Iz knjige Na rubu pameti
Vjetar nad malim gradom (2)
Zaustavio me na ulici eksministar gospodin Pankracije Harambašević, gospodin s baken-bartima, koji je kao nadležni ministar zaradio nekoliko dvokatnica najnevjerojatnijim, upravo fantastičnim emisijama raznovrsnih serija maraka. Taj pučki učitelj ili geometar po svom građanskom zanimanju, koji se kao minister izgurao na mjesto delegata kod Lige naroda, a danas igra šah u jednoj od otmjenih građanskih kavana na dnu drvoreda u centru grada, osjetio je potrebu da mi lično izrazi svoje duboko negodovanje nad mojim ispadom protiv generalnog Domaćinskog.
- Imam li ja pojma kakvu je ulogu odigrao taj odlični muž u razvoju “naše mlade privrede”? Naši likeri, naš ugljen, naše drvo, naše tkanine, naša štampa, sve je to zapravo, ako se pravo uzme, lično djelo navedenog gospodina Domaćinskog, o kome se može imati mišljenje kakvo se hoće, ali da bi mu netko mogao da porekne pionirsku ulogu u izgradnji naše privrede, to bi bilo ipak suviše smiono! l upravo zato što to meni nije bilo nepoznato (jer je svaka mogućnost isključena da bi upravo ta pionirska uloga Domaćinskog meni mogla biti nepoznata), upravo je zato neshvatljivo…
- A što je neshvatljivo?
- Kako, što je neshvatljivo? Pa, dragi doktore, oprostite, vi valjda ne ćete negirati…
- A što? Što ja negiram? Pa sve kad bih ja nešto i negirao, u kakvoj to vezi stoji s našim likerima ili s našim tkaninama koje nisu moje, pak prema tome ne mogu biti ni naše! Te su tkanine možda vaše…
- Hje, oprostite doktore, a ništa, molim, molim! Znate kako: vi ste pravnik po struci, vi ćete svakako bolje znati što je oportunije: negirati ili ne!
- Sasvim logično, gospodine ministre! Ja sam pravnik, ja nisam filatelist! Ja se ne bavim skupljanjem maraka! Ja nisam kućevlasnik ni ministar…
- Vas treba strpati na motrenje! Vi niste svijesni dalekosežnosti svojih riječi! Kakve su to neukusne aluzije? Ne znam što to sve ima da znači. Pardon!
- Ponavljam vam, gospodine ministre, ja se savršeno ništa ne razumijem u poštanske marke, ja nikada nisam bio poštanski činovnik, ja nikada nisam radio s markama, ja sam odvjetnik, ja biljegujem svoje stvari, a biljegovinu plaćam, ne gradim kuće od biljegovine! Klanjam se!
U nizu tih savršeno suvišnih, zapravo uličnih sastanaka ostao sam dosljedan prosto po liniji zdrave pameti, bez ikakve određene namjere, pa kad sam bacio mladoga von Petreticha u bazen pod vodoskokom, to nije bila provala nikakvog ludila nego ljudski posve razumljiva gesta, više moralne nego tjelesne samoobrane. Šmrkavac, blesavi provincijalni samozvani patricij, kome je već otac živio na velikoj nozi, visoko iznad svojih stvarnih novčanih mogućnosti, dečko odgojen u ambijentu gdje se misli s mentalitetom najotrcanijih pokućaraca, što znači: u poniznosti prije isteka mjenice, a u nevjerojatnoj aroganciji, kad se zvekeće sa tri cekina u džepu, dakle taj von Petretich, bivši konjanički oficir koji lovi lov na veleposjedničkim lovištima u društvu (“aristokratskih”) veleposjednika kao veleposjednički pripuz, pristupio mi je u parku kad sam u bazenu pod vodoskokom promatrao zlatne ribice gdje se igraju u sjeni lopoča, a mali srebrni mjehurići kisika okomito se penju na staklenu površinu vode, okupljajući se oko zelenih plosnatih listova kao srebrne kapljice. Pristupio mi je s leđa i, sjećam se, nije mi pružio ruke, niti je skinuo šešir. S desnicom na srebrnoj površini svoje doze o koju je tuckao cigaretom, taj hohštapler, najmanje petnaest godina mlađi od mene, zaustavio se tu nad ribicama, i pošto se opro desnom nogom o kameni rub bazena, on mi se podrugljivo, upravo izazovno nasmijao, kao čovjek koji izaziva sukob pod svaku cijenu.
- A vi, doktore, buljite u ovu vodu- kao da se bavite samoubilačkim nakanama?
- Ne, promatram ove zlatne ribice! Ribe nisu pretjerano inteligentne životinje. Ja ne znam jeste li kada promatrali ribe u staklenim posudama? Ribe ne razlikuju staklo od vode. Ribe plivaju u jednom smjeru dok nisu ustima osjetile da se kroz staklo ne da dalje plivati, a to su iskustvo potpuno smetnule s uma poslije okreta do druge strane posude. Ta riblja glupost traje već čitavu vječnost…
- A ja sam mislio da imate namjeru da se utopite! Čujem da će vas Domaćinski izazvati na dvoboj! He-he!
- Na dvoboj? Mene? Domaćinski?
