Tetka ga je bahato i osiono iščupala iz korijena. Donijela ga je u kućicu na ledini sa malim busenčićem sjećanja i bijelih laži koji mu osta od razbokorene bujnosti prošloga života.
Dolazio sam mu počesto. Oživljavao bi kad bi me vidio. Iz vegetiranja je prelazio u burnu logoreju. Oči su mu krvavile od miline i zanosa. Igrali smo pokerišku u kestenje, suve smokve i orahe. Karta je klizila, zalijetala se lavina priče, bujica izmaštanog sjećanja.
Zvali su ga Baron. Bio je ekstravagantni gospodin, samozvani umjetnik, naučnik i prorok. Slavu sličnu njegovoj uživao je i Neđo Madagaskar, njegov brat od strica i vlasnik prve fabrike čuda u NK gradu.
Ljudi su zazirali od njega kao što se valjda uvijek i svuda zaziralo od čudaka i čarobnjaka.
Prva faza u kojoj se, između ostalog, bavio slikarstvom, umjetničkom fotografijom i krasnopišom po dubokom snijegu, donijela mu je slavu koja će ga dugo nositi na svojim mračnim krilima.
Slikarstvo je brzo napustio i predao se bez ostatka konkretnijoj umjetnosti. Imao je dvije samostalne izložbe umjetničke fotografije. Prvu, u svojoj dvadeset prvoj godini, pod nazivom Usijane glavurde i drugu, dvije godine kasnije, pod imenom Umalo da nastradam, jebeš ovo!
Trošio je kilometre filmova, fotografisao je sve i svašta, pokušao je ovjekovječiti čak i sopstveni šupak, ali nije bio zadovoljan. Lutao je gradom i predgrađem, fotografisao divlje deponije i otpadne vode, škljockao kumbulje crva u jezercima krvi i sukrvice pored gradske klanice, trovao se masnim dimom i udisao jezive smradove, ali badava. Fotografije nijesu zadovoljavale njegovo umjetničko biće. Pokušao je i sa ženskim gaćicama koje su otromboljeno visile prikčene na žicama, hvatao je tromi let vrana i svraka, škljockao je klozetske šolje i lavaboe u izlozima, svinjske polutke u skladištima sindikalnih ćumeza, gradonačelnika kako loče, plače i povraća, sasušeni ljudski izmet po haustorima i prigradskim dvorištima, ali džabaka.
Sjedjeći očajan na ogaravljenoj kamenčini usred gradske deponije razmišljao je da se popiša na sopstvenu umjetnost i počne sa nečim drugim. Rezignirano je šljapkao po plićaku đubrišta, zadigao je glavu braneći se od otrovnih klobuka smrada i ugledao na proplanku bijelo konjče oprljanog rbata i ogaravljene grive.
Konj mu je bio zanimljiv, sagnuo se, dohvatio koru od lubenice, brzo je ispustio i žestoko opsovao jer ga je ujela osa, opet se sagnuo, dohvatio ispuštenu koru, strpao prljavi ujedeni prst u usta, opet ljutito opsovao, udario se dlanom po čađavom čelu i najzad se primakao životinji koja je mirno proždirala odbucke masnih najlonskih kesa.
Zagledao se u oči konjčeta kojeg je domamio korom lubenice. Bile su to tužne i ugašene oči, ni traga od iskoni i divljine i Baron se razočarano okrenuo onako po vojnički-nalijevokrug.
Gledajući plamičke koji su kao korov izbijali po ustalasanoj pučini đubrišta opet se udario dlanom po čađavom čelu. Svjetlaci genijalne ideje su mu trenutno pomračili um.
Zapaljenu novinčinu primakao je konjskom repu, zatim i prljavoj grivi umršenoj grozdovima čička i pobjegao je da ne bi stradao od konjskog ritanja. Prizor je bi fascinantan. Kao na nekom titoističkom sletu ili sličnoj paradnoj svetkovini.
Jadna i mlitava životinja je šibana vrelinom postala neukroćena goropad. Propinjala se i vrištala kao prepotopska neman. Zaognjene iskrice prštale su naokolo dok je aparat u Baronovim rukama škljocao pomamnom brzinom.
Kad je sve bilo gotovo, životinja je bolno frktala udarajući kopitom o spaljenu zemlju. Iz konjske guzice dimilo je kao iz tvorničkog dimnjaka. Vremenom će po okolnim mjestima nastati nova životinjska vrsta: polupečeni poludivlji konji bez grive i repa.
