Sugestija
Mlazovi kiše slijeću se neba poput bombaša samoubica, da bi se nakon udara o površinu aluminijumskih roletni proces završio ritualnim harakirijem. Nego, nije riječ o procesu, koliko o zvuku svake kapljice. Kada bismo oslušnuli uhom genija, možda bismo skrojili simfoniju trenutka, jer svaka kapljica sadrži takt, vođena nekim većim planom. Za nekoga je ovo subotnje nevrijeme samo izgovor, kako bi ostali u svom domu i gledali dnevnik, dok za drugog ovo stanje jeste inspiracija, da ne kažem – misaona elevacija, u kojoj se kockice slažu, um se segmentira, rađaju se ideje, solucije, otvaraju se oči u snu unutar sna.
Naš misaoni aparatus sa svojim utemeljenim, programiranim, uskim svetonazorom ne sadrži moć da istančano prokuži znakove koji se ređaju poput kišnih kapi na prozoru. U nedostatku sposobnosti, pozivamo se na hispanoameričke šamane i plaćamo obilne svote papira da bi zakoračili u njihove prašume i prisustvovali tajnim tradicijama konzumiranja raznih korova i mućkalica, ukratko – onom za šta nismo pripremljeni, kako načinom života, tako duhom i umom.
Na sve načine želimo da zavaramo smrt, to sveprožimajuće tajanstvo, spuštanje zavjese tokom noći, uspavanost predmeta i buđenje istih u praskozorje. U biti znamo da nismo dorasli izazovu. Stoga se budimo mrzovoljni, ugruvani, kupamo se u bazenu egoizma i pri svakom sunovratu proklinjemo nehajno skovanog boga u pridžepku. Lijenost nam je obuzela obamrle kukove, svaki pokušaj svodimo na ispijanje kafe, nemoćni da se otrgnemo iz začaranog klupka, iz samoproklamovanog hira, sve dok ne izgubimo karakter čovjeka, lice i naličje i ne počnemo da mučemo poput krave kojoj su odveli tele i koja je zahvaljujući sveprožimajućem bolu postala jalova.
Energija je zarazna, prenosiva, moćna u svom protoku. Kada bismo se udružili, zaboravili na lične zamjenice i iste zamijenili sa (gle koincidencije) zvučnim MI, možda bismo osjetili odušak. Kažem možda, jer ubijediti čovjeka da se nešto kolektivno odradi bez ikakve zasluge u današnjem vremenu iziskuje nadljudske napore, proračunatu recitaciju lucidnog pjesnika, koji osim riječi nudi darove. Meditacije, molitve i ostali pokušaji ublaživanja haotičnog stanja u svijetu nemaju konkretnog odjeka. Narod želi materijalno dobro, nemoćan da osjeti blagodeti unutrašnjeg mira. Novi genije današnjice treba da posjeduje moć hipnoze, da osujeti trenutne tokove manipulativnog razdora među populacijom. Kako to učinjeti? Ne znam. Znam samo da potencijalni lijek čuči na svakom koraku. U nama. Kako ga aktivirati, pitajte ljude od struke. Hahaha, šalim se. Nemojte, oni će vam predložiti knjišku soluciju, ono čime su im ispirali mozgove tokom školovanja, pa su danas, nespretni i zbunjivi, uže specijalizovani povodom jedne oblasti, dok za pomoć mole neku veću silu da im pokaže kako se vežu pertle. Dakle, poruka je sledeća: Mi smo kreatori naše sudbine. Možemo, ako samo osmotrimo, da uvidimo razne ljepote koje nas okružuju. Ako se potrudimo, da postignemo ono šta smo zamislili. Većina stvari nije do nas. Povodom toga – nemojmo se uzrujavati, utičimo na ono što je moguće. Kada nas nevolja zadesi – ne unizimo se. Nemamo moć da utičemo na takve stvari. Hodajmo dalje. Ispraznimo krčag negativne karme s vremena na vrijeme i nastavimo svojim putem. Uostalom, ovo je kratka vožnja, i karusel se neprestano obrće. Planeta će i dalje biti tu, samo našeg oblika neće, te stoga ne palamudimo nego budimo iskreni i učinkoviti. Šta to treba da znači? Pa istražite sami. Ne očekujete valjda da sve saznate u par minuta, zavedeni kromanjonci.
Luka Minić