- A što ste se tako prepali? Ovakav kramar, kao što je Domaćinski, ovakav pipničar nikada još nije nikog izazvao na dvoboj! Ne bojte se, doktore! Da ste sve to meni rekli što ste skresali ovome starom parveniju, ja bih vas raskrvario korbačem za pse! Ali Domaćinski neće iz toga povući nikakve konzekvencije, naravno!
- A mene vi ne biste počastili dvobojem? Molim vas, a zašto?
- To bi mi bilo ispod časti! Ovakvi slaboumnici, kao što ste vi, zaslužuju samo korbač za pse. Vi ste se diskvalificirali za svaku zadovoljštinu! Vi ste komunar!
Što da odgovorim takvom majmunu, koji je prosjedio na raznovrsnim kobilama desetpetnaest godina i koji osim debelom kožom na svojoj stražnjici ne bi ničim mogao dokazati da je u životu ikada izvršio bilo kakav plemenitiji napor? Čuo je dvadeset i dva puta “Čar valcera”, inače je u njemu sve zrakoprazno. Opalio sam mu pljusku, i to takvu da je pao k onim zlatnim ribicama, i sve se svršilo s velikom strkom djece, guvernanata i policije. Bio je to čudan doživljaj: naći se u pratnji policijskoj u jednom fijakeru s čovjekom s koga se cijedi voda i koji mi je u fijakeru dva puta pljunuo u lice. Bio bi me napao, ali kako mu je pukla kost u zglobu lijeve ruke, dva su ga stražara držala objeručke, uvjerena da se radi o neuračunljivom bjesomučniku; od vremena na vrijeme on je tako urlao od bola da sam i ja imao impresiju da je lud. Za nama je trčala rulja djece i sluškinja, a onda se na policiji sve objasnilo. Zgradu smo napustili odvojeno: najprije on, a poslije nekoliko minuta ja, svaki u svome taksiju.
Drugoga dana poslao mi je svjedoke. Bokanovskog i Faltoninija: prvi je bio predstavnik nekakvih amerikanskih šivaćih strojeva, plemeniti Bokanovski, a drugoga, nije tome prošlo ni pola godine, uhapsili su zbog špijunaže, i ja sam ga poslije sastao u istražnom zatvoru kod sudbenog stola. Došlo je do uzbudljive scene između svjedoka gospodina von Petreticha, gospode plemenitog Bokanovskog i plemenitog Faltoninija, i mene. Bacio sam ih napolje. Tri dana kasnije opet mi je nekakva slična figura, nekakav von Floden-Fonciere Italo donio zapisnik o tome događaju, te sam i njega izbacio sa zapisnikom zajedno. Idiotske gluposti!
- Eh, vi pretjerujete, moj amice, rekao mi je tvorničar sapuna, gospodin Bachmayer – Ne možete ovako tjerati svoju situaciju do apsurda! Te tu navaljujete na ljude revolverom, te demolirate čitave kuće, te bacate ljude u vodu, a svojim dobronamjernim prijateljima demonstrativno okrećete leđa! Ne ide to tako, moj gospodine! Kamo to vodi, razmislite malko i sami! U anarhiju i revoluciju!
Što da odgovori čovjek ovakvom dobronamjernom, konzervativnom sapunaru? Da se povuče ili da proslijedi? Da mu kažem kako nisam povukao revolver ja – nego Domaćinski! Kako se nisam hvalio umorstvom ja – nego opet Domaćinski! Kako nisam nikoga uvrijedio prvi, nego sam samo reagirao na neučtive ispade pojedinaca! Kako se nisam ja von Petre-tichu prijetio korbačem za pse, nego on meni!
- Ne, gospodine direktore! Vi niste upućeni u stanje činjenica! Vi polazite od krive pretpostavke! Ja sad nemam nikakve namjere da gubim vrijeme na detalje, ali vi pojma nemate kako stvari stoje.
- Kako da nemam pojma, gospodine doktore, ako boga znate? Eto, bila je sinoć vasa vlastita gospođa kod moje supruge, te je tamo plakala kod nje da je najnesretnija žena u čitavom gradu! Da ne zna što se događa s vama i da misli da bi nešto trebalo poduzeti u vašem vlastitom interesu. Pa i ja mislim da bi najbolje bilo da se posavjetujete s kojim liječnikom, da otputujete, da se odmorite…
- Klanjam se!
l tako sukob na ulici, sukob u kavani. Sukob na šetalištu, sudar u tramvaju, svađa tu, slom tamo, riječ od ovoga, poruka od onoga, mišljenje ovoga kruga, uvjerenje one grupe, savjet jednog, prijetnja drugog: da me vlastita žena smatra luđakom, da sam se onemogućio kod kartela, da je moj tast apotekar izjavio javno, u kavani pred stranim osobama, kako me se odriče, da je najbolje da se savjetujem s liječnicima, da se nagodim, da se ispričam, da povučem konzekvencije. Ukratko: vožnja je iz dana u dan postajala sve luđom, sve bjesomučnijom, i meni je i samome na momente izgledalo da nam šeširi lete po zraku i da bi teško bilo pogoditi kamo će se sve to otkotrljati.
Jedno mi je međutim postalo jasno: treba ostati logičan, jer bilo kako bilo, logika nikada nije nepouzdan vodič. Istina je: bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.
Miroslav Krleža
Nastaviće se
