Rezime: Sagledavajući Nušićev roman Devestopetnaesta ( Tragedija jednog naroda) književna kritika donijela je sud da se nesumnjivo radi o istorijskom romanu bez pretjerano velikih umjetničkih dometa.1 Ako se vrijednost umjetničkih dometa utvrđuje prema univerzalnosti koju u sebi nose sastavni elementi umjetničkog djela, pokušaćemo da ukažemo na postojanje takvih elementa u Devestopetnaestoj, ali i na one elemente koji ovaj roman povezuju sa modernim romanom, koji počiva na ratnom iskustvu, kakav je Dnevnik o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog.
Ključne reči: univerzalni elementi, seoba, blato, nada kao obmana, čekanje nedolazećeg, sinovi u ratu, nemogućnost izbora, trajni spomenik
Analizirajući višeslojnu značenjsku strukturu Nušićevog romana Devestopetnaesta kao jedna od prvih ideja nameće nam se Aristotelovo poimanje odnosa istorije, filozofije i umjetnosti. Odnos ovih triju komponenti Borislav Pekić definisao je kao višeslojnost mita, pri čemu mit predstavlja ono što je u jednoj umjetnosti univerzalno2. Da bismo utvrdili koji su to elementi romana koji nose svevremensku mitsku univerzalnost, kako ju je nazvao Pekić, potrebno je napraviti izvjestan otklon od onih poglavlja romana koja su vezana isključivo za njegovu istorijsku podlogu kao što su poglavlja Jedna borba, Stari kralj i Srbija u planinama.
Podnaslov Nušićevog romana – Tragedija jednog naroda, odnosi se na prinudno povlačenje stanovništva3 bez mogućnosti izbora, povlačenje bez namjere i cilja: od Beograda, preko Niša, Skoplja, Prištine, Prizrena, Peći, put albanskih planina. Prizor kolektivnog stradanja Nušić sagledava kao presjek individualnih tragedija,4 ali i opisima povlačenja uz snažnu kulminaciju glagola, čime roman predstavlja intenzivnu sliku pokreta praćenu zvukom koji vodi do bezumlja, i razornom snagom uništenja:
„…da sve uništi, da sve razori, da sve spali, da sve zatre, da sav život sagori i ugasi onako kao lavina kada se prospe iz usijane planine.“ (Nušić 2006:140)
„…osećam kako me zasipa topao pepeo lave, zasipa moje drage i mile.“ (Isto: 146)
„Ide se žmureći, nasumice, pada se, posrće se, vraća se odakle si pošao i opet polazi. Ne znaš kuda, niti vidiš puta i predmete koji su pred tobom, ne vidiš ni druga koji je kraj tebe. Čuješ samo oko sebe kako nešto tutnji, buči, ciči i brekće i osećaš kako te nešto zasipa, jednako zasipa.“ (Isto: 175)
„Je li to lavina koja se slila sa usijanih planina te valja dolinom i plavi, ždere i sagoreva i uništeno zasipa i zatrpava. Je li to doprla do nas i jesmo li već pod lavinom?“ (Isto: 176)
U srpskoj književnosti motiv seobe kao univerzalni motiv, kako kaže Miodrag Maticki,5 ali i kao neminovan udes jednog naciona, u prvom planu vezuje se za roman Seobe Miloša Crnjanskog. Vuk Isakovič, spremajući se za vojnu kaže:
„Eto, pomisli, dovoljno je odseliti se iz jednog mesta, pa da sve što ostavljaš bude kao i da nije bilo.“ (Crnjanski 1962: 17 )
Nušićevi junaci, takođe, ostavljaju sve kao da nikada nije bilo.
Momenat odlaska zapravo predstavlja prekid sa svim onim što su nekada bili i gubitak svega onoga što su nekada imali. Sve što je prethodnog dana pripadalo sadašnjosti, ne vremenskoj već egzistencijalnoj, nepovratno odlazi u prošlost.6
„Promiču čitave porodice zabrinuta lica i nose svoj težak teret i bol, i uz to nešto imanja, koliko je moglo stati u onoj kutiji, kesi ili bošči, koju je svako grčevito stegao uza se.“ (Nušić 2006: 68) Izgnanici sa sobom nose svoje imanje, onako kako su junaci Seoba, Isakovići i njihovi sunarodnici, nosili svoju kuću. Kao puževi na svojim leđima. (Crnjanski 1962: 1704) Ni od jednih, ni od drugih nema više ni traga. Od prvih su, kako kaže Crnjanski, ostala samo dva-tri imena, od drugih posijani grobovi po tuđini.
