L’ albero degli zoccoli, igrani, 1978
REŽIJA: Ermanno Olmi
ULOGE:
Luigi
Ornaghi (Batisti),
Francesca Moriggi (Batistina),
Omar
Brignoli (Minek),
Antonio Ferrari (Tuni),
Teresa
Brescianini (udovica Runk)
SCENARIJ:
Ermanno
Olmi
FOTOGRAFIJA:
Ermanno
Olmi
SADRŽAJ:
Film
priča o nevoljama siromašne farmerske obitelji u Italiji početkom
dvadesetoga stoljeća, koja preživljava obrađujući tuđu zemlju.
Žive teškim životom, no odlučuju se dodatno žrtvovati da bi
pametnome dječaku omogućili školovanje. On mora svakog jutra
propješačiti dug put do škole, a kada mu se istroše cipele,
obitelj nema novca za nove…
BOJA, 186 MIN
https://kinotuskanac.hr/movie/stablo-za-klompe
LJUDI U KLOMPAMA
Mireći u filmu neorealističko dokumentarno s igranim, Olmi djelo duboko prožima neskrivenom nježnošću i ljubavlju prema tom svijetu na rubu
Sedamdesetih, kada je nastalo remek–djelo talijanskoga filma Drvo za klompe baš nikoga nije čudilo što se njegov autor Ermano Olmi, u realizaciji filma, utekao dokumentarizmu kao temeljnoj poetičkoj odrednici sumorna svjedočanstva o rađanju, životu, radu i umiranju pripadnika nekoliko seoskih obitelji s kraja 19. stoljeća u okolici Bergama. No, bit će da je mnoge, u vremenu strastvena zagovaranja ideje filma kao sredstva militantna potkopavanja samih temelja građanskoga društva, zateklo to što se Olmi gotovo u potpunosti odrekao agresivno ozloglašena političkog trenda u ime svoga intimistički utemeljena autorstva; ipak, paradoksalno, autor se u Drvu za klompe uopće nije libio da se (otvoreno ljevičarski) svrsta na stranu društveno posve izolirane i podčinjene seoske zajednice — među tolikim srodnima — kojoj bezdušni vlastodržac i gulikoža, iznajmljujući joj teško obradivu zemlju i bijedan smještaj u derutnom objektu svoga gazdinstva, uzima dvije trećine sveukupnoga godišnjeg uroda.
Do kojeg je stupnja ta vjeri predana, radom zarobljena i obitelji duboko odana zajednica ostala nevina i udaljena od subverzivnih ideja vremena, vidljivo je iz gradske epizode neuka seljaka koji je, stjecajem okolnosti, zalutao na skup gdje se, u razboritu tonu, obrazlaže teza o neodrživosti klasno–eksploatacijske ustrojenosti zemlje; njegovu će pozornost od govornikovih riječi odvratiti izgubljeni zlatnik što se u prašini, točno ispred njega, primamljivo zasvjetlucao. Dakako, ubogi će čovjek taj dar s neba pokupiti potrudivši se sakriti ga u blatnu kopitu svoga konja — da bi se njegova radost, kada koji dan poslije otkrije kako se dragocjenosti iznova zametnuo trag, smjesta prometnula u bijes na nevinu životinju. Konj će, na (bezrazložno) nasilje uzvratiti istom mjerom: nerazumna će čovjeka stati, zajedno s natovarenim kolima, ganjati po dvorištu…
Izričajna supstancija filma Drvo za klompe temelji se na (dokumentaristički minucioznu) iznimno sugestivnu prikazu cjelodnevnoga rada svih članova vrijedne male zajednice; no, kao da se — u zahuktalu radnom ritmu strelovitih mijena dana i noći, brza promicanja tjedana, mjeseca, pa i godišnjih doba — nekako usputno i samo od vremena na vrijeme naziru opipljive natruhe pojedinačnih ljudskih sudbina; u ogrubjelu životu lišenu povlastice suptilnih nijansi, zamornoj se radnoj i životnoj rutini uspijevaju oteti tek čvorišni momenti čovjekova života čvrsto omeđeni ekstremnim točkama — onima rođenja i smrti. Dakako, u bivstvovanju tako dramatično svedenu na ponižavajuću egzistencijalnu golotinju nekih dalekih prapočetaka i sitne ljudske drame poprimaju razmjere antičkih tragedija. Primjerice, dobar duh tih prostora, mjesni svećenik, znat će nagovoriti neobrazovana i razborita oca obitelji da, unatoč okrutnoj oskudici, smogne snage upisati sinčića u školu; neprijeporno bistar i sklon školi, dječak bi zasigurno polučio dobre rezultate da ga nije neugodno zaskočio onaj njegov jedini (sada potrgani) par klompi koji mu je omogućavao da svakodnevno uspješno svladava znatnu udaljenost do škole — jedva prohodnu i uvijek blatnu. Kako se školovanje sina ne bi slomilo na pukom paru klompi, otac će posjeći s gazdinstva jedno stabalce (drvo za klompe) ufajući se da to neće nitko zapaziti.U zao čas! Zbog počinjena teška nedjela gazda će i njega i brojnu mu obitelj baciti na ulicu… Dakako, nesretni mališan dobro zna da je nova kalvarija njegove obitelji otpočela zbog njega i njegovih nesretnih klompi!
Teški prizor pripreme bespogovorna odlaska deložirane obitelji, kada uboga obitelj — naočigled susjeda koji uplašeno vire kroz prozore — stane krcati na kola svoju sirotinju i kada se, bez izgovorene riječi i bez pozdrava, upućuje u mrklu noć — snagom potresnosti stoji uz bok vrhunskih svjetskih dosega kreativna duha.
Mireći u filmu neorealističko dokumentarno (naturščici, dijalekt, naturalni objekti, fragmentarnost…) s igranim (raskadriranost, stanovita montažna kontinuitetnost scena), Olmi djelo duboko prožima neskrivenom nježnošću i ljubavlju prema tom svijetu na rubu; no, da ne bi i sam ostao gluh na njihove gorljive svakodnevne molitve upućene bogu, autor će u moćnim neovozemaljskim skladbama Johanna Sebastiana Bacha naći dostojna posrednika između neba i zemlje; skladateljeve će božanske harmonije (što se u filmu javljaju po strogo određenu ključu i uvijek na onim mjestima gdje se, unatoč zanijekanoj ljudskosti, život nastavlja ili gdje se tiho slave male ritualnosti na kojima i počiva život) zapravo uspostaviti duboko prisan dosluh s nesretnim junacima Olmijeva djela uznoseći ih na pijedestal čuvara izvornih ljudskih vrijednosti, šapćući im da nisu sami…
Petar Krelja
https://www.matica.hr/vijenac/327/ljudi-u-klompama-7091/
