Jasan Pogled
Kirilo – zaziva starica unjkavim uplašenim glasom. Reci, majko – kaže Kirilo zadihan, punačak, suznih očiju. Donesi mi da nečim otrem usta – kaže iznemoglo starica podupirući se krhkim laktovima. Glava joj okruglasta, mala, sasušena kao mušmula. Oko glave tanka pletenica umrlih sivkastih vlasi. Vavoli bezubim ustima, žmirka upaljenim kapcima. […]
Gladan sam, majko. Pojeo je punu tepsiju. Miluje ga blagim pogledom. Dugo gleda za njim. Sipi kiša. Došao je poslije deset godina. Skrstio joj svele ruke na grudima. Uzeo je tepsiju kradom i odnio je daleko. – Majko, gladan sam – kaže u gluvom stanu.
Kad se drugi smiju, ti si tužan. Kad su oni tužni, ti se smiješ. Šapuće mu pred oltarom, podiže ga s poda, nije veći od olovnog vojnika. Ubacila ga je u bijelu tašnicu. U tašnici je mračno, ali sa dovoljno vazduha.
Na vratu limene kašike utisnuto njegovo ime. Na dnu plehanog tanjira, godina njegove smrti. O klinu na zidu visi njegova puška. Pokriva se njegovim ćebetom i uvijek nastrne od kostreti. Kako li je tek tijesno pod njegovim krstom?
Bljesak pogleda i strašna munja uobrazilje. Nakon koncerta, razjapljena čežnja. Primadona otključava vrata starog zamka. Mirišu mu valovi njene kose. Kisne, odmiče kroz noć i strepi od provalije pred sobom.
Uvijek se sramio zbog očeve kabanice. Krišom je skidao i sakrivao iznad potoka u grmu zove. Oblačio je mokar u povratku. Drhtao je dok su studene pijavice vijugale mršavim tijelom. I sada, u groznici, sanja davne kiše. Oblači kabanicu i kad je sunčano. Sakriven promiče bulevarima. Ne skida je ni […]
Kad je ludi Momčilo sišao sa visokog mračnog tavana i grozničavo dunuo u frulu, pijetlovi su zavazda umukli. Još samo Galeb, njegov vanbračni sin, osluškuje slabašni pisak iz njegovog groba. I cvili bolno kao kuče, a s dušom mu se ne rastaje.
Oko mu na tavanskoj rupi. Crn je od čađi. Kad dolje škrinu vrata, žile mu zabruje. Gleda joj tjeme. Vidi joj obla koljena. Ponekad i nadošle dojke. Bljesnu mu njena bedra. Čuje vrcavi smijeh i čagrljanje šoljica. A nikako da siđe. Kako dolje? Kad je godinama mrtav. […]
Kratkovid, trapav i nesiguran, ne nosi naočare, jer voli da sluti njihova lica. Sve su mu ljepotice i sve ga gledaju. Jedna mu, konačno, prilazi. Lice joj je sasvim obično, neopisivo. Konačno. Kao štambilj. Lice smrti.
Ispred njega još dva starca. Mora da je i on tako raskliman, rastranjan kao krpena lutka. U priči staraca propinju se smrdljivi jarčevi s oteklim kesama među nogama. U njihovim grudima klokoću i šište prezreli mjehuri smijeha. Starci često zastaju, klimaju, krivim kažiprstima šaraju umašćene revere sagovornika. Zapahnu ga […]