Iako se oba romana zasnivaju na motivu seobe, mnogo značajniju paralelu od ove između Devestopetnaeste i Seoba, mogli bismo povući između Nušićevog romana i Dnevnika o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog. Uzimajući u obzir da se Devestopetnaesta određuje kao roman memoarskog karaktera, a Dnevnik o Čarnojeviću, što se vidi i iz samog naslova, dnevničkog karaktera, između ovih romana može se uspostaviti i žanrovska analogija. Dok prvi roman donosi snažne ekspresionističke senzacije uklopljene u jednu cjelinu, Devestopetnaesta pored ekspresionističkog izraza, koji je naročito prisutan u opisima pokreta, predstavlja spoj folklornih,7 realističkih,8 naturalističkih,9 ali i onih elemenata preko kojih je Nušić uspio da ogoli svaku individualnu niskost.10 (koja se pojavljuje u zajedničkoj nevolji) i za koje bi se moglo reći da pripadaju satiričnom sloju romana. U trenutku povlačenja, za vrijeme trenutnog boravka u Prizrenu, jedan od izgnanika pita drugog kako to da se država rastura, a kuhinja Vrhovne komande još uvijek održava (Nušić 2006: 340) na šta dobija odgovor: „Eh, država – dodaje pakosno izgnadneli činovnik okružne blagajne – država je drugo, a kujna drugo. Kujna Vrhovne komande je jedna tradicija koja se održavala kroz sve ratove. Ne možete vi tražiti da se jedna tradicija tako lako rasturi za ljubav toga što je država propala.“ (Nušić 2006: 340)
Paralela među romanima ostvaruje se i u prikazu individualnog doživljaja rata, ali i u saglasju prirode sa ratnim, odnosno posleratnim doživljajima rata junakā romanā. Prvo poglavlje Devestopetnaeste, Poslednji septembarski dani, donosi priču o stradanju kao i prvim porušenim nadama. Uvodeći nas u kolektivno stradanje, narator iznosi i ličnu tragediju: gubitak sina. Događaji posljednjih septembarskih dana u Devestopetnaestoj mogli bi se opisati istim onim riječima koje stoje na početku Dnevnika o Čarnojeviću:
„Jesen i život bez smisla.“ (Crnjanski 2004: 5)
Crnjanski besmislenost života vezuje za jesenje dane, a motiv jeseni u Nušićevom romanu do kraja ostaje jedan od dominantnih:
„Jesen ogolela drveta i sasula modro lišće u jarak druma, kiše umesile u testo debeli sloj prašine, koja obično pokriva tle ovoga druma, a sasušena trava pokošenih livada prostrla se levo i desno, kao ogromni, prljavi, žuti ćilimovi. Još samo kitnjasti red visokih jablanova, koji nedaleko od puta pervaze varoški jaz, svojim tamnim zelenilom osvežavaju nešto malo mrtvu jesen.“ (Nušić 2006: 41)
„Nad Prištinom je legla duboka tama mutne i kišne jesenje noći.“ (Isto: 105)
„..prelazili sa predmeta na predmet u razgovorima beskrajnim, kao što je jesenja noć beskrajna.“ (Isto: 137)
Analogija među romanima može se uspostaviti i prateći čestu upotrebu motiva blata. U Dnevniku o Čarnojeviću, sjećajući se ratnih prizora, Rajić, čije nam se ime otkriva tek na tabli bolničke postelje, kaže:
„…gadno je bilo i tamo kraj Rače u vodi: uvek ćuške, psovke; ali je ovo bilo ludilo u moru blata. Sve mokro, sve kiša, kuće neke razrušene, voda što smo pili bila je blatna, hleb je bio pun blata.“ (Crnjanski 2004: 24)
Blato u Devestopetnaestoj pojavljuje se kao stalni pratilac prinudnog kretanja i smrti koja to kretanje prati, ali i događaja sa fronta, koje pored sopstvene spoznaje, narator saznaje i iz razgovora sa drugim izgnanicima.
