Trafika je mjesto oko koga se djeca okupljaju. Sive, limene građe, zabijena u krug zemlje, spremne za igru klikera. Tu se, između rijetkog busenja trave, mravinjaka i maslačaka, dube plitke rupe. Četiri prsta označavaju razmak između rupice i ruke, kad kliker, izbačen čvrstim otponcem palca i kažiprsta, odskoči uz ciliktav zvuk u sudaru s parnjakom, debelim „šestopercem“. Oni manji, „troperci“, pogotovo tamnoplavo isprugani plamičci usred staklene loptice, nisu nešto na cijeni. Ti se naprosto bagatelišu, snishodljivo trpe, njihov gubitak nikad ne pada teško srcu. Imperijalno vođstvo ipak zaslužuju oni šareni, po mogućstvu riđasto- zelenkasto- bordo- plavi. Za takve se ustrajava u igri do posljednjeg ostatka u kesici, koju djeca stiskaju vlažnim dlanovima.
Branko je majstor igre. Rođen pod srećnom zvijezdom, u njegovim prstima je primjerak jednog takvog, koga svi zovu „krnjavim“, on je za milimetar manji od običnih špekula. On ima boju Brankove košulje na kockice: rujno smeđa, s odsjevima potmulo plave i turskog smaragda. Na svom staklenom tijelu nosi tragove preživljenih bitaka: skoro sav je izrupičan majušnim kraterima, rupicama odlomljenog stakla, svjedocima brojnih sudara s nesmiljenim protivnicima. Takvi klikeri se uvijek nazivaju „srećama“, jer posjeduju slavodobitnu harizmu, koja je vječno neosporna. Brankova kesa, pa čak i džepovi pantalona, vazda su prepuni rijetkih eksponata: od poslovično mizernih, zabaždarenih „troperaca“ ( dosadnih kao što samo može da bude dugočasno subotnje jutro, kad se izvode iz domaćinskih garaža okolo, metalni ljubimci na obligatno pranje: gumena crijeva zasipaju izobilno vodom nasapunjane „tristaće“, „dijane“, „wolksvagene“, a među mezalijansom potcijenjivanih parti, nađe se, tu i tamo, kakav osebujno protežirani, plemeniti „princ“); niz se nastavlja s prozuklo žutim, tromim „dvopercima“, koji su možda još jadniji od onih mrskih, već opisanih klikera s tri blijeda pramenčića boje. Oni su obično golemi, debeljuškasti, veći od ostalih staklenaca, čovjek na prvi pogled bi pomislio da su moćniji od ostalih. Ali kad se uzmu među male dječačke prste ovi se Obeliksi od klikera pokazuju izrazito nepogodnim za manipulisanje, a već kad stoje kao meta kapricioznim „krnjama“, ispostave se kao izrazito zgodne žrtve. Obično su oni bezbojni, prazni, neki s mjehurićima ukočenog zraka, i na njima se vaš nos, kad ih približite skroz licu, u obrnutoj perspektivi čini kao zahvaćen kakvim blesvim elefantijazisom, uvećan do smiješnog neprepoznavanja. Niz se nastavlja cjelomudrenim , skockanim, simetričnim „četveropercima“ ( koje svi preziru), preko čudnih bijelih klikera, tzv. „ kamenaca“, za koje je neko već pomenuo da se radi o pravim ljudskim kamencima izvađenim iz utrobe bubrežnih bolesnika, pa sve do čarobnih veterana, iskusnih prašinara. S okrznutim svojim oblim tjelašcima, rošavi i izrupičani, oni i dalje šire svoj neprikosnoveni autoritet pobjednika. Među djecom vlada mit da su najprecizniji.
Ali Branko jeste bog preciznosti. U samom njegovom imenu, fonetski sklad bilabijalnog „b“ ( koji u sebi sadrži svu esenciju oblog klikera ), te famozno kotrljajući konsonant „r“ ( koji ponekad može da odigra ulogu perfektnog vokala), obezbijeđuju tu finu, infinitezimalnu harmoniju. Pucketavo „b“, u složnom ritmu zaošijane kuglice pod oštrim propelerom bogomdanog“r-a“, skramentalno sažiže u brišućem letu namjeravanu kuglicu protivnika, što se i nehotice hvata za glavu, skoljen u trenu onesvješćujućim pogotkom.
