Poruka Trebinjca koji je prije 22 godine izgubio život spašavajući sugrađanina Bošnjaka veća je nego ijedan spomenik.
Piše: Vedrana Maglajlija
“Moj sin Srđo je bio dobrodušno čeljade koje je svako na prvi pogled prihvatao. Volio je muziku i prijatelje i u svakoj situaciji je bio zaštitnik slabijih. Kao i u ovome ratu. Živio je malo boemski, studirao je pravo, ali nije žurio, kao da je znao da mu neće trebati u životu”, polako govori Trebinjac, zamišljen, kao da gleda u prošlost, dostojanstveno i otvorenog srca izvlačeći uspomenu na svog sina.
Rade Aleksić, otac Srđana Aleksića, čiji je život prekinut 27. januara 1993. u 26 godini, jer je hrabro stao između čizama i kundaka vojnika i svog sugrađanina Bošnjaka, spasivši ga od premlaćivanja, i danas, nakon 22 godine, ponavlja da je njegov sin umro vršeći ljudsku dužnost.
Srđo, kako ga otac uvijek zove, bio je prvak u plivanju i sa samo osam godina ušao je u izbor za najboljeg sportistu grada Trebinja, glumio je u amaterskom pozorištu i “imao urođeni smisao za humor i za smiren život, bez žurbe”.
“Međutim, Srđe više nema. Postojimo mi, kao ljudi, i postoji mogućnost da pokažemo svoju čovječnost. Potrebno je i hrabrosti za to, jer se treba suprotstaviti tradiciji koja nas je gurala jedne protiv drugih. Svi živimo na ovom prostoru i ima dovoljno mjesta za sve nas”, mirno i s blagim osmijehom kaže Rade Aleksić.
Razgovor, učtivo se izvinjavajući, stalno prekida, zbog mnogobrojnih poziva novinara i prijatelja koji žele obilježiti godišnjicu Srđanove smrti, te strpljivo svima objašnjava kako će otići na groblje da položi cvijeće svom sinu i da su svi koji to isto žele učiniti dobrodošli.
“Nije bitno koja mu je funkcija, samo neka je dobar čovjek i neka dođe”, poručuje sagovorniku u telefonskom razgovoru.
Njegov Srđan je sahranjen pored majke i mlađeg brata koji je poginuo u nesreći prije rata, s nepunih 17 godina.
“Supruga je mlada umrla. Nije dočekala da vidi da nema sinova. Tu muku dijelim sam”, kaže Rade Aleksić tiho i pokazuje fotografije svojih sinova i supruge.
“Ovo je Srđo sa majkom, ima osam godina, tada je dobio medalju. Ovo je Vujo, drugi sin, on liči na majku”, gleda u fotografije i dodaje ostale – kada je Srđan nosio olimpijsku baklju kroz Trebinje, na motoru, sa društvom na ekskurziji na Bledu, sa prijateljima u gradu…
“Interesantno je kada me pitaju kako sve to podnosim, kažu – izgubili ste dva sina, mlada. Onda se ja često pitam kako se osjećaju ljudi koji nikada nisu imali djecu, koji tu radost nisu osjetili. Pa onda kažem – ja sam sretan čovjek.”
Aplauz dobroti
Na pitanje kako bi on želio da se obilježi 22. godišnjica Srđanove smrti, bez razmišljanja odgovara: “Apelom mladom čovjeku da shvati šta to znači dobrota, prijateljstvo i ljubav i da ga ubijedimo da se time može mnogo više postići nego agresivnošću.”
Upravo je to naslijeđe njegovog sina, koji je spasio život Alenu Glavoviću, koji sada živi u Švedskoj sa suprugom i dvoje djece. On svake godine dolazi u Trebinje da obiđe Srđanovog oca i ode na groblje.
“Često zovne Alen. Dobar je Alen, dobro je čeljade i drago mi je što se fino oženio i ima dvoje fine djece”, kaže s osmijehom Rade Aleksić.
Jedan od vojnika koji je prekinuo Srđanov život poginuo je na ratištu, dok su ostala trojica osuđena na po 28 mjeseci zatvora.
“Sretnem jednog od njih, prije bi prelazio na drugu stranu ulice, mada ne tražim da se on sklanja. Dobro bi bilo kada bi imao djecu, pa se pokajao, da njima učini uslugu da budu dobri ljudi”, navodi te dodaje da je “drugu dvojicu izgubio iz vida”.
“Možda ih sretnem, ali drago mi je da ne znam ko su. Jedan je poginuo. Kada sam radio fontanu u manastiru Tvrdoš, njegov sin je dolazio i pitao treba li mi pomoći. Nije znao ni ko sam ja, ni da je njegov otac učinio šta je učinio.”
