(Isječak iz rukopisa romana)
Kad je završio sa kupanjem i plutanjem na površini vode, Nusret je polahko izlazio iz mora. Koračao je u kupaćem šorcu i prvo što se vidjelo iz daljine njegova je smeđa kosa i bijelo lice. Potom se ukazao vrat a onda i torzo, stomak, kukovi pa bedra i listovi prošarani kovrčastim dlačicama. Njegovo tijelo nije bilo ni mršavo niti zdepasto, bilo je vitko i visoko tijelo muškarca koji je jeo sasvim dovoljno i kretao se isto toliko. Nije imao isklesane mišiće ali nije imao ni salo. I na kraju vidimo njegova stopala kako se promaljaju kroz plićak i utiskuju se u pijesak na plaži. Ostaje otisak njegovih prstiju i njegovog tabana, napola utisnutog, najviše se vidio otisak pete. Središnji dio stopala nije se vidio. Okrugli prsti ocrtavali su se i ostavljali svoje jedinstvene tragove. Nakratko je stao i gledao u taj otisak pa sjeo na pijesak čekajući da se osuši. Dok je čekao, utisnuo je i svoj dlan na površinu pijeska i gledao prste, jedan po jedan, pomno i detaljno. Gledao je svoje nokte, bijelu liniju koja se isticala na vrhu jer ih nije sjekao nekoliko dana, rozkastu boju mesa koja se nazirala ispod noktiju. Gledao je mrežaste linije na sredini i vrhu prstiju. Gledao je kako se ruka utapa u zemlju i izgleda kao njen neodijeljeni dio. Onda je još dublje zaronio ruku u pijesak i počeo noktima rovariti po njemu. Sad ona bijela linija na vrhu noktiju više nije bila bijela. Tama pijeska ušla je pod nokte i izgledali su crni. Mislio je, da li tako bude i kad se umre, preseli s ovog svijeta, da li tijelo pod zemljom počne da se uranja u u samu zemlju postajući ona? Da li sve to dugogodišnje čišćenje tijela tad izgubi svaki smisao kad tijelo počne da se sjedinjuje sa zemljom, prljavštinom, kad crvi počnu da dolaze i plaze i tijelo gubi svoje meso? Brzo se trgnuo iz tih zastrašujućih misli i izvukao prljavi dlan iz pijeska. Nagnuo se nad morski plićak i počeo ribati morskom solju crnilo noktiju. Ali misli nisu prestajale. Nije shvatao šta mu se dešava. Nije još na pragu starosti, zašto onda misli o smrti? Zašto misli o smislu i toku svog života? Zar stvarno doživljava tu takozvanu krizu srednjih godina? I šta on radi? Zar ne bi sad trebao kupiti kabriolet bez krova i vozikati se okolo s glasnom muzikom s radija? Zar ne bi trebao kupiti zlatni lanac ili kožnu jaknu? Zar ne bi trebao gledati mlade žene koje će mu svojom mladom bijelom kožom dati nanovo eliksir mladosti? Zar ne bi trebao sad putovati svijetom? Ko je izmislio tu krizu srednjih godina? Da živi u Indiji, da li bi je imao? I ako bi je imao, da li bi i tad vozao kabriolet u kožnoj jakni ili bi sjedio pored hrama i neke svete rijeke i tražio odgovore? A da li je važno gdje živi? On, Nusret, muškarac u četrdesetim, suprug, otac dvoje djece, uzoran građanin i novinar grada Istanbula? Nije li to kriza koja je univerzalna neovisno o geografskoj i kulturnoj poziciji? Ili su baš specifične okolnosti njegovog života dovele do toga? Možda neki prožive život da ni ne osjete to cijepanje i preispitivanje koje on sad osjeća? Možda nemaju vremena ili su naprosto posloženi i sređeni od početka. Možda znaju ko su, gdje idu, možda su odrasli u savršenim porodicama u kojima nije bilo nikakvog izvora frustracije ni razloga da sumnja u svoje biće. Možda se ta sigurnost prenijela i na odraslu dob i eto ih sad, žive, ne zarivaju nokte u pijesak, ne razmišljaju o smrti, i dalje idu na posao, nisu napravili pauzu od života, nisu ostavili ženu i djecu same, i dalje privređuju i ozbiljno pristupaju svojim odgovornostima. Ne zna Nusret šta je tačan odgovor ali zna da od sebe više pobjeći ne može. Dugo je to u njemu tinjalo ali sve je gurao dolje