Zatvorim oči i vidim fluorescentno zelenu liniju koja siječe polje. S jedne strane linije Mirko Vučinić daje prvi gol za Crnu Goru, s druge Turci iz „Boja na Kosovu“ se penju uz zidine starog barskog grada. Linija varira od zelene do crvene. Turaka k’o mrava, Mirko kao na pokretnoj traci ponavlja isti potez beskonačno dugo. Na najvišoj osmatračnici visoko na jarbolu vijori crvena zastava. Ili da otvorim oči i prekinem ili da nastavim i poludim?
Nastavljam, naravno.
Stosedamdeset hiljada Crnogoraca glasa DPS od čega je stohiljada budžetlija. Fenomen!
“Morate uvažavati svog protivnika i u najokrutnijim polemikama morate ga rušiti argumentima, a ne uvredama. Svako svakoga može ocrniti, ali to je beskonačno loša strategija,” kaže Mirko Kovač.
Da li čujemo šta govore ljudi ili su svi unaprijed sluge režima?! Ili šta se desilo Tadiću u Srbiji. Toma Diploma ga poslao u knock down, pored tako ružnog, gubitničkog političkog background-a. Dačić?! Palma?! Ali narod ne pamti! Narod je apstraktan pojam. Pamti pojedinac. Kolektiv i služi da bi se lakše i utješno zaboravilo. A sva ona podsjećanja šta je ko radio i govorio juče: zaludu rabota.
Ova vlast se može srušiti jedino i samo dobrom ponudom za rješenja pojedinačnih problema. Ulična i fejsbuk demagogija ovoj vlasti fenomenalno odgovara, pa to je njihov teren. Da li će iko ikada u Crnoj Gori predložiti neki program sa konkretnim rješenjima za: KAP, Željezaru, rudnike, sjever, puteve, energetiku, turizam, hotele, poljoprivredu, pomorstvo.. Do kada ćemo gledati te mediokritete kako nam se cere sa naslovnih strana iz Skupštine. Sitnošićardžijske gerelje sa predlozima za boje zastave i strofe himne iza kojih se kriju.
Danilo Kiš je rekao: “Neka se stotinu zastava vije, ni jedna moja nije.”
Neće nestati gravitacije nego ćete ostati bez plate, samo. Nećete dobiti rak nego će kuću banka da vam uzme, samo. Nećete ostati bez države nego bez adrese, samo. Neće vam dijete umrijeti nego će biti gladno, samo. Nećete biti usamljeni nego ćete se razvesti, samo.
Trice i kučine!
Tvrdoglavo, u osami šaram po nekim planovima. Kako je daleko stići do nas. I odakle krenuti?! Bliži li se to pjesma?! Izmišljeni komadi papira u ustima. Pa šta, celuloza. Možda, ko zna, jednom otjelotvorim Travisa Bickle-a. Tek bi prava bila Betsy. Bojiš li se kauboju?!
„I samo što ponekad proškrgućem gnevno
Ne bi li me čula princeza(m.r.) usnula
Jer znam da nas čeka prokleto Lijevno
Đe u njemu bijeli se kula!“
(D. Erić)
Jedan Komentar