„Sa svakog parčeta njihovog odela curi kiša, haljine im se ulepile za telo, a blato ih zasulo do kolena…“ (Nušić 2006: 69)
Prisjećajući se smrti mladih umjetnika,11 koji nisu imali dovoljno snage da se suoče sa strahotama zbjega, Nušić zaključuje da je sva mlada snaga ležala ispijena u blatu:
„Kraj mene je ležao u blatu lepotom zanosni princ Karl Hajnc, kraj mene je ležao u blatu idealista Arman Dival, ležao je u blatu ponosni Don Erik od Palasiosa.“ (Isto: 103)
Za razliku od Rajića koji, sažeto, blato određuje kao sve, pa čak i hljeb i vodu, sveukupnost strahote koja prati ratne događaje Nušić ostvaruje stalnim povratkom na ovaj motiv. Autor mu se vraća toliko puta da stičemo utisak da ne postoji kutak opisan u romanu, a da nije bio uprskan blatom. Blato postaje jedna od najtežih prepreka: „…te sam morao vrlo obazrivo stupati, jer je do moje kuće valjalo prebroditi silno blato…“ (Isto: 135)
„A drum, raskaljan, izlokan, preliven debelim slojem, žitkog blata…“ (Isto: 148)
„Nisu nas umorile tolike borbe i naglo nastupanje koliko blato.“ (Isto: 232)
I oni elementi koji su nekada imali simboliku oslobođenja, kao što su puške, ordeni, i slavne zastave, kako ih naziva Nušić, takođe završavaju u blatu. Blato uništava njihovu simboličku vrijednost, obezvređuje smisao svih prethodnih stradanja, jer sloboda se valja u blatu kao ideal ograničenog trajanja:
„…sve, sve je to ležalo po potocima, po jendecima, sve rastureno, sve pogaženo.“ (Isto: 143)
Slika stradanja postaje još intenzivnija, ali i besmislenija, u onim momentima u kojima se pisac osvrće na neposrednu prošlost, kada je narod koji se povlači oslobađao istu onu zemlju sa kojom se povlači da bi otišao nigdje. Na tom putu tumaranja sve prethodne borbe postaju mu apsurdne, a romantičarski elementi koje Nušić uvodi kao kontrast bezizlaznom trenutku sadašnjosti dobijaju tragikomičan ton, objedinjujući apsurdnu prošlost i apsurdnu sadašnjost:
„Na đuniskoj stanici zaostali su odnekuda vagoni u kojima je bio natovaren naš Vojni muzej iz Beograda. Taj muzej je sva naša novija istorija, istorija naše stogodišnje borbe, jer celoga svoga veka što je za nama mi nismo stigli šta drugo da radimo do da se borimo. Kad su već i vlasti napustile Đunis, kad je već neprijatelj zauzeo obe Morave, svetina u Đunisu razbija te vagone, misleći da će u njima naći štogod što bi joj moglo koristiti ili, valjda, što neprijatelju ne treba kad padne u ruke. Trebalo je videti onu strašnu ružnu sliku. Razočarana svetina uze da baca one svetinje, od kojih je svaka jedan deo istorije; uze da ih baca i gazi, raznoseći ih uz divlju dreku i cerekanje.“ (Isto: 142)
Ovdje Nušić prvi put uvodi motiv neosnovanog smijeha, smijeha bez razloga koji dočarava kolektivno ludilo jednog naroda, smijeh onoga koji više razumno ne rasuđuje, jer mu je tragedija pomutila i dušu i razum. (Isto: 142) Starac kome je doboš poslužio kao stolica, isti onaj doboš kojim je ranije arhimandrit Milentije pozivao na revoluciju, još jednom pokazuje kako trenutna svrha u bezizlaznosti jednog trenutka nadmašuje misao o vječnosti jednog ideala. Karađorđeve zvijezde vuku se po blatu, cijela istorija pohranjena u Vojnom muzeju staje na jedan vagon, doboš služi kao stolica… sve ono što se nekada činilo veliko, slavno, odjednom postaje malo i besmisleno. Kolektivni doživljaj prošlosti prikazan sa dozom patosa, sukobljava se sa individualnim doživljajem rata u kome borba za egzistenciju, krajnji nagoni i potrebe čovjeka u ratu pobjeđuju i obezvređuju svaku vrstu kolektivnog romantičarskog pogleda. Idealizovani opis prošlosti, koji kako kaže Deretić (Deretić 2007: 980) zaista nosi određenu vrstu patosa,12 biva negiran ličnim tragedijama ratne sadašnjosti do te mjere da postaje apsurdan. Dakle, u Devestopetnaestoj osvrt na prošlost, koji uglavnom stoji na počecima poglavlja romana, ne stoji u funkciji idealizacije prošlosti, već negiranja sadašnjosti, a možda13 i budućnosti.