Tako nekako je nastala serija fotografija za prvu Baronovu izložbu u Domu invalida rada—Usijane glave.
Eva, gradska kurva i podvodačica, prihvatila je da pozira gospodinu Baronu. Pokušavao je da naslika tradicionalni ženski akt prepun strija i uobručen salom i tako se vrati svojoj prvoj ljubavi—slikarstvu. Razgolićena kurva Eva sa salastim volanima i vještačkim trepavicama nije mogla inspirisati mladog vatrenog umjetnika. Trebala mu je živost i pohotnost, a to nije imao. Uzalud je Evu kljukao perecima i čokoladnim likerom, žena je samo sve češće žmirkala vještačkim trepljama dok se stomačno salo kao masni slap izlivalo po kanabetu. Evine oči podsjećale su ga na rasporenu ribu u lavabou.
Ni desetog dana nije mogao uhvatiti svica divljine i pohote u pogledu ostarjele prijateljice noći. Iskapio je bocu apsinta onako mahnito tuluzlotrekovski, nasuo je Evi njezin čokoladni liker od koga je ova graktavo podrigivala, i zaronio je glavu u šake.
Eva izvrnuta na kanabetu je ljepljivo mljackala bezubim ustima i usnula bezvoljno, duboko, mrtvački, prokleto, užasavajuće, onako baš ruski.
Baron se sjetio vrištećih konjskih griva i repina i osjetio unezvjerenu životinjicu u sopstvenim grudima. Prišao je kanabetu na kojem je hrktala naga Eva, lagano joj razmrsio pletenice dugim uzdrhtalim prstima i ne dajući sebi vremena za predomišljaj, do kraja uronjen u usijanu lavu stvaralačkog trenutka, škljocnuo upaljačem.
Plamen je bio paklen, bljesak u oku nage Eve-đavolski, fotografije-veličanstvene.
Na fotografijama izložbe Umalo da nastradam, jebeš ovo! Koja je ipak organizovana u zatvorskom paviljonu, mogao se naslutiti užasavajući krik pijane kurve sa vatrom na glavi.
Naga Eva je jednog ljetnjeg sumračja proburazila kuhinjskim nožem stomak gospodina Barona dok su lipe omamljujuće pjevale na glavnoj gradskoj ulici. Na svu sreću, Baron se izvukao osluškujući pjesmu mirisnih lipa. Osuđen je na tri godine robije, a Eva je nastavila svoje uspješno poslovanje. Štampala je i vizit-karte na kojima je pisalo: Eva Čalma i prijateljice noći. Na drugoj strani u krasnopisu je stajalo: Volite se dok lipe pjevaju. I fenjerčić rumen kao medenjak. To su bile prve štampane vizit-karte u NK gradu.
Već u dvadeset petoj Baron se počeo odjevati slično nekom davnom engleskom lordu i trošiti zastrašujuće sume novca. Nemilice je skurcavao bogato porodično nasljeđe sakriveno vješto od tadašnjih vlastodržaca-džibera. Prvi bi ga primjetili promukli kolporteri i čistači cipela kako se pojavljuje u vrhu strme ulice, ranim jutrom zanjihano izlazi iz horizonta kao zlatna lađa mirisnih jedara. Držao je štap od mahagonija sa srebrnom kuglom kao sablju. Čistači cipela i kolporteri su mu trčali u susret, za njima su padale četke, kutije imalina i dronjave krpice, rastvarala su se krila novina kao zmajevi. Motali su mu se oko nogu kao umiljate lukave mace sve dok nekog od njih ne bi dodirnuo srebrnom kuglom svog salonskog štapa. Odabrani srećnik je kao ludo štene poskakivao za njim dok su ostali u oblačiću uzdržanog bijesa ostajali na kraju učice nadajući se boljoj sreći sljedećeg jutra. Gizdave proljećne laste mogle su se ogledati na uglancanoj koži baronovih cipela sa zlatnom šnalom.
