Razgovarala: Snežana Čongradin
Još smo prije desetak godina Igor Štiks i ja u knjizi „Pravo na pobunu“ pisali o novim društvenim pokretima na Balkanu i kako će nužno doći do promjena koje sada viđamo, uključujući municipalizam, kaže u razgovoru za Danas Srećko Horvat, hrvatski filozof, pisac i prevodilac, govoreći o nedavnoj pobedi „zeleno-leve“ koalicije Možemo! u nekoliko hrvatskih gradova, a, pre svega, u glavnom gradu – Zagrebu.
Da je Zagreb dobio gradonačelnika iz levo-zelene koalicije Možemo!, vest je koja je odjeknula regionom na vrlo pozitivan način, u onom delu građana, razume se, koji decenijama priželjkuje promene i dolazak takozvanih novih lica u politiku. Da li je bilo jasno da je takav slučaj izvestan?
– Drago mi je da je ta vijest odjeknula jer se zaista radi o promjeni paradigme koja budi nadu da je drugačija politika moguća ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, već i šire. Već je u prvom krugu izbora bilo izvjesno da će Tomislav Tomašević postati novi gradonačelnik Zagreba, a u drugom krugu je dobio gotovo 200.000 glasova. Takav legitimitet i podršku dosad nijedan gradonačelnik nije imao, a on je sada i s obzirom na gradski proračun i upravljanje glavnim gradom Hrvatske postao drugi najmoćniji političar u državi. Osim toga, poznajem Tomislava još otkad smo zajedno protestirali protiv izgradnje shopping centra i garaže na Cvjetnom trgu gdje se na neki način i rodilo Možemo! i ako je itko sposoban da preuzme upravljanje gradom poput Zagreba onda je to on kao i ljudi okupljeni oko njega koji su svih ovih godina radili na terenu.
Iza te pobede, može se kao najistaknutije objašnjenje čuti to – da stoji dugogodišnji i naporan rad. Koji su osnovni elementi te borbe bili i kako biste ih opisali u smislu ključa koji je izvesno vodio do uspeha?
– Rad, strpljenje, organizacija. Uspjeh Možemo! nije došao preko noći, tu je barem 15 godina rada, od ekološkog aktivizma, preko blokade Filozofskog fakulteta do pokreta Pravo na grad, Subversive Festivala i mnogih drugih aktivnosti civilne scene u Hrvatskoj. Tu je i mnogo doktorata i mnogo rada na terenu, poznavanje materije, komunalnih i urbanističkih problema, prometa, „zelene tranzicije“ i „zajedničkih dobara“. Potreban je bio dugogodišnji proces za koji treba imati mnogo živaca i razumijevanja, skromnosti i potrebe da se konstantno uči, okuplja i pregovara. Istovremeno, važni su i društveni pa čak i prirodni uvjeti, činjenica da je Zagreb pogodilo nekoliko potresa, da grad još uvijek nije obnovljen, da su se javni novci trošili kao u kasinu, pa zatim situacija na političkoj sceni, HDZ koji polako gubi tlo pod nogama, SDP koji se maltene raspao, te rastući Domovinski pokret koji neki nazivaju „imovinskim pokretom“, dakle privatni biznis bivšeg pjevača koji pokušava oteti birače HDZ-u oštrijom retorikom, huškanjem i nizom laži koje su plasirali u izbornoj kampanji a da dosad nitko nije odgovarao za to.
Regionom vlada takozvana desnica. Da li se i ta desnica razvija i kako biste opisali njen aktuelni sadržaj i izgled? Kuda ona vodi, kakvim novim političkim i društvenim sadržajima?
– Vodi nas nazad u 1941. i to u zemljama koje se još nisu oporavile ni od prošlog rata.
Nacionalizam, desna politika, ono što određuje u najvećoj meri vlast u državama regionama, usko je povezana sa korupcijom. Da li je upravo to određenje dozvolilo da se razvija levica i da odnese pobedu na izborima u Hrvatskoj, ili nešto drugo?
– To je sigurno bio važan element, jer je bivši gradonačelnik Milan Bandić bio upetljan u niz korupcijskih afera i grad je bio vođen kao da se radi o privatnom biznisu, dakle pogodavanje kojekakvim „kumovima“, građenje turbo-skupih projekata poput Sljemenske žićare koja je u troškovniku iznosila nešto manje od milijun kuna a na kraju je to naraslo na više od 11 milijuna kuna ili Spomenika domovini koji je koštao 34.7 a izgleda kao javni WC. Netom prije nego je Bandić umro, svjestan da će vjerojatno izgubiti vlast, Grad Zagreb je raspisao natječaj za najam 151 vozila u visini od 4,5 milijuna kuna, pazite, 151 vozila koji su navodno bili potrebni za gradske vlasti. Raduje me da je jedan od prvih koraka nove uprave bilo upravo poništenje tog natječaja, što je dokaz da se može. Ono što sada predstoji je češljanje financija i rebalans proračuna i sigurno neće bit lako, mnogo je tu interesa isprepleteno a tko zna kakvih kostura ima u ormarima, Zagreb nije Napulj ali mafija je ozbiljno sisala gradski proračun svih ovih godina i sigurno se neće tek tako odreći svog dijela kolača odnosno javnih para. Svakakve hulje govore o „domovini“ a sve što im je u interesu je pun džep. Pravi patriotizam, za razliku od toga, je biti kritičan spram toga kamo nas je dovelo trideset godina takozvane „tranzicije“ – koja nije bila ništa drugo nego pljačka društvenih resursa od tvornica do vode uz pomoć državnog aparata i medija.