„Dosad smo išli nečemu određenome, sa verom: kad stignemo tamo gde smo krenuli – da smo završili niz svojih nevolja; sad već idemo nečem neodređenom, nepoznatom, neizvesnom i bez ikakve vere.“ (Nušić 2006: 366)
Invokacija prošlosti u romanu zapravo najavljuje propast budućnosti. Na sličan način se i Rajić na početku Dnevnika o Čarnojeviću prisjeća proslave Vidovdana tri mladića koja kleče i ljube trobojku. (Crnjanski 2004: 6)
Apsurdna sadašnjost koja poništava još apsurdniju prošlost, otvara prostor za pitanje:
„Da li je odista vera jača od tuge, a nada snažnija od bola?“ (Nušić 2006: 17)
Postavljajući, retorski, ovakvo pitanje u uvodnom dijelu, naredna poglavlja romana mogla bi se posmatrati kao odgovor na ovo pitanje. U sudaru ličnih sudbina i kolektivnog prinudnog kretanja motiv nade pojavljuje se u različitim varijacijama. Jedna od njih je i posljednja nada kako glasi naziv jednog poglavlja. Posljednju nadu kako spas očekuju oni koje Nušić naziva optimistima. Oni do poslednjeg momenta vjeruju u spasonosni dolazak saveznika, snagu Rusije, Dardanelske divizije, Moravske divizije, snagu sopstvene vojske…
„Pa zar Rusi neće u slučaju da bas Bugari napadnu iskrcati za dvadeset četiri časa vojsku na Varnu i Burgasu.“ (Isto: 33)
Međutim, priče o dolasku Rusa14 i ostalih saveznika šire se kao lažne vijesti, pravu istinu niko ne zna. U Dnevniku o Čarnojeviću Rajić to i kaže:
„Niko nije imao pojma: gde su Rusi i šta nas čeka.“ (Crnjanski 2004: 22)
To su dva pitanja na koja u početku romana Devestopetnaesta budući izgnanici takođe nemaju odgovor. Pa ipak se nadaju. Optimiste vjeruju u snagu riječi diplomatije:15
„To je istina… uostalom da… sam fakt – se ne može sporiti, samo mobilizacije na znači uvek i rat.“ (Isto: 33)
„Između odbijanja zahteva i rata ima još nečega… Da, pre oružja, diplomatija ima reč.“ (Isto: 34)
Za razliku od njih, pesimiste teško dozvoljavaju sebi da povjeruju u posljednju nadu:
„Al’ ako se diplomatija prevari?“ (Isto: 34)
Na svaki pomen približavanja opasnosti, dok optimiste bezuslovno očekuju poslednji tračak nade, pesimiste smatraju da je bolje što prije napustiti mjesto na kome su se privremeno zadržali.16
Ubrzo nakon pada Skoplja, odnos između optimista i pesimista biće gotovo nepromjenjivo utvrđen u korist ovih drugih: „Govorilo se sa mnogo manje pouzdanja no juče i prekjuče, jer i najveće optimiste, osećale su da pred njima leži jednim dahom porušena kula koju su dotle zidali od grčkih, rumunskih i savezničkih snaga.“ (Isto: 55)
Prateći tok kretanja, pesimizam vremenom postaje stanje kolektivnog pogleda na stvarnost kojoj se nemoguće suprotstaviti. Zvaničnim izvještajima koji su se toliko puta pokazali kao laž, više niko ne vjeruje. Za razliku od Rajića koji utjehu traži u uspostavljanju nevidljivih sumatrastičkih veza sa nebom i lišćem,17 u Devestopetnaestoj nakon porušenih nada sve veze bivaju pokidane, ostaju samo pokušaji zavaravanja sebe:
„Pogubiše hrabrost i najuporniji optimisti, popustiše i oni koji su do maločas verovali zvaničnim izveštajima, te krenu nabujala reka naroda i poče se valjati, tiskati, obarati i lomiti sve pred sobom.“ (Isto: 134)
„Pokušah još jednom da se priberem, pokušah još jednom da se otrgnem od uticaja mase koja povuče čoveka za sobom kao rečna matica laki čamac i ne da mu da plovi svojim pravcem; pokušah još jednom da zavaram sam sebe.“ (Isto: 175)
Tragizam Nušićevog romana biva uvećan time što se više puta u toku opisanog događaja posljednja nada pojavljuje sa zakašnjenjem: i ovoga puta u vezi sa Rusima, saveznicima, Dardanelskom divizijom, Moravskom divizijom, priticanju u pomoć Petra Bojovića i njegove divizije.