Branko je i pasionirani čitač. S vremena na vrijeme, dječaci posuđuju od prodavca iz trafike stripove i novele. Razlistani „romani“ u okviru smeđezlatnog sumraka nad pustinjom Nevade, nude pogled na bodljikave kaktuse što se uzdižu na trakama plavičastožutog i rujnog neba kao sjene pretpotopskih guštera. Pod vulkanskim stijenjem, izbrazdanim hiljadama geoloških tektonskih pukotina, leže kosti mrtvih bizona. U plimi predvečernjeg zraka, prepunog sjajne prašine, riđasta svjetlost obasjava šešir i crni plišani sako jahača. To je „doktor Holidej“, inokosni zubar, što je napustio blagodeti svog zanata u potrazi za pravdom. Uglavnom on jaše sam, na svom crnom paripu, a ponekad uz njega, na plitici od sedla, tik do čunja na njemu što služi za uspinjanje betežnih kravara, jaše neka ljepotica. Indijanka, ili kakva gospođica iz boljeg bostonskog društva, napirlitana čipkastom podsuknjom, a jedno joj otkriveno bedro na konjskom trbuhu, blista kao jantarna sablja.
Dječaci leže zavaljeni, leđa im podupire topli, gromuljičavi zid novogradnje. U rukama: romani. Branko čita prilježno, u sebi, s bobogojažljivom usrdnošću. Dječak do njega, nije toliko koncentrisan. Pažnju mu odvlače sitnice. Raspored busenja trave, sapunski miris proljećnog vazduha, boja crne Brankove kose. Pokatkad baci pogled i na te gusto ištampane uporedne šlajfne na stranicama svoje sveske, ali ne razumije ništa od toga što se čita, rečenice su teške i zapletene, neke riječi i izraze uopšte ne razumije. Čitanje mu je dosadno. On radije misli na njegove igre u Brankovoj kući, gdje je povremeno odlazio: Branko je i izmislio tu igru fudbala, gdje bi kao fudbalere i golove i kornerske zastavice predstavljale zapravo šahovske figure, što ih je Branko radosno vadio iz čegrtave drvene kutije s crnobijelim kockama. Brankovi roditelji bili su razvedeni, a njegov otac s kojim je sada živio, slabo je mario za dolaske kući, vječito je bio odsutan. Dječak razmišlja o školi koja ponovo počinje u ponedjeljak, kad će opet morati da se muči sa stotinama neshvatljivih stvari. On mrzi ta vlažna proljećna jutra kad se mora vući sa svojom torbom prepunom sveski i olovaka, pernica, kutijica plastelina i malih okruglih raznobojnih pločica kojima se nikad i nigdje u školi nije poslužio, a upravo su one predstavljale najomiljeniji dio tog učeničkog tovara. Mrzi mirisom zemički okupane ulice kojima buljuci tumarajuće djece u plavim mantilima, „keceljama“, gmižu ka školskom dvorištu, prepunom klinaca iz starih razreda što se preganjaju na igralištu gdje se boče metalni skeleti mrskih koševa. Mrzi kalcijumski miris bijele krede i vlažne školske table, što neprestano mora da se briše smrdljivom na urin vodom natopljene spužve. Na kilometar prije škole može da namiriše taj otužni zapah: vonj krede ( a ušima čuje njeno iritantno škripanje pod oštrom nastavničkom rukom ili prstima obijesnog redara), miris zašiljenih grafitnih olovki, miris dječijih torbi od vještačke kože. Prozori njihovog razreda bili su ogromni i visoki i s njih se pružao pogled na betonska igrališta ( neprestani strah od lomljenja noge ili udarca u koljeno), poprište mnogih rana, poniženja i ubistvene dosade.
