
Hvatam one gornje grane i savijam ih tebi.
U sebi pjevušim:
Višnjičica rod rodila, od roda se…
Stojimo na zelenim plastičnim stolicama.
Malo-malo, izgubimo ravnotežu.
I poletimo u plitki ambis.
Ti puniš crvenu, ja zelenu koficu.
Grane se gibaju, treskaju…
Pićemo sok od višnje u kasnu jesen, dok novembarska kiša
zapljuskuje prozore kao da smo na korabljici…
Ti ćeš hvaliti višnju koja odavno spije i pomalo tuguje…
Ja ću blagosloviti beračicu, pomalo sanjivu, malčice sjetnu…
Boris Jovanović
Iz knjige Mala moja
Izdavač – Povelja Kraljevo