Na pristizanje Moravske divizije, jedan od oficira kaže:
„I kao svaka nada, i ova stiže dockan.“ (Isto: 107)
Međutim, posmatrajući motiv nade uočavamo i one momente u kojima nada nema nikakvog smisla, predstavljajući potpuno bezizglednu mogućnost koje je junak svjestan, a ipak očekuje njeno ostvarenje u budućnosti. U Dnevniku o Čarnojeviću govoreći o nekoj boljoj budućnosti, Rajić ironično najavljuje dolazak jednog boljeg stoljeća:
„Ja vidim da će doći jedno bolje stoleće. Ono uvek dolazi.“ (Crnjanski 2004:110)
Ponavljajući istu rečenicu više puta, nemogućnost dolaska postaje sve izvjesnija. Posljednja najava dolaska novog stoljeća govori o njegovom dolasku nakon smrti. Ipak, to stoljeće nikada se neće podudarati sa onim u kome Rajić kaže:
„Niti imam čega što želim, niti čega što žalim.“ (Isto:135)
Bezizgledne nade svjesna je i majka koju Nušić opisuje na početku Devestopetnaeste, a koja čeka sina punih sedamnaest godina, pa ipak ga i dalje čeka. I u jednom i u drugom romanu postavlja se pitanje da li ima smisla očekivati novi dolazak. Povezujući lični bol sa majkom koja iščekuje sina, sam narator više puta ponavlja: ja sam ga čekao, ja sam ga čekao, ja sam ga čekao… (Nušić 2006: 18) da bi na kraju zaključio:
„Ja te čekam… ti ćeš doći.“ (Nušić 2006: 19)
Ipak, opisujući sudbinu Gospe u crnini koja je takođe izgubila djecu, Nušić pred sam kraj romana otkriva da jedinu nadu roditelju koji izgubi djecu, može donijeti potkopavanje bola kao jedinog pouzdanja i jedinog smisla života. Raskid sa bolom predstavlja raskid sa životom. Za roditelja raskid sa bolom identičan je onome u trenutku u kome se mrtvac spusti u grob:
„A kad dođe poslednji čas, da to drago telo spuste u grobnicu, tek vidiš celu celcatu istinu u svoj grubosti svojoj; onda tek vidiš kako ti se otima zagrljaju i pogledu i ona poslednja obmana“ (Isto: 412)
Za razliku od naratora, koji sa majkom Stanom svoj bol potkopava i dalje i time produžava smisao svoga trajanja, Gospa u crnini, koja u sebi sažima bol kolektivnog zbjega, ostaje na mostu uperenog pogleda u albanske planine. Ona ne može dalje. Njeno posljednje razočaranje je kolektivna propast.
„Sreo sam i Gospu. Sa njenoga sam lica najjasnije pročitao koliko je teškoga bola zadalo ovo poslednje razočaranje. Kada sam je upitao šta misli, šta će. Ona mi ni reče nije odgovorila, bacila je samo pogled na snežne planine koje su bile pred nama. To je bilo poslednje viđenje s njom!“ (Isto: 449)
Ali nije Gospa u crnini jedina koja ne može dalje. Iako su mnogi na putu povlačenja prinudno odustali, Nušić izdvaja one koji ne samo da odustaju u putu, nego odustaju i od života. Kao jedan od prvih primjera izdvaja slučaj samoubistva pukovnika Dušana Glišića:
„’To je bilo prvo samoubistvo, a biće ih još. Biće ih!“ (Isto: 99) I bilo ih je. U istoj glavi Nušić opisuje samovoljno opredjeljenje za smrt pisca Milutina Uskokovića. Tražeći bilo koje mjesto na kome se ne čuje topovska paljba Uskoković želi da pronađe sebi mira:
„Onda ja idem tamo. Ja hoću mira, razumeli ta Evropa jedanput da ja hoću mira.“ (Isto: 101)
Potraga za mirom kao posledica doživljaja rata pojavljuje se i pri kraju Dnevnika o Čarnojeviću, i to kao želja za smirajem očiju, koji opet podsjeća na končan smiraj očiju mladih umjetnika u Devestopetnaestoj, u onom vremenu u kome su po Nušiću živi zavidjeli mrtvima: „I te boje umiriće moje oči, a ja sam sav miran, kad mi se smire oči.“ (Crnjanski 2004: 134)
Nakon toga Nušić opisuje smrt glumca Miodraga Bekovića i pjesnika Velimira Rajića. Time autor u romanu uvodi temu stradanja umjetnika u ratu. Pomenuta tema naročito je razrađena u poglavlju Slikareva tragedija u kome narator vodi polemiku sa mladim, nekada uspješnim, slikarom koji je u ratu ostao bez desne ruke.