Trafika, ugao travnjaka, pa onda cesta. Tu je uski ivičnjak zatrpan piramidom sitnog pijeska boje ružičastog pudinga. Tu se još izvode završni radovi na nekim zgradama, dok ih je većina odavno završena. Jedna od tih je i zgrada na uglu, s ulazom u malo dvorište, s čeličnom crvenom ogradom baklavastih okaca, na betonskom sivom podestu. Samu kapiju, vratnice od istog gvožđa, pridržavaju, kao kakvi stameni gardisti, dva četvrtasta betonska stuba od crnobijele rizle. Oni su u visini dječakove glave, a pored, zakačen za tanku žicu, stoji zeleni poštanski sandučić. Tu, u tom ulazu, pred koji se stupa pošljunčanom stazom, između travnatih lijeha i sitnog cvijeća margarete, boravi djevojčica. Ona je skoro pristigla iz njemačke. U početku namćorasta, uvijek u roju drugih sličnih curica, činilo se da ni malo ne obraća pažnju na muške drugare. Bio je to samo privid, mjehur od sapunice, taj njen lažni stav uskočoperene Dalile. Rasprsnuo se već slijedećeg popodneva. Svi su bili tu i igrali se oko pješčane dine. Dubili su kanaliće i puteve, tunele u vlažnom pješčaniku, prašnjavim lopaticama; kupaste kule izlivene u zelenim kanticama; pravili dvorce sa šiljastim tornjevima, nalik gotičkim, a ispod njih bi se pružao kakav usječeni put, brza auto-cesta, kroz pustinjski krajolik. Neko bi dijete raspolagalo s čitavom zbirkom malih građevinskih mašina. Žuti bageri, s kašikama prepunih oštrih zubaca; spore mješine kamiona za miješanje maltera; traverze i stubovi; mrežasti uzdignuti kranovi za prevoz teškog tereta: maleni vlažni obluci prenosili su se s kraja na kraj gradilišta, namijenjeni gradnji kakvog bazena za gospoštiju pristiglu iz inostranstva. Metalni automobilčići, sve sami crveni jaguari ( otpalih vrata), plavi ševroleti i po koja vitka i tajanstvena „ajkula“, jurili su planinskim serpentinama, urezanim u strmo, egipatsko stijenje.
Nekako se udesilo da je uvijek bio u bliskom dodiru s djevojčicom iz Njemačke. Ona, sada, začudo, nije pokazivala nikakvu odbojnost ni drskost, kojom su obilovale njene domaće prijateljice. Štaviše, ona poče da ispoljava prijaznost, šeretski duh i dobronamjernost, od koje su dječaka podilazili do tad nepoznati žmarci. Osjećao se ugodno kad je ona bila tu pored njega: svaki ubod lopaticom u mekani pijesak bio je praćen njenim vedrim smijehom. Pitao se, zgranut, je li moguće? Tu i tamo, njihovi mladi udovi sreli bi se u slučajnom dodiru, od toga je neka čudna milina prolazila dječakovim tijelom od pete do tjemena. Pitao se- „možda to i njoj prija na sličan način?“, a pitanje je bilo sasvim izlišno, jer bi se njeno zajapureno lice sve više približavalo njegovom: mogao je jasno da razabere sitnu mašku pahuljičavih svijetlih malja na njenim obrazima i vratu, oblivenih narandžastim sokom zalazećeg ilildžanskog sunca. Smjeh joj bješe usrdan, njemu, kome se do tad niko tako nije smijao.
Septembar je došao sa kišama, maglama i vlažnom učionicom, spustio se kao list na blijedi linoleum, u sred žagora beznadno usplahirene djece.Svi su skakali oko klupa, gombali se za mjesta i stolice, mlateći oko sebe torbama, laktajući se i sudarajući poput poplašenog ptičjeg jata. Počinjala je još jedna školska godina, prepuna tlake i svakovrsnog mučenja, godina za koju su mu rekli da će u njoj morati da sazna tajnu „presjeka skupova“! Jeza ga je podilazila pred tom tajnom, prsti su mu bili orošeni kapljicama znoja i mastila, a u sivom podneblju školskog dvorišta par golubova zobao je nevidljiva zrnca hljeba u uglu bijelom kredom iscrtanog šesnaesterca. A kad su se vrata zatvorila za smrknutim nastavnikom koji je pod rukom nosio u crveni skaj uvezanu veliku svesku razrednog dnevnika, dječak je bio potpuno uvjeren u činjenicu da je djevojčica iz Njemačke otišla.
Napomenula mu je to, zapravo, još dan-dva prije svog odlaska, s roditeljima koji su morali da se vrate svom poslu. Često je posle prolazio pored crvene baklavaste ograde, gledao u usamljeni poštanski sandučić, s poklopcem ispod koga se već hvatala crna linija buđi, slična prljavštini pod njegovim noktima. Rupe za klikere bile su sad sasvim raskvašene, razmekšane i jedva da su se razaznavale u podlokanoj i izgaženoj zemlji. I pješčana dina bješe nestala: kiša je sprala posljednje ostatke dječijeg gradilišta. Jednom je čak , posegnuvši za metalnom vratnicom, konstatovao da je otvorena. Ušao je, prošetao se pošljunčanom stazom do drvenih smeđih vrata. Ne može više da se sjeti, da li je pokucao na njih.
Nedeljko Simanić, septembar 2022.
Priča je dio pripovjedne zbirke u nastajanju pod nazivom “Djeca u soliterima”, Nedeljko Simanić
—
Nedeljko Simanić
www.facebook.com/nedeljko.simanic.art
