Jasan Pogled

Ne znam

Foto: Jon Tyson

Uvijek mi je bilo glupo da klimnem glavom na pominjanje nekog pojma, fakta ili teorije kao da su mi poznati ukoliko to stvarno nije bio slučaj.

Zabavna stvar je da je prva takva značajna situacija koje se jasno sjećam bila kada mi je Dražen Drašković, direktor KK Gorštaka, kao klincu rekao: “Ti ćeš se na otvaranju Doma mladih i Gorštaka, kao predstavnik mlađih selekcija, obratiti Filipu Vujanoviću. Elokventan si, znaš…”

Ja sam ga na to pitao:”A šta to znači elokventan”? 

Razmišljao sam šta da kažem i izrazim u tom govoru, pogotovo što mi DPS ni kao đetetu nije baš prijao. Ipak, to nije bio faktor koji bi me odvratio od obraćanja. Dražen je na nas bio prenio veliki, gotovo fanatični, osjećaj posvećenosti klubu kao zajednici i nekoj vrsti svetinje, tako da sam to doživljavao kao zadatak koji jednostavno treba da izvršim. Kroz proces sam shvatio da će taj govor ipak on napisati, a ja naučiti sa razumijevanjem,  što mi je prijalo još manje od činjenice da je obraćanje, između ostalog, bilo namijenjeno visokim funkcionerima DPSa.

Da li zbog mog neznanja šta znači elokventnost ili zbog realnosti jake konkurencije malih bistrih Kolašinaca, tek taj zadatak je iznenada prebačen jednom drugom dječaku, još jednom budućem velikom opozicionaru. Bio sam dijelom razočaran, a dijelom srećan zbog skinutog tereta. Ne sjećam se da sam bio na otvaranju, mislim da sam to izbjegao racionalizujući svoju uvrijeđenost važnošću neke druge obaveze. Uglavnom, moj drugar je ostao sa tom simpatičnom ljagom u svojoj opozicionoj biografiji, a ja sa unutrašnjom podijeljenošću i izmiješanim osjećanjima.

Kako god, u narednim godinama sam nastavio sa praksom zapitanosti: “šta znači to”, “ne, nisam čuo”, “šta to bješe, zvuči mi poznato”. Imam osjećaj da sam prilično obrazovana osoba i ako je taj osjećaj povezan sa realnošću, onda još sigurnije tvrdim da sam to postao jer sam u životu baš mnogo, mnogo postavljao pitanja.

Možda su, za moj ego, najzahtjevniji trenuci ove prakse bili oni kada sam na hodnicima FPNa na naučne teme diskutovao sa kolegama koje su, kao i ja, bile nabrijane da nastave sa napretkom u akademskoj zajednici. Blago licemjerna ali iz ove perspektive simpatična tehnika dominacije mladih studenata se ogledala u sledećem: On ili ona bi pročitali neku novu teoriju, članak, knjigu ili podatak, a onda bi sa tom novom egzotičnom municijom nastupali nonšalantno, kao sa jednostavnim znanjima koja se podrazumijevaju.

Bilo je potrebno da prođe dva, tri takva razgovora u kojima bi jedna osoba masturbirala svoj ego pri čemu bi dominirani egoi ostalih nemoćno birali zaštitu tipa “da, da… poznato mi je… naravno…”, dok ne stigoh do tačke u kojoj nijesam više mogao izdržati učešće u toj igri. Iako sam za razliku od većine ostalih samo nespretno i prozirno klimao glavom još nemoćnije potvrđujući da tu stvar čujem prvi put, bilo je više nego dovoljno neprijatno.

Onda sam počeo da pitam. Neprestano. Sve. 

Budući da sam se kretao u par grupica koje su imale sličnu pomenutu ambiciju, ubrzo sam shvatio da učim i napredujem na veoma zanimljiv i opušten način. Sakupljao sam sve što su drugi čitali, a onda po olakšanom i skraćenom postupku tražio literaturu, utvrđivao stvari i popunjavao rupe. Ukoliko je bilo potrebe. Bila su to moja prva intenzivna you tube iskustva dok you tube još nije ni postojao. Klikao sam po personalnim kanalima mojih kolega i koleginica i birao priče koje su mi bile važne.

Slična stvar se ponovila sa tangom ali na manje prijatan način. Otvorili smo školu kada sam ja plesao tri godine. Unutar njih sam imao i 6,7 mjeseci povezane pauze, nekoliko jednomjesečnih, dvomjesečnih prekida zbog ispitnih rokova a, usljed ukidanja naše grupe, poslednjih pet mjeseci smo bili bez časova,  prepušteni sebi i milongama. Dakle, nešto manje od dvije godine kontakta sa instruktorima.