U Srbiji predstoje izbori na svim nivoima. Možete li pronaći neke paralelne procese sa Hrvatskom i predvideti uspeh opozicionih snaga bar u Beogradu, i u kom obimu?
– Činjenica da je zeleno-lijeva koalicija osvojila vlast u Zagrebu svakako već ima efekte i na predstojeće izbore u Beogradu. Ako zbog ničeg drugog onda zbog dokaza da je moguće kroz dugogodišnji rad i progresivnu i zelenu viziju razvitka grada ne samo dobiti golemu podršku biračkog tijela, već i uključiti sve one koji žive i rade u gradu u procese odlučivanja i omogućiti im život i usluge koje neće biti samo na korist vladajućoj ekipi i podzemlju. Trideset godina nakon raspada Jugoslavije ljudima je dosta da se guše u zagađenom zraku, da se grade šoping centri umjesto vrtića i šola, da gradski proračun funkcionira kao blagajna za privatne poduzetnike, da se gradovi guše u prometnim gužvama i da nam grade kojekakve spomenike koji bi dijete od pet godina bolje osmislilo.
Postoje li specifičnosti koje bi mogle da se istaknu i da „skrate“ vreme truda i borbe, da budu nekakve srećne okolnosti koje bi dovele do uspeha opozicije?
– Još od Makijavelija znamo da je uz fortunu, sreću, uvijek potrebna i vrlina, odnosno sposobnost da se djeluje u skladu sa činjeničnim stanjem u danom trenutku. Fortunu ne možete kontrolirati, još od rimske mitologije predstavlja se kao božica koja je slijepa i koja vrti točak, mijenjajući položaje moćnika. Onaj tko pokušava zaustaviti kretanje njenog vrtloga čak i onda kada vodi do najveće nesreće, taj je najveća budala, jer se kotač prestane okretati. Kolo sreće, dakle, neprestano se okreće, a o vrlini odnosno volji ovisi da se ono okrene u vlastitu korist. Barem je tako nekako tvrdio Makjiavelli. Međutim, što ako je to bio i jedan od ključnih problema klasične, duboko patrijarhalne, politike? Jer uvijek je (uglavnom bijeli) muškarac bio taj koji je sa svojom voljom imao gotovo božansko pravo da intervenira u stvarnost. A vidite kuda nas je to dovelo. Do razjebane stvarnosti, izumiranja vrsta, klimatske krize, uništenih rijeka i šuma, svakodnevnog i strukturnog nasilja. Naravno da se nekad može „skratiti“ vreme truda i borbe, ali problemi koje moramo hitno riješavati neće se riješiti kojekakvim „prečicama“, već samo mukotrpnim, dugotrajnim i posvećenim radom.
Ne davimo Beograd se najčešće povezuje kao sestrinska organizacija Možemo!. Šta je isto a šta različito kao njihovo određenje, odnosno da li smatrate da NDB ima snagu da se razvije i istakne se ne samo u odnosu snage prema vlasti, već i ostatka opozicije?
– Apsolutno. Ako postoji itko u Srbiji tko može imati uspjeh kakav je Možemo! imao u Hrvatskoj, onda je to Ne davimo Beograd. Sličnost je u tome što su obje opcije najprije sazrile iz društvenih pokreta, baveći se gradom, drugačijim modelima upravljanja i borbom protiv korupcije. Međutim, jasno je da je puno teže u Beogradu, ne samo zato što je veći grad već stoga što je situacija u zemlji takva da de facto ne postoji opozicija koja bi mogla parirati vlasti, u Hrvatskoj su stalno bile javne debate na svim televizijama sa Tomaševićem i ostalim kandidatima, i koliko god je čitava ta utakmica bila ne fer, prije svega zbog huškačke kampanje Miroslava Škore, ipak su program i ideje zeleno-lijeve koalicije imale hegemoniju. Ne davimo Beograd godinama strpljivo i marljivo radi na zaštiti Beograda, tog grada koji je imao jedan od najljepših ulazaka u grad vlakom. Sad je ostala, kao i svim ostalim gradovima diljem bivše Jugoslavije, „rupa u duši“, kako je to tragično točno nazvao pokojni Dušan Makavejev ploveći Savom sa Rambom Amadeusom. Ali bit će ponova i trubača i soka od šljive, širokih njiva i gradova što slobodni žive.