Slikar iznosi svoja zapažanja u odnosu države prema kulturnim uposlenicima, položaju umjetnika u ratu ali i o tome ko u ratu strada, koga nosi oduševljenje, a u kome lični interesi pred oduševljenjem nikada ne posustaju. Posebnu simboličku vrijednost ima siže koji prepričava slikar za svoju nedovršenu sliku, jednu veću kompoziciju, koju je započeo na studijama u Pragu, a nije dovršio:
„Obnova, buđenje, proleće. Nebo puno zraka pod kojim blješti još ne otopljen sneg na vrhovima planina. Kroz zrak proleće ptica noseći u kljunu slamčicu da svije novo gnezdo. Voda nabujala, zemlja otvorila pluća i isparava, bubica proteže krila, budi se gušter koji je spavao pod kamenom i diže zelenu glavicu da srče zrak; grane u mlada drveta, koje su se bile podbile pod teretom snega, ispravljaju se, kora puca na drvetu; nailazi sok i obnavlja život.“ (Isto: 207)
Premda likovi Nušićevog romana ne uspostavljaju Rajićevu sumatraističku vezu sa prirodom, a u dinamici zbivanja vjerovatno i nemaju vremena za tako nešto, u ovoj slikarskoj kompoziciji po prvi put se nazire sumatraistička veza između umjetnika i prirode. Ipak, kompozicija ostaje nedovršena, a mladić kaže: „Kao što je nedovršen i moj život.“ (Isto: 207)
Time se siže za slikarsku kompoziciju preslikava na značenjsku strukturu romana u cjelosti. Slikar bez desne ruke svoju kompoziciju nikada neće dovršiti, od 40 000 mučenika 36 000 nikada se neće vratiti. Mladost jedne generacije otišla je u nepovrat.18 Mogućnost povratka izgubljenog ne postoji:
„(…) vi morate pomišljati da ima pojava koje izgledaju moguće, a u stvari su nemoguće.“ (Isto: 212)
Međutim, ne samo da ne postoji mogućnost povratka, već se postavlja i pitanje mogućnosti bilo kakve utjehe od Nušićeve posvete na početku romana do završnih poglavlja u kojima čak pet puta ponavlja: svršeno je. Motiv bajke, umjetničke tvorevine sa srećnim završetkom za junaka koji preživljava nemoguće da bi do njega došao, ne suprotstavlja se nemogućnosti povratka izgubljenog. Bajka, u čiji srećan kraj će, možda, povjerovati buduća pokoljenja, za junake Nušićeve Devestopetnaeste nikada neće biti izraz utjehe:
„Silni perom opevaće naše jade, sili srcem zaplakaće nad našom nevoljom, a silni dušom pružiće nm gorke reči utehe – ali to nas neće utešiti, neće utešiti.“ (Isto: 454)
Ako umrijeti znači prestati biti nečiji sin,19 onda smrt nije samo kidanje veze sa životom, već i poništenje svih prethodnih uloga koje je taj život imao. Sa stanovišta uloge smrt sina jedinca istovremeno znači i smrt oca, premda njegova veza sa životom i dalje postoji.
Kako bi podigao spomenik nastradalom sinu, Nušić umjesto kamenog spomenika piše roman Devestopetnaesta na početku koga stoji posveta:
Mesto trošne kamene ploče,
sine, ovom knjigom tuge i bolova
beleži ti otac grob.
Neprolazno umjetničko djelo nadživljava prolaznost života i još jednom se pojavljuje kao nepotrošni svevremenski univerzalni element, jedini trajni spomenik mrtvima i jedina trajna spona između živih i mrtvih.
Sanja Vuković
HERETICUS – Časopis za preispitivanje prošlosti
1 U Istoriji srpske književnosti Jovana Deretića pronalazimo kratku analizu ovoga romana: „U obimnom memoarskom delu Devestopetnaesta suočen s veličinom tragedije svog naroda pobegao je u patetiku, koja mu kao rođenom komičaru najslabije polazi za rukom.“ (Deretić 2007: 980) Ovakvo stanovište, u svom magistarskom radu, zastupa i Slavica M. Dejanović: „Ipak, istorijski roman Devestopetnaesta, nastajao je u stvaralački najsušnijem periodu Nušićevog života, od 1915 do 1921. godine. Neposredno posle sinovljeve pogibije i odstupanja preko Kosova i Albanije, već u Ulcinju, za vreme kratkog predaha, Nušić je otpočeo da piše ovaj svoj roman.“ U nastavku autor iznosi stav da se zbog velikog broja istorijskih, ali i nekoliko biografskih činjenica, nesumnjivo radi o istorijsko-memoarskoj prozi, kako su tvrdili prethodni kritičari koji su se bavili ovim romanom, citirajući stavove Jovana Deretića i Milana Đokovića. Analizirajući roman prvenstveno na osnovu biografskih i istorijskih činjenica, čitalac bi mogao zaključiti da se radi o romanu o istoriji, a ne o istorijskom romanu. Razliku između ova dva pojma uočava i Miodrag Maticki pozivajući se na Sen-Mark Žirardenovo mišljenje prema kome: „(…) istorija govori samo o onome što radi čovečanstvo; roman govori o onome čemu se ono nada i o čemu sanja.“ (Maticki 2000: 239), a koje je izuzetno važno u sagledavanju ovoga romana, jer Devestopetnaesta mnogo više govori o nedosanjanim nadama i snovima preko kojih se sagledavaju i opisani istorijski događaji.