You tube gotovo da nije postojao, do tada nismo niđe putovali, a znanja o tangu, uz veliko poštovanje i zahvalnost prema našem učitelju i ostalim pionirima, bila su upravo to – pionirska. Važna, na neki način velika ali sa dosta nejasnoća i nedorečenosti.

U svrhu zaokruženja ove slike, moram biti iskren i reći da je naše otvaranje škole bilo veoma osporavano uz veoma malu javnu podršku… Njih troje, četvoro i još toliko onih koji su to radili na diskretniji način. Pritisci i osporavanja su se ticala naše spremnosti da otvorimo školu – nivoa našeg plesnog i instruktorskog znanja. I praktičnog i teorijskog.

Po kriterijumima većine, ili makar onih najglasnijih, nijesmo bili spremni. Taj argument je često iznošen čak i kroz formulaciju:”Nemate pravo da otvorite školu”, uz opasku da je tako nizak nivo znanja nekoga ko pretenduje da bude instruktor/ka uvreda za tango, pa i da ugrožava i kvari tango zajednicu. Teški počeci, dakle.

Budući da su to sve bili ljudi sa kojima smo se do tada (a i kasnije) družili, komunikacija je bila direktna i otvorena. Predirektna i preotvorena, gledajući sa ove tačke. Nekoliko njih se ređalo na svakoj milongi i uz uvod “nemate pravo & nijeste spremni” nabrajalo šta to sve ne znamo. To su najčešće bila detaljnija i dublja znanja donošena iz Buenos Airesa kao što su nekada nove namirnice, začini, pa i drago kamenje dopremani od strane prvih kolonizatora.

Sa uzbuđenjem smo gledali cake, poteze i nijanse u pokretima onih koji bi u tango Meki proveli tih uobičajenih šest do osam nedelja. Njihov broj je rastao, kao i plesni nivo naše male zajednice. Ono što je danas informacija koju neko čuje na prvom času, nekada je, recimo, znala samo jedna osoba u Beogradu.  Diskretno se isčekivalo ko će od novih posvećenika, pogotovo onih sa iskustvom Buenosa, postati novi instruktor(ka) ili otvoriti svoju školu. U tom ambijentu, naša odluka je zazvučala kao veliko iznenađenje donoseći, između ostalog, i pomenute reakcije.

Kakve to veze ima sa temom ovog teksta? Pa na tom stubu srama na milongama sam bio izložen nabrajanjima svega što ne znam. A to boli. Ali ne i dovoljno da bih prestao da slušam, pamtim i stavljam u tango kolaž koji smo sastavljali u našim glavama.

Već odavno imamo internu šalu da ni za šta na samim počecima nismo bili spremni. U originalnoj verziji ona glasi:”U pravu su bili sve, nismo bili spremni”. Stvarno je zabavno odavde gledati na taj nivo nespremnosti koji neumoljivo sugeriše da “biti spreman” znači nešto drugo. Nešto unutrašnje.

Bilo kako bilo, period do naših prvih putovanja, privatnih časova i intenzivnih saradnji sa argentinskim parovima bio je premošćen korišćenjem alternativnih izvora znanja (recimo, bioenergetska analiza Aleksandra Lovena) i slušanjem onih koji su tvrdili da ne znamo. Smetalo nam je veoma što osporavaju naše pravo na svoj san, pa smo ih nekada slušali uz naglašen odbrambeni stav ali nikada nijesmo zatvarali sva vrata niti negirali da mnoge konkretne stvari stvarno ne znamo.

Rekao bih da smo takvi ostali i u nastavku kada smo na osnovu postignutih rezultata mogli ustvrditi da je naše znanje veliko i prilično zaokruženo. Postali smo brzo najveća škola i organizacija u regionu, a par godina je trebalo da se popenjemo i na evropske vrhove. Tango natural je sada bio sinonim za znanje.

Naravno, to koliko smo otvoreni vjerovatno bolje vide ljudi sa strane ali fakat da se stalno mijenjamo i napredujemo pokazuje da su ljekovite riječi poput “ne znam”, “ne, nisam čuo”, “a kako se to radi”, “šta to znači” i sl. i dalje dio našeg rečnika, kao i našeg pristupa stvarnosti i nepoznatom.

Sa druge strane, svjestan sam da sam nebrojeno puta mislio da nešto znam, a da to nije bio slučaj. Vrijeme bi uvijek pokazalo šta je realnost. Zato mi se čini da je kosmos i na ovu temu bio milostiv – da bismo se i dalje razvijali ne moramo živjeti  na sokratovskom nivou prihvatanja neznanja. Za to je potrebna velika unutrašnja sigurnost. Dovoljno je iskreno mu težiti. 

Darko Dožić

Ostavite komentar: