Susret pri izbijanju rata: Sjećanje na Franza Kafku (1914)
Piše: Ernst Popper
prevela sa njemačkog: Mira Đorđević
Jedan veliki historijski događaj se u mom sjećanju tokom vremena povezao s jednim od mojih sasvim ličnih doživljaja. Sjećam se austrijske objave rata Srbiji koja je bila samo uvod u slavno razdoblje svjetskih ratova. Bilo je to jednog vrelog julskog dana 1914., i ja u sjećanju još uvijek vidim uzbuđenu masu svijeta kako se uz galamu i burnu gestikulaciju kreće Wenzelovim trgom, centralnim bulevarom Praga, u to vrijeme glavnog grada austrijske provincije, dok sve nadglasavaju gromoglasni zvuci vojne muzike i podstiču masu da pjeva patriotsku himnu. Ta masovna sugestija bila je tako moćna da se ni onaj ko je dobro poznavao prilike i ko se inače nije dao zavarati lažnom političkom teatralnošću nije mogao oteti utisku koji je majstorska režija inscenacijom ove demonstracije očigledno i htjela postići. Činilo se da je tog prvog dana Velikog rata onaj češki Prag, koji je u nacionalnom sukobu decenijama stajao nasuprot Beču i bio nadahnut panslavističkim idejama i koji nikada nije skrivao svoje simpatije prema južnoslavenskim težnjama za nezavisnošću, iznenada zahvatila euforija austrijskog patriotizma. To je naravno bio samo privid pošto su češki nacionalni krugovi, zatečeni i obamrli upravo objavljenom ratnom proklamacijom, u prvi tren ostali na distanci dok su ulicu prepustili onim elementima koji su bili u službi austrijskog patriotskog pokliča.
Dok sam još razmišljao o aktuelnim okolnostima bio sam iznenađen fanatičnim izrazom mnogobrojnih lica demonstranata koji su vičući ili pjevajući prolazili pored mene i koje je patriotska masovna euforija dovela do ekstaze. Iznenada sam u tom mnoštvu prolaznika ugledao jedno poznato lice, koje je pod utiskom ovog umjetno rasplamsanog oduševljenja također bilo potpuno izmijenjeno. Onaj o kom govorim, visoko izrastao mlađi čovjek, koji je mršavim rukama mlatarao oko sebe, djelovao je kao u transu.
Činilo se da mu neke riječi gotovo nesvjesno izlaze iz usta, a prijazno bojažljivi smiješak, koji je za njega inače bio tako karakterističan, sada kao da je bio izbrisan s njegovih nevjerovatno crvenih obraza dok su njegove blistave djetinje oči bile usmjerene prema nebu i činilo se kao da u daljini, iza horizonta, nešto traže. “Franz Kafka!“ uzviknuo sam. On me međutim nije čuo, i već nekoliko sekundi kasnije ga je struja svjetine odnijela sa sobom.
Iste večeri sam Franza Kafku susreo u kafani, okruženog nekolicinom nepoznatih ljudi, gdje se živo diskutovalo o aktuelnim događajima u svijetu. Kafka je kao obično veoma malo učestvovao u razgovoru, ali ga je itekako pomno slušao. Sada je ponovo imao onaj svoj uobičajeno miran, pomalo sanjarski izraz lica. „Vidio sam Vas danas na Wenzelovom trgu“, rekoh. Oči su mu zasvijetlile kao znak odgovora.“Bilo je divno“, reče naglašavajući svoje riječi. Ali odmah zatim je postao zamišljen, dajući mi s nekoliko rečenica objašnjenja na znanje da se njegov izliv oduševljenja nije odnosio na rat kojeg se plaši i koji prezire, već da je silina doživljaja masovnog patriotizma bila ono što ga je naprosto preplavilo. Danas, čitav jedan ljudski vijek kasnije, ovakvo se držanje možda čini protivurječnim. Ali u ono vrijeme to nije bilo tako. Ma koliko da je Kafka cijelim svojim bićem bio samotnjak, u ovom slučaju je njegovo ponašanje bilo karakteristično za mnogobrojne austrijske intelektualce onog doba, pa tako protivrječje nije bilo samo dio njegove ličnosti, već je proizlazilo iz dotične situacije.
Veliki broj austrijskih intelektualaca je veoma decidno podržavao ideju austrijske države, ali je istovremeno oštro osuđivao greške bečke politike, koja je povlađivala prusko-njemačkom militarizmu i na taj način prizivala propast Dunavske monarhije. Samo tako se protivljenje ratu moglo apsolutno povezati s austrijskim patriotizmom.
On koji su bili politički dalekovidniji doživjeli su u trenutku izbijanja rata svakako veliki šok, pošto su predvidjeli da bi jedna malo vjerovatna pobjeda uz pomoć Njemačke kao i mnogo vjerovatniji poraz za Austriju morao značiti katastrofu.
Pobjeda bi Austriju dovela u potpunu zavisnost o arogantnim, bezobzirnim silama pruske politike koje bi „prusizirale“ i samu Austriju; poraz bi naprotiv morao imati za posljedicu raspad Austrije i balkanizaciju Srednje Evrope. Neminovnost takvog razvoja događaja bio je glavna tema razgovora koje su tog prvog dana rata vodili mladi pisci i umjetnici, okupljeni za upravo pomenutim stolom praške kafane. Suprotno oficijelnom slavlju koje je dominiralo ulicama, u kafani je vladala prilična potištenost. Pesimizam ostalih snažno je djelovao i na Kafku, pa se njegovo lice smračilo. Ko ga je takvog vidio, morao je pretpostaviti, da je potresen nekim bolnim ličnim doživljajem, jer je izraz njegovog lica i suviše jasno pokazivao zabrinutost i očajanje. Za onoga ko je samo nekoliko sati ranije bio svjedok njegovog pretjeranog oduševljenja, ovaj je duševni preobražaj, koji se tako upadno ispoljavao na njegovom licu, bio zapanjujući iako teško objašnjivi fenomen.