2 „Višeslojnost mita sastoji se od poetskog, piktografskog sloja koji je srednji i koji povezuje najviši ontološki, suštinski u stvari sa najnižim istorijskim.“ (Pekić 2007: 37)
3 Povlačenje srpskog stanovništva 1915. godine, odnosno događaj, upamćen u kolektivnoj svijesti kao albanska Golgota, o kome su pored Nušića pisali: Rasto Petrović u poeziji i Danu šestom, Aleksandar Vučo u Mrtvim javkama, Stevan Jakovljević u Srpskoj trilogiji…
4 U Devestopetnaestoj pojavljuje se više epizodnih junaka koji naratoru ispovijedaju svoj individualni doživljaj rata i prinudnog povlačenja, ili prepričavaju ono što su čuli od drugih (npr. poglavlja: Mali Bojko, Jedno djevojče, Slikareva tragedija, Gospa u crnini). Gospa u crnini koja se pojavljuje više puta u toku povlačenja, mogla bi se dovesti u vezu sa srednjovjekovnim apokrifom Hod Bogorodice po mukama. Iako je izgubila tri sina u ratu, Gospa sa izgnanicima putuje kroz pakao, doživljavajući kolektivni bol kao svoj, što joj uliva snagu i daje razlog da nastavi dalje. Ipak, pred albanskim planinama, u posljednjoj glavi romana, i ta nadrealna Gospa koja podnosi sve muke ostaje bez riječi: „Kada sam je upitao šta misli, šta će, ona mi ni reči nije odgovorila, bacila je samo pogled na snežne planine koje su bile pred nama.“ (Nušić 2006: 449)
5 „Seobe, tako, postaju univerzalna tema: premeštahu se svaki čas, iz proleća, u jesen, iz leta u zimu, iz veselja u plač, iz dana, u noć.“ (Maticki: 2000: 159)
6 Prošlost u Devestopetnaestoj može se poistovijetiti sa naslovom šestog poglavlja Seoba: Prošlost je grozan, mutan bezdan, što u taj sumrak ode, ne postoji više i nikad nije postojalo. (Crnjanski 1962: 97) Ipak, izgnanici u Nušićevom romanu sve do smrti pokušavaju da vaskrsnu prošlost, no ti pokušaji izgledaju kao vapaj očajnika koji čeka izvjesnu smrt: „Uzaludna žudnja za svim tim postoji, čovek se ne može odreći nečeg vandrednog, makar ono došlo i pri svršetku, kako veli Crnjanski. Čovek se ne može pomiriti sa tim da sve tek tako može da prođe.“ (Maticki: 2000: 159)
7 Folklorni elementi u romanu obično se pojavljuju na početku poglavljā kao kontrast sadašnjosti u odnosu na prošlost. Uzdizanje prošlosti putem legende, epske pjesme, pominjanjem slavnih junaka, mišlju o Kosovskom zavjetu… do kraja romana, ipak, u potpunosti biva degradirano tragedijom kolektiva, ali i pojedinaca koja nema svoj kraj. Sam Nušić u Pogovoru romana kaže: „Odatle dalje nastaju tragedije pojedinaca, od kojih svaka za se zaslužuje po jednu ovoliku knjigu.“ (Nušić 2006 : 455)
8 Realistički elementi ogledaju se u samom opisu povlačenja, ali i analizi pojedinačnih likova koji se pojavljuju u romanu.
9 Naturalizam uočavamo u momentima opisa smrti, naročito smrti djece, kakvo je poglavlje Bacajte sami u oganj decu, ali i onim momentima kada nagon postaje jači od svih obzira, ili poimanja dužnosti: „… leže mrtvi volovi koji se raspadaju i oni koji su tek lipsali i sa kojih gladan vojnik seče parče mesa pre no što stignu psi da ga podrpaju.“ (Nušić 2006: 243)
10 „Već prvih dana bežanja video je da među beguncima ima bar dva soja ljudi.“, pisao je Miodrag Pavić u Unutrašnjoj strani vetra na onim stranama posvećenim motivu seobe. (Pavić 1996: 25) I u Devestopetnaestoj u toku masovnog kretanja uočavaju se dva soja ljudi. Oni koji u nesreći ne gube osjećaj za druge i oni koji opštu tragediju doživljavaju samo kao svoju. Međutim, opšta tragedija sve više je gubila karakter opšteg: „Uostalom, što se dublje gazilo u katastrofu, što se u tome vrtlogu, koji nas je zahvatio, slazilo niže i bliže dnu levka, sve se više gubio interes za opšte pojave i sve se više isticala sebičnost. (…) Briga koja je morila svetinu bilo je pitanje o hlebu koji je vrlo teško bilo naći, i razgovori koji su se vodili u svetini bili su samo o putu kojim je valjalo poći. Na putu dovde još se moglo zavaravati ovakvim i onakvim glasovima, ali se sad već u očima jasno videla situacija.“ (Nušić 2006: 338)
11 Opisujući izgnaničku kolonu koja je krenula u povlačenje nakon pada Skoplja, Nušić otkriva imena onih umjetnika koji su, gledajući sliku prinudne seobe, rasula i pometnje, samovoljno odabrali smrt, kao što su pisac Milutin Uskoković, pjesnik Velimir Rajić i glumac Miodrag Beković.