U svakoj kafani, dok je još u njih zalazio, imao je svoj sto, svoju poslugu, svoje ženske. Vodio je sa sobom dva ćelava grmalja, sinove nekog oficira koji je skapavao na Golom otoku, i ovi su, kad piće pređe u usijanu euforiju, svojim tvrdim lobanjama razbijali čaše, flaše, a počesto i kompletan kafanski inventar. Dva grmalja su, naravno, brinula o njegovoj bezbjednosti, u mjesečastim noćima odnosili su mu sto i stolicu u vrbak pored rijeke gdje bi Baron ostajao do zore puštajući da se Mjesec igra tečnostima njegovog gospodstvenog tijela.
Dolazio je često u sukob sa političarima, gradskom upravom i policijskim kerovima. Bili su to žestoki verbalni dueli, prave salve i kanonade duhovitosti i cinizma koji su se danima prepričavali. Razbijao je pokatkad svirepe njuške lokalnih moćnika, zauzvrat dobijao vruće porcije pendrečenja koje je podnosio kao dio sopstvenog noćnog štimunga. Jedrio je punim jedrima talasastom pučinom velikog života.
Postojali su, ipak, časovi samoće. Tada je razmišljao o umjetnosti i taj demon ga nije napuštao. Raskrstio je sa slikarstvom i umjetničkom fotografijom, jer je spoznao da sve što čovjek zasnuje i stvori brzo nestane-kao lastino krilo ili mišiji rep. Plima i osjeka sopstvene krvi su bila jedina simfonija kojoj se predavao.
U rasvit jedne snjegopadne zime Baron donosi odluku da se bavi krasnopišom po dubokom snijegu. Ova umjetnost će ga proslaviti ne po kvalitetu i motivima, već po nepojmljivom kapacitetu njegove božanske bešike koja je mogla posramiti i najveći bunar u kraju. Baronov ud je bio nebeski oluk kroz koji su se slijevale noćne rijeke.
Prve njegove krasnopišne slike bile su najsličnije praslikama pećinskih ljudi. Uglavnom rogate spodobe, sklerotična marva i kosmate vucibatine. Baron je stajao u snijegu i ispišavao neprekidno nekoliko sati.
Problem koji je zadavala hladnoća riješen je tako što su Baronove prijateljice plele specijalne vunene nakurnjake- futrole čudesnih dimenzija za njegovu veličanstvenu antenu.
Građanstvo je bilo zadivljeno i uplašeno količinom đavolje vode koja istače iz bešike čudnog čovjeka u zimskim noćima. Nijesu marili za figure u snijegu koje bi nestajale u zoru ili sljedeće večeri kada su rijeka i magla otapale snijeg. Baron bi se uvijek grohotom smijao dok bi otresao osjećajući da se na taj način nemilosrdno sveti i umjetnosti i svijetu.
Kada je krajem zime počela ekonomska kriza krasnopiš po dubokom snijegu dobio je nove motive: zastave stranih zemalja, tropsko voće, papagaje, toples-djevojčure, egzotične pejzaže, ljude na mjesecu. U rano proljeće uhvatio je posljednji snijeg na platou ispred opštinske zgradurine i dao svoje posljednje djelo: staroslovenskim pismenima je ispisao ime i prezime predsjednika republičke vlade i imena i prezimena svih ministara sa preciznim nazivima njihovih resora. Sve je to zakitio vizantijskim slovima kojima je započeo ispisivanje teksta državne himne, a onda je osjetio bol u prostati.
Tako je propala ideja da već sljedećeg ljeta krasnopišom slika u prašini i ispisuje stihove ljubavne tugaljive poezije i da se na taj način obračuna sa demonom umjetnosti prema kojoj je osjećao istinsko gađenje.
Ipak, krasnopiš po dubokom snijegu imao je jednu trajnu tekovinu u vidu primjenjene umjetnosti: vunene nakurnjake veličanstvenih dimenzija postale su specijalni poklon za posjetioce bordela Eva Čalma i prijateljicem noći…
To je bila jedna od logoreičnih balada dragog čovjeka, bijeloga maga, mog tetka, narečenog Barona, majstora i kavaljera, koji nije umio da živi, ali mu se činilo da je nenadmašiv u pričanju. Venuo je u svom sobičku, busenčić njegovog života je odumirao. Dolazio bih ponekad, promijenio bih mu ustajalu vodu trajanja i vraćao ga u jeftinu tufnastu vazu. Čekao sam njegove nove priče, a on je čekao da njegov lipar otpjeva još jednu mirisnu pjesmu. U tom čekanju su mu prošli zemaljski dani kao što će proći i njegove nebeske priče.
Iz zbirke priča Igračke
