Veliki gnostički učitelji – Valentin
Valentinova Gnoza
«Sretan je onaj tko se vratio samome sebi i probudio se, i blažen onaj tko je otvorio oči slijepima…»
Evanđelje istine
Pretpostavlja se da je Valentin, najveći gnostički učitelj svih vremena, rođen oko 100. godine na području Kartage. U mladosti podučavan je od učenika jednog od izvornih Isusovih apostola kojemu je ime Theodas. Već zarana napušta svoj rodni dom: najprije odlazi u Aleksandriju, a potom u Rim gdje je bio izuzetno uvažen i cijenjen, te zamalo postao rimskim biskupom (danas kažemo -papom). Nakon dvadeset godina boravka u Rimu vraća se u Aleksandriju.
Svoj mistički nauk Valentin ima zahvaliti numinoznom iskustvu koje je popraćeno ekstazom. U toj viziji, Valentin vidi novorođenče koje na njegov upit odgovara da je Logos. Naravno, ovo će iskustvo uvelike utjecati na formiranje njegove kršćanske misli u gnostičkom svjetlu. Valentin tvorca vidi kao nevidljivog Oca koji iz sebe emanira u niže oblike. Trideset emanacija čini vrhovne eone Plerome odakle proizlaze sva zemaljska zbivanja. Čovjek svoj život može zahvaliti demijurgu baš kao i sve što ga okružuje. Stanovnik je nižeg svijeta u kojemu je zarobljen, te stoga žudi za povratkom u prvobitno jedinstvo koje se nalazi van utjecaja demijurga. Razlog što on toliko čezne jest latentna iskra koju posjeduje u sebi, a dana mu je neposredno od jedinog Boga Oca bez demijurgova znanja. Ovaj će zametak, ukoliko se pojedinac za života «osvijesti», postupno rasti i na taj način izvršiti konačni cilj: vratiti izgubljenu dušu makrokozmosu, jedinstvu s Vječitim Ocem.
Crkveni otac Tertulijan zapisao je da se Valentin pridružio tom «krivovjerju» tek nakon godine 175. No i unatoč tome Valentinov nauk nikada nije bio osporavan jer je živio u ono vrijeme kada se gnoza još nije smatrala herezom. Za pretpostaviti je da korijene njegova gnostičkog učenja ipak treba potražiti u Aleksandriji koja je predstavljala pravo vrelo učenja svih vrsta. Uz Valentina, otprilike u isto vrijeme, djelovale su još dvije izuzetno važne veličine. Bio je tu neoplatoničar Plotin te Klement Aleksandrijski.
3
Plotin je bio mišljenja da zlo nema svoj bitak, već da ono znači nedostatak dobra kao što tvrdi kršćanska teologija. Za razliku od sićušnog dijela izvornog Boga, što ga Valentin u čovječjem tijelu vidi prikrivenim, Plotin smatra da je duša čovječja uvijek savršena u nutrini i odana svom božanskom podrijetlu. Najveća razlika svakako se očituje u samom poimanju bitka: Plotin ne smatra da je duša utonula u materiju i tako postala okovanom, već razlog što duša pribiva van Oca vidi u njezinom nepokoravanju.
Klement je rođeni Atenjanin koji u Aleksandriju dolazi tek pred kraj 2. stoljeća. Progonjen je od vrlo okrutnog cara Septimija Severa, te ubrzo bježi u Malu Aziju. Za razliku od mnogih crkvenih oca, Klement je bio daleko snošljiviji prema poganskim bogovima. Cijenio je Platona. Ipak, smatra da punina spoznaje dolazi tek s otkrivenjem Isusa Krista. Mada ga Crkva promatra kao borca protiv gnosticizma, Klement svojim djelima dokazuje da je i sam bio gnostik. Tako on kršćanskog gnostika vidi kao onoga koji je predvođen Kristom. Izuzetno je vrijedan slijedeći podatak koji nam sam Klement daje. U svom spisu Stromata VI, 61-3, zapisao je: «Gnoza je usavršavanje čovjeka kao čovjeka…prenesena usmeno, nasljedstvom, koja je stigla od apostola do malog broja onih koji je posjeduju». Time Klement očito daje do znanja da je Isus osim svog svjetovnog posjedovao i tajni nauk, kao što je to sam u izrekao u evanđeljima (Mt 13, 10-11):
I pristupe učenici pa ga zapitaju: “Zašto im zboriš u prispodobama?” On im odgovori: “Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano.
No, za razliku od Valentina, Klement Krista vidi kao otkupitelja onako kako ga vidi Crkva, dok Valentin, pozivajući se na izvorno grčko značenje te riječi, smatra Krista skrbnikom našeg zdravlja, dakle onim čija je uloga u tome da bude pomoćnik našem izbavljenju, učitelj.
Prema Valentinu Krist je dakle arhetip palim dušama, onaj čiji nauk treba slijediti i vlastitim ga iskustvom primijeniti na ovome svijetu. Kršćanski kritičari nastojali su ovdje pronaći dokaz više u prilog Valentinova krivovjerja, ali i unatoč njihovu mišljenju, Valentin je izuzetno cijenio Isusa što je slikovito opisao u «Evanđelju istine». No i unatoč tome Valentin od Krista ne očekuje spasenje: ono je po njemu izlišno ukoliko čovjek ne poradi na sebi i putem duhovne samospoznaje ne dosegne posvemašnju unutarnju transformaciju.
