Čekajući teniskog faraona
Novootvoreni teniski centar u Banja Luci
BANJALUČKA KRONIKA LIJEPIH TRENUTAKA
„Daj bolan nešto veselo“ tužaka se Dr. Nele u jednoj pjesmi Zabranjenog pušenja, „ko će bolan stalno slušat tuđu muku“. Pa evo nešto lijepo i veselo. Uprkos krizi naša Banja Luka je uspjela stvoriti uvjete za veoma jak teniski turnir koji smo nestrpljivo iščekivali. Novi teniski centar u Banja Luci doživljavam (a tako bi svi dobronamjerni ljudi trebali) kao našu zajedničku pobjedu.
Iskrene čestitke svima koji su dali svoj doprinos u realizaciji ovog prekrasnog zdanja. Od početne ideje pa do same finalizacije je mukotrpan put. Planirana cijena projekta, kao i svugdje u ova vremena, „eksplodira“ – ponekad i višestruko. Danas je to tako. Juče sam lijepio gumu na autu i umjesto 5 km platio sam, vjerovali ili ne, cijelih 50 km. Dakle, deset puta više nego je trebalo. Žestoko su me opeljušili. To je ta takozvana „pošast globalne krize“. Stoga je velika pobjeda sagraditi jedan ovakav velelepni teniski centar.
Žao mi je onih koji u ovome uspjehu vide svoj poraz. Među dobrim komšijama uvijek ima poneki „hablečina duše sitne“ koji u svemu pronađe razlog za „opanjkavanje“ i osvetu. Ko se osvećuje poslije pobjede, zapisao je negdje Volter, nije dostojan da pobijedi.
Radujemo se predstojećem teniskom turniru i asovima koje predvodi legendarni Novak Đoković.
Ovo nije jedina dobra vijest koja nam stiže iz Banja Luke. Draško Stanivuković je prije desetak dana, kao prvi gradonačelnik, organizirao ramazanski prijem za tamošnje muslimane i njihovog muftiju. Gesta za svaku pohvalu. Puno nas više stvari spaja nego razdvaja, i to treba afirmirati. Mladi gradonačelnik Banja Luke je jučer nešto nesmotreno „lupio“ i odmah su ga ovdašnji „policajci duha“ uzeli na zub.
Sve je za pojedine sarajevske medije skandala vrijedno. Svaki „pokret neprijatelja“ se budno prati kao u ratu. Pozornica je ovoga puta nekakva stara i zaboravljena autobuska stanica na kojoj je „uočeno neuobičajeno i čudno komešanje“.
„Jedan čovjek i jedna žena (kao u pjesmi Indeksa) stoje i sad na peronu sreće i čekaju bus koji doći neće“. Putnici (iz snova) dolaze „niotkuda“ i putuju „nigdje“. Ta zaboravljena i otpisana autubuska stanica o kojoj bruje portali u Sarajevu samo je još jedna zgodna metafora za „ćorsokak“ u kome se našla ova naša huda Bosna.
Malo iz slučaja – malo iz očaja, čudnim spletom okolnosti na pomenutoj autobuskoj stanici se Drašku Stanivukoviću otelo par grubih riječi na koje smo trebali „zažmuriti“. Pojedini portali su ipak oko toga napravili pravu dramu, iako je politička situacija ekstremno komplicirana i opasna. Zvjezdano nebo nad nama, što bi rekao Kant, mahalska duša u nama.
Oprosti im Bože, jer znaju šta rade. (Karl Kraus)
Za svoje ne tako davne posjete našoj zemlji njemačka šefica diplomatije Annalena Baerbock je prošetala Sarajevom u društvu gradonačelnika Banja Luke, Mostara i Sarajeva. To je bilo zaista lijepo vidjeti. Sjećate li se koji je gradonačelnik predstavljao Banja Luku?
Da upravu ste, to je bio on – Draško Stanivuković. Htio sam reći da zbog par nesmotrenih i grubih riječi u trenu zaboravljamo sve ono lijepo što je neko do tad uradio.
Kao što rekoh, puno je više toga što nas spaja nego razdvaja, i to bi svi trebali afirmirati i stavljati u fokus za dobrobit Bosne i Hercegovine i svih njenih žitelja.
MARKO RAGUŽ
Sarajevo, 17. 04. 2023.