U Srbiji je opozicija uglavnom određena političarima iz prethodne vlasti ili konzervativnim, nacionalističkim osobinama i odnosnom prema problemima – Kosovo, RS, EU, seksualne i manjinske slobode… U odbranu od kritike ovakvih postavki, može se čuti da narod tako „voli“ i da modernija politika nikada ne bi uspela da pobedi režim Vučića. Kako to komentarišete?
– Najlakše je optužit narod. Sumnjam da „narod“ voli da ima par stotina eura plaću, dok se vlast i oni koji su joj bliski toliko potroše na jednu večeru. Mislim da je Abraham Linkoln rekao da možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme. Najčešće su upravo oni koji se najviše pozivaju na „narod“ i najveći grobari naroda kojeg tobože politički predstavljaju. Međutim, čini se da na Balkanu konačno dolazi do smjene generacija. Naravno, neće se ovi lako dati, oni vole vlast kao što krpelj voli krv, ali ne možete beskonačno sisati narod.
Imajući u vidu gotovo apsolutnu kontrolu koju režim Vučića ima nad medijima i institucijama, kao i vrlo učestale i brutalne napade na svoje protivnike, da li je u Srbiji teže doći do smene vlasti u odnosu na Hrvatsku?
– To je svakako velika razlika u odnosu na Hrvatsku, pritom ne mislim da je u Hrvatskoj stanje dobro, dapače, i premijer Andrej Plenković otvoreno i sve češće vrijeđa novinare, ali kontrola medija u Srbiji ozbiljno u pitanje dovodi samu osnovu demokracije, a to bi trebala biti sloboda štampe. Ali nemojmo se zavaravati, mislite li da je drugdje puno bolje? Pa samo pogledajte Veliku Britaniju gdje je Džulijan Asanž već dvije godine u samici a Sjedinjene Države ga žele 175 godina u zatvoru, samo zato što je radio svoj posao – objavljivao tajne o korupciji i ratu.
Koliko je činjenica da je Hrvatska članica EU olakšavajuća za oslobađanje društva od mogućnosti autoritarnih režima, poput srpskog?
– Odgovor leži u Mađarskoj i Poljskoj. Nitko danas više nije siguran od autokracije, pa i nečeg još goreg. Nažalost, trenutna EU vlastitom ekonomskom politikom koja je bazirana na razvoju centra EU na uštrb periferije samo još više loži vatru desnog populizma i vodi prema raznim autokratskim tendencijama. Tu je i sve slabija uloge EU u geopolitičkom smislu, tu je Rusija, Kina, pandemija je ostavila posljedica i otvorila dodatne pukotine u europskom projektu. Odnos EU spram migranata bio je prilično brutalan upravo u doba pandemije, a takozvani „Europski zeleni dogovor“ od Europske komisije nije adekvatan da se suoči sa dubokom klimatskom krizom uz koju su povezani ne samo obnovljivi izvori energije, već i pitanja tržišta rada, stanovanja, prometa, kakva ćemo društva graditi, hoće li zapadna EU voziti elektronske automobile dok će na Balkan izvoziti diesel, itd.?
Kako će dolazak „zelene kancelarke“ uticati na izglede društvenih procesa u Evropi?
– Pobjeda „zelene kancelarke“ imala bi velik utjecaj na zbivanja u srednjoj i jugoistočnoj Europi. A to bi ujedno bio i najveći test „zelenih“ u Europi koji su između ostalog profitirali od Grete i Fridays for Future, mlađe generacije koji su započeli štrajkove u školama, a ako ne uspiju, to bi moglo ostaviti duboke posljedice ne samo na pokrete i stranke koje su bliske toj političkoj opciji, već i na borbu za EU, održivi razvoj i spas planete. Kozmetičke promjene sistema nisu dovoljne, ako „zelena kancelarka“ želi biti ozbiljna, onda ujedno treba propitati i sam njemački ekonomski model kao i kako funkcionira današnja EU – drugim riječima, ne možete imati „Green New Deal“ samo u jednoj zemlji. Ne može Njemačka i dalje biti među top pet izvoznika oružja na svijetu, ovisiti o jeftinoj radnoj snazi s Balkana, a pritom biti „zelena“. Kao što reče Chico Mendes, ekologija bez klasne borbe je poput vrtlarstva.
Mogući skok
Verujete li u mogućnost iznenadne, i sa stanovišta drastičnijih promena, uspešne revolucije na ovim prostorima i pobune siromašnih protiv sistema u skorijoj budućnosti?
– Da nešto priznam: tokom pandemije sam se iznova vratio iščitavanju klasika anarhizma, pa sam se osim Kropotkinu vratio i velikom francuskom anarhistu Reclusu koji piše o revoluciji i evoluciji. Revolucija u pravilu jede svoju djecu jer se još nije dogodila evolucija. Ali ne treba podcijeniti specifičnost današnjeg historijskog trenutka u kojem su ponekad mogući i evolucijski skokovi. Jedina druga alternativa je izumiranje, i to izumiranje vrsta i kraj svijeta kakvog znamo.
https://www.danas.rs/politika/svakakve-hulje-govore-o-domovini-a-u-interesu-im-je-samo-pun-dzep/