Irenej nas u svom djelu «Protiv hereze» pobliže upoznaje s Valentinovim gnostičkim stajalištima. Tako on iznosi Valentinov stav da probuđeni «unutarnji čovjek» ne oslobađa sebe u duši, koja je posljedica nedostatka, već u duhu, odnosno onom njegovom latentnom dijelu: taj proces jest izbavljenje i njega je nemoguće izvršiti bez gnoze. Time on Logos promatra kao pomoćnika u procesu koji čovjek sam ima izvršiti. Ne postoji otkupiteljska pomoć izvana osim kao smjerokaz. Čovjek je sam taj koji sebe oslobađa i čini to sveukupnom transformacijom vlastitog duševno-tjelesnog bića u Svjetlost. Sam Isus, reći će Valentin, rođen je pod stanovitom sjenom koju kasnije «odvaja od sebe» (Adversus Haereses, I 11,1): Carl Gustav Jung, analizirajući njegov nauk, smatra da ta «sjena» znači židovski zakon pod kojim je Isus rođen. Čovjek se dakle oslobađa od svega što pripada grubotvarnom svijetu, i sve dok se ne odreče i posljednje svoje vezanosti, neće postići izbavljenje.
Zanimljiva je Valentinova podjela ljudi na tri kategorije: on vidi hylice, tvarne ljude, psihike, ljude koji rukovode vlastitim umom i pneumatike, koji već rođenjem zadobivaju tu sposobnost da budu otvoreni djelovanju Logosa. S obzirom na kasniju podjelu kršćana na klerike i pneumatike, očito je da je sam Valentin već zarana uočio nejednakost među ljudima u pogledu pristupa božanskom otajstvu. Zato su psihici niži kršćani kojima su potrebni vodiči od krvi i mesa, dok pneumatika vodi sama Božja Riječ koja mu pomaže da izvrši sjedinjenje s Pleromom. Psihika uvjeravaju da je rođen s grijehom, i da je naš životni sustav siromašan zato što smo ga sami stvorili takvim; no pneumatik zna da je ovaj svijet suštinski manjkav, te da njegova nesavršenost nije posljedica naših grijeha već same njegove prirode koja samo oponaša beskrajnu ljepotu Vječitog Jednoga.
Kršćanska teologija ovakvom će uvjerenju štošta zamjeriti. Augustin će u prilog dokaza vlastitom uvjerenju da je čovjek sam kriv što njime vladaju tirani, navesti Vergilijev stih:
«On čini da licemjer vlada
zbog izopačenosti puka».
Stoga je u Valentinovu nauku očita težnja da skine s čovjeka uteg grijeha i odgovornosti za ovaj svijet, pa svu pozornost usmjerava na izbavljujući potencijal koji nosimo u sebi. Svijet u kojemu živimo tek je iluzija kojom se zavaravamo, i koliko za nj prianjamo, utoliko teže dolazimo do izbavljenja. Valentin prihvaća heraklitovski nebitak ovoga svijeta i upravo to snaži njegovo uvjerenje da ovaj svijet nije konačan plod Vječitog Oca. Naravno, čovjek koji živi u strahu pred Bogom je onaj koji vjeruje u demijurga: naš pravi istinski Bog je van ovoga svijeta i ne poznaje metode zastrašivanja kojima uza se nastoji vezati one koji ga ljube.
Put povratka u jedinstvo s Bogom nemoguć je dakle bez mentalne alkemije. Čovjek koji želi k Bogu mora svoje duševno-tjelesno jedinstvo podrediti unutarnjoj snazi Duha. Čin koji se od čovjeka očekuje jest alkemijsko vjenčanje čime duša stupa u zagrljaj svog Oca i s njime postaje JEDNO. To je nemoguće izvršiti ako čovjek sasvim ne izmijeni svoj život. Zakone treba primjenjivati ljubavlju prema bližnjem i praštanjem te željom za uzašašćem k Bogu, koji je u nas usadio neuništivu iskru čijim plamenom možemo ogrijati sve svoje biće. Taj proces pojedinac vrši individualno čime samospoznaja postaje osnovni princip i ne prianja uz kolektivni obrazac koji nudi Crkva, jer on nije zadovoljavajuć. Sakramenti vjenčanja i izbavljenja, spomenuti u Filipovom evanđelju, nedvojbeno nam daju na znanje o kakvom je «vjenčanju» riječ. Unutarnje elemente čovječje psihe treba natrag sjediniti i time nadmašiti ne samo vlastitu dvostruku ćud, već ujedno i sav ovaj svijet koji je suštinski dualan.
Spas je dakle u JEDNOM. Tko sebe učini JEDNIM, sve je postigao.
«Zato me poslušaj, o Svjetlosti nad svjetlima, jer sada pjevam Tvoju pjesmu hvale u trinaestom eonu, području iz kojeg sam otišla.
Spasi me, o Svjetlosti, u Tvomu velikomu misteriju i oprosti moj grijeh prema Tvojoj velikoj trpeljivosti. Krsti me, oprosti mi grijehe i očisti me od mojih prijestupa.
Moj je prijestup snaga s lavljom glavom, koja pred Tobom nikad neće ostati skrivenom; jer zbog nje sam sišla.
Od svih nevidljivih, u čijem području sam se nalazila, samo sam ja zgriješila i sama sam sišla u kaos. Pred Tobom sam zgriješila, kako bi Tvoj zakon bio ispunjen.”
Pistis Sophia I, 57
