Tokyo monogatari, igrani, drama, Japan, 1953
REŽIJA: Yasujirō Ozu
ULOGE:
Chishû
Ryû (Shukichi Hirayama),
Chieko Higashiyama (Tomi
Hirayama),
Setsuko Hara (Noriko Hirayama),
Haruko Sugimura
(Shige Kaneko),
Sô Yamamura (Koichi Hirayama),
Kuniko
Miyake (Fumiko Hirayama) Kyôko Kagawa (Kyôko Hirayama)
SCENARIJ:
Kôgo
Noda,
Yasujirô Ozu
FOTOGRAFIJA:
Yûharu
Atsuta
GLAZBA:
Takanobu
Saitô
MONTAŽA:
Yoshiyasu
Hamamura
SADRŽAJ:
Shukichi Hirayama i njegova supruga Tomi stariji su ljudi iz primorskog gradića Onomichija u južnom dijelu Japana, koji odluče posjetiti svoju djecu u bučnom i užurbanom Tokiju. Nakon napornog putovanja koje potraje čitav dan, iznenade se kad ih sin Koichi i kći Shige dočekaju srdačno, ali i razmjerno suzdržano. Štoviše, ubrzo će se početi osjećati zanemarenima i ignoriranima, ne shvaćajući da im djeca posvećuju onoliko vremena koliko mogu. Naime, Koichi i Shige bi željeli s roditeljima provoditi što više vremena, no budući da i sami imaju obitelji i mnogo posla, teško im je svemu se posvetiti podjednako te više vremena provoditi s roditeljima. Ususret će im izići samo druga snaha i udovica Noriko, supruga njihovog pokojnog sina koja ima vremena slušati ih i razgovarati s njima. Razočarani posjetom, Shukichi i Tomi će na odlasku svratiti u Osaku, k trećem sinu Keizou, gdje će se razočarana Tomi razboljeti.
Prema mnogima