12 Nušić naročito koristi one topuse koje pronalazimo u književnosti 18. i 19. vijeka, opisujući npr. kraljevstvo koje spava, Kosovo kao grdno sudilište, motiv sjeni Vukašina Mrnjačevića, često zazivanje otadžbine…
13 „…tamo će nas možda zaobići dalje nevolje.“, kaže u uvodnom poglavlju romana. (Nušić, 2006: 9)
14 „Može li to biti Rusija, najpre kao jedna velika, nepregledna zelena poljana, a potom kao bezgranična zavejana Rusija, Rusija kao nadzemaljsko carstvo? Može li Rusija biti ono nešto svetlo, značajno, gde treba otići, smiriti se na nečem čistom, bistrom, glatkom kao površina dubokih gorskih jezera, vredi li težiti nečem vandrednom, što kao nebo sve pokriva? Ima li ičega u praznini koja nastaje nestajanjem, narastanjem prošlosti, koja je, kao mutan bezdan, u stanju da sve proguta. Važi li za Crnjanskog daleka istočnjačka mudrost. Sve je taština, ništa, ništa je sve; sve je večito ništa, kako peva Sterija u Davorju.“ (Maticki, 2000: 161)
15 Konačan sud o diplomatiji kao posljednjoj nadi vidimo u riječima jednog pukovnika u poglavlju Vive les al…: „Ja nikada o diplomatiji nisam imao visoko mišljenje ali sam verovao da je njeno rasuđivanje o događajima bar dva-tri stepena iznad nule. Ovaj će rat bar doneti i taj dobar rezultat što će otkriti da je diplomatija jedna sasvim izlišna i skroz nekorisna ustanova. Od početka rata nije ništa predvidela i sad još ne ume ništa da predvidi. A stvari su tako proste i tako jasne, verovatno, zato baš što su jasne, diplomatija ih manje vidi.“ (Nušić 2006: 43)
16 O odnosu između optimiste i pesimiste B. Pekić kaže: „Optimista je čovek koji premda veruje u nemoguće, ne misli da se ono i njega tiče. Optimista je opasan ne zato što veruje u dobar završetak nego što ga to, ta vera, sprečava da išta čini da do njega stvarno dođe. Optimista je čovek za koga je pravilo tek nesrećan slučaj, a srećan slučaj pravilo. Optimista je čovek koji se nada da će naučiti da pliva, tek kada padne u vodu. Optimista je onaj koji na samrtnoj postelji veruje da će drugom prilikom biti bolje sreće. Optimista je onaj koji na putu kroz pustinju nosi ubeđenje da će preživeti, pesimista u međuvremenu nosi vodu i grumenje soli, iako veruje da će umreti. S optimistom se živi lakše i kraće, s pesimistom teže, ali duže. Korisni optimizam u životu pojedinca može postati ubitačan ako ga gaje – narodi.“ (Pekić 2007: 47) Optimizam koji se sa pojedinaca vrlo lako preslikavao na masu, koja je tragala za bilo kakvom utjehom, do kraja romana zaista se pojavljuje kao posljednja obmana pred konačno uništenje.
17 „Neko ko se stidi ljubavi, neko ko ne žali ljude već lišće i ko zna da ima milion onih što vole samo lišće sasvim logično i može da poželi da svi zavole lišće. Tako se lišće i uopšte sve ono što lišće može simbolizovati pretvara u neobično važan smisaoni ton na samom kraju Dnevnika.“ (Mikić 2004: 168)
18 „Trideset šest hiljada od četrdeset našli su grobove u Albaniji. Nisam ni slutio – kaže s gorkom jetkošću Nušić – da će Srbija čitavu jednu generaciju omladine prosto baciti zverovima za hranu kao nepotrebno meso.“ (Đoković 1964: 322)
19 „(…) umreti samo znači prestati biti nečiji sin.“ (Pavić 1996: 29)