Utiscima aktuelnog trenutka većinom se olako odaju oni koji nemaju duha ni kritičnosti. Ovdje je to međutim bio umjetnik, kreativan čovjek, obdaren ogromnim poznavanjem najdubljih tajni o ljudima i stvarima. Doduše – u razgovoru s Kafkom čovjek je rijetko imao taj utisak. Prije bi se reklo da je djelovao pomalo naivno, pa iako je njegov način da s puno poštovanja govori o ljudima i problemima bio nevjerovatno simpatičan, lično nije ostavljao utisak sabrane, neprikosnovene ličnosti. Naprotiv: njegova bojažljvost u prosuđivanju povezana s nevjerovatnom nesnalažjivošću u praktičnom životu doprinijele su tome da djeluje kao čudak, otuđen od svijeta, što je u suštini zapravo i bio. Trebalo je pročitati nekoliko njegovih modernih i iritirajućih novela da bi se saznalo kako se iza te naivne fasade obrće motor koji prodire u inače nepristupačne bezdane ljudske duše. O jedinstvenom načinu funkcioinisanja tog motora mogle bi se svakako ispredati razne pretpostavke. Ono što je Bergson označio kao sposobnost intuicije, Kafka je izgleda posjedovao u nevjerovatnoj količini. Ali njegova izuzetna moć uživljavanja objašnjava samo jednu stranu Kafkine kreativne prirode. Čini se da je veoma važna činjenica da je Kafka, koji je kao književnik sazrio u posljednjoj dekadi prije Prvog svjetskog rata, tipični izdanak svog vremena, pojava kakva se u nekim drugim vremenima uopće nebi mogla zamisliti.
Ko je međutim bio taj Fanz Kafka, koji je bio tako vrstan poznavalac boljki svog vremena? On nije bio ni ljekar kao što je to bio Sigmund Freud niti pak kritičar vremena kao Karl Kraus – da pomenemo samo dva druga velika Austrijanca koji su se aktuelnim problemima vremena približili iz sasvim drugog pravca. Kafka je međutim svoje vrijeme poznavao na način na koji ga upravo pomenuti čuveni ljekar i veliki kritičar vremena nisu poznavali. Oko njega je najčešće vladala neka tajanstvena atmosfera koju ni njegovi intimni prijatelji nisu mogli odgonetnuti. Tek nakon više godina se otkrila njegova tajna: Bio je bolestan. Patio je od teške infekcije pluća, i često je samo s izuzetnim naporom uspijevao da svoj bolešću oslabljeni organizam podvrgne disciplini pisanja. Nije ga mučila samo tuberkuloza. Redovno je dobivao napade teške depresije čiji uzrok nije bila bolest. Često se činilo kao da ta bolest provocira intenzivnije ispoljavanje čitavog niza već postojećih simptoma nervoze. Kafka je nesumnjivo bio tip izrazito nervoznog čovjeka, i često se morao žestoko boriti da ponovo ne izgubi mukotrpno uspostavljenu duševnu ravnotežu. Te opasnosti je očigledno i sam bio svjestan. Onaj ko nije stabilan čuva se usputnih bezdana, a Kafka je jako dobro znao kako lako može da propadne u ambis. Suviše lako bi zapadao u ekstazu, dok bi ostali bili samo uzbuđeni, u očajanje dok bi se drugi osjećali samo potišteni, u raspoloženje opijenosti a da nije popio ni kap alkohola. Stvarno bi ponekad satima sjedio u maloj gostionici u starom gradskom jezgru Praga, a da od pune čaše vina koja se nalazila pred njim ne popije ni gutljaj i da s ostalim gostima ne progovori ni riječ, da bi na kraju, kada bi mu se kao povratilo raspoloženje, svoje vino ponudio nekom sa susjednog stola. Neupućeni gosti dotičnog lokala smatrali su ga čudnovatim svatom, koji doduše nije zabavan ali nije ni nesimpatičan. Njegovo je ponašanje među njima bilo je karakteristično za Kafku. Uloga pijanca koji vino i ne dotiče bila je zapravo njegova životna sudbina.
Čitavim svojim bićem je zapravo bio sputan čovjek, čovjek koji nikada nije uspio da upravlja svojim životom. Izbjegavao je važne odluke; bježao od doživljaja koji su prijetili da ga dublje potresu. Njegov život je bio jedan neprestani tajanstveni bijeg, u stvari bijeg od samoga sebe. Bježao je čak i od uspjeha koji mu je bio nametnut protiv njegove volje. Bio je bolestan, fizički i psihički, a njegov neprestani bijeg bio je zapravo neka vrsta povlačenja u bolesničku sobu, samo da bi izbjegao događaje kojima se nije osjećao doraslim. Ovaj bolesnik, koji je već u svojim ranim godinama u sebi osjećao klicu smrti, razumio je bolesno vrijeme u kojem je živio mnogo bolje od svih zdravih koji su ga okruživali i koji su se zahvaljujući svojim životnim instinktima olako prepuštali prividu. Važno je istaći da je Kafka uprkos svojoj bolesti i sputanosti posjedovao sposobnosti koje su ga činile izuzetnim čovjekom. Možda nije bio genije u pravom smislu riječi, ali je imao mnogo toga genijalnog u sebi. Genijalna je prije svega bila snaga njegove intuicije, pomoću koje je sagledao suštinu svog vremena, genijalna je bila i njegova sposobnost shvatanja i oblikovanja doživljenog kao i nadasve strogi kriteriji koje je postavio u odnosu na svoj književni rad.