ispod, nije mogao razmišljati ni o čemu, ima porodicu koja o njemu ovisi, govorio je sebi, nije sebi mogao priuštiti da se koleba, da se preispituje, naprosto nije, ne, ne. Može li to i sad sebi dozvoliti, pitao se, javljala se krivica koju je najradije htio zakopati u ovaj pijesak da više ne progovara, da ga ne koči, jer ona je stajala na njegovom putu razrješenja. Kad je izribao nokte nanovo i kad skoro nije bilo traga onom crnilu pa su se bijele linije nanovo pojavile i ponovo se on pojavio sebi materijalizovan, zajedno sa prljavštinom ispod noktiju počele su da odlaze i misli o smrti i raspadajućem tijelu. Nije imao mira da više čeka da ga sunce osuši, ugrije, ustao je i nataknuto i svoje naočale koje su stajale na plaži i čekale ga. Sad su se njegove zelene oči ukazivale ispod stakala naočala, uokvirene crnim harry-potterovskim okvirom i koračao je dok se s njega još cijedila voda. Popeo se ponovo uzbrdo, po onom ispupčenom korijenju drveća, i usput je gledao grmove i bašte sa ružičastim cvijećem ispred ljetnikovaca Büyükade. Navukao je na mokre noge svoje cipele da ne bi ugazio u konjske izlučevine koje su ostajale po stazi jer su tu redovno prolazili konji koji su vozili turiste u kočijama. Sve te izlučevine i sav taj smrad kvarili su cjelokupni romantični ugođaj otoka. Možda je to bilo i dobro, buđenje iz sna u stvarnost, nije sve tako ružičasto, evo ovdje malo i blatnjavo i tjelesno i životinjsko, kao da je staza sama govorila. Stigao je do svog ljetnikovca i brzo ušao unutra. Odložio je stvari pune pijeska i morske soli i ušao u kupaonicu. Tamo je dugo stajao ispod tuša i sapirao morsku so sa svog vitkog običnog prosječnog četrdesetogodišnjeg tijela. Onda je obukao suhu odjeću i već je počelo srce da mu lupa pri pomisao kako će sebi odgovoriti na pitanje šta sad. Možda ne bi trebao ovo činiti. Jednostavno će se spakovati i vratiti natrag na Űsküdar svojoj porodici. Vratit će se svojim dužnostima i odgovornostima, zar ne bi trebao biti sretan, šta je s njim? Trebao bi sad da se stidi, opet je progovarala ona njegova krivica koju je najradije želio zakopati tamo na plaži, pa nek se koprca i pokuša izvući i preživjeti tako živa zakopana ako može. Da, on to mora učiniti. Ne može podnijeti ovu količinu straha, neizvjesnosti i cijepanja. Ne može podnijeti ovu količinu neodređenosti. Mora se odmah spremiti i biti otac i muž. Mora se odmah spremiti i brkatom uredniku Serhatu reći, vraćaj me na posao, ne trebaju mi slobodni dani, ne želim slobodne dane, oni su izvor užasa i agonije koju ne mogu da podnesem. Samoća i samosuočavanje su strašni za mene, kako god se ispoljavali, je li kao kožna jakna i kabriolet zapadnog čovjeka ili zurenje u svetu rijeku pored hrama, istočnog čovjeka. Ne želim ni jedno ni drugo. Ne želim ove misli, ova osjećanja, ovu užasnu samosvjesnost svakog damara u svom tijelu, svakog daha, svakog otkucaja koji kao da mi govori: „Tik-tak, tak-tik, probudi se, vrijeme ide. Nisi star ali nisi ni mlad, znaš li to?“ Što mi kucaš, srce, satu, šta mi govoriš? Zar nisam ispunio sve što sam trebao? Zar nisam osnovao porodicu, zar nisam našao posao, zar nisam uzoran odrasli muškarac? Tik-tak, tak-tik, tebi. A onda kao da bi čuo glasan smijeh i dalji odgovor svog srca-sata: „Ne budi smiješan. Zar je to ispunjenje? Zar se tako mjeri ono što se očima i tijelom izmjeriti ne može? Zar nevidljive strune mogu da se dodirnu i odsviraju vidljivim? Tik-tak, tak-tik.“ Začepio je uši da odagna taj gotovo zloglasni smijeh i to vječno otkucavanje i počeo je spremati odjeću u svoju torbu. Da, on ide nazad. Ali, znao je da nema nazad. A onda je čuo kucanje na vratima. Tik-tak, tak-tik.
Jasmila Talić-Kujundžić