Ovo je prikazano i u filmu Krugovi Srdana Golubovića, na čijoj je premijeri u Sarajevu i Beogradu bio i Rade Aleksić. Publici se na kraju i obratio, a reakcije su bile nevjerovatne.
“U Sarajevu su ljudi plakali. Kažu da Sava centar u Beogradu nije doživio takve ovacije. A ko je Rade da se njemu aplaudira kada se pojavi? Znači, oni su aplaudirali nekoj dobroti.”
Zraka koja obasjava Trebinje
Srđan je posthumno odlikovan i brojnim priznanjima, a jedno od njih je Medalja “Miloš Obilić” za hrabrost, koja je njegovom ocu uručena u Beogradu.
“Meni mnogo znači što je tada Novak Đoković htio da me upozna, neko koga cijenim, ne po tome što zarađuje mnogo, nego što je kao mlad koristan na planu čovječnosti”, prepričava Rade Aleksić, ipak dodajući da mu je najdraže kada mu neko kaže da će odgajati dijete onako kako je on odgajao svoje sinove.
Srđanovo ime nose i ulice u Sarajevu, Beogradu, Pančevu, Podgorici te prolaz u Novom Sadu. Ipak, ulicu i spomenik još nema u rodnom gradu. Međutim, njegovom ocu spomenik ništa ne znači, niti je ikada pokrenuo inicijativu za to.
“Spomenik kao spomenik nema nikavu vrijednost ako Srđo nije usvojen kao pojam u duši čovjekovoj”, kaže odmahujući rukom.
O tome smo razgovarali i s gradonačelnikom Trebinja Slavkom Vučurevićem koji ističe da poštuje ovakve želje Srđanovog oca.
“Srđan Aleksić je jedna zraka dobrog čovjeka, koja obasjava Trebinje i dan-danas. Žalim što nije bilo više Srđana, i u Trebinju, i Mostaru, i Sarajevu, i svugdje gdje su bila ratna dešavanja. Da je, možda, bilo više takvih ljudi i da smo izbili iz glava nacionalizam i rat, živjeli bismo mnogo bolje”, kaže Vučurević.
Ipak, navodi da postoji inicijativa da se glavna nagrada na trebinjskom Festivalu festivala dramskih amatera zove po Srđanu Aleksiću. Već sada postoji turnir u plivanju “Srđan i Maksim” koji, osim Aleksićevog, nosi i ime njegovog rođaka, također plivača, koji je poginuo u ratu.
Poruka koja je oprala duše ljudi
U Trebinju postoji i sportska dvorana “Srđan Aleksić”, u kojoj su smješteni teretana i sportski tereni. U dvorani nas je dočekao mladić, prekinuvši vježbanje. Na upit o Srđanu Aleksiću odmahno je glavom i brzo odgovorio: “Ovo samo nosi njegovo ime, mi nemamo ništa s tim. Imam svoj stav i ne želim to da komentarišem.”
Šetnjom kroz Trebinje susreli smo mnogo mladih, a većina njih je, također, izbjegavala govoriti o Srđanu. Biljana, 30-godišnja Trebinjka, objašnjava da su mišljenja kod mladih podijeljena kada se govori o Srđanovom djelu.
“Gledala sam film Krugovi, ali nisam baš razmišljala o svemu tome”, kaže 26-godišnja Marija.
Ipak, 15-godišnji Miljan, šetajući gradom, rado je stao i skinuo slušalice svog MP3 uređaja da razgovara o Srđanu.
“On je defintivno moj heroj, nije uradio dobro djelo samo za jednog čovjeka, nego za cijelo Trebinje. Svi mladi se trebaju ugledati na njega. Za mene je on uzor i primjer”, govori ponosan na svog sugrađanina.
Rade Aleksić objašnjava da se mladima u Trebinju, nažalost, malo o priča o djelu njegovog sina.
“Imam osjećaj da više djeca Sarajeva to gaje nego Trebinja. Ako 20 mladića iz Mostara dođe na Srđanov grob, to znači da neko to tamo gaji, da radi na uzdizanju čovjeka, jer ako posadite ružu a ne gajite je – onda više nema te ruže.”
Dodaje da bi mu najdraže bilo da se “pod pojmom Srđan vode razgovori o čovjeku”.
“To je moja želja, ne da žale Srđa što je mlad poginio. Neka ga ne žale, neka cijene to što je u njima probuđeno, neka cijene sebe.”
Ističe da je to tradicija njegove porodice, ali i ovog kraja: “Mi smo na Balkanu ipak plemenit narod, samo smo na vjetrometini, pa su nam često nametane mnoge stvari, tako da smo malo pogubljeni i moramo se vratiti toj dobroti.”
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/srdan-aleksic-prica-koja-je-oplemenila-mnoge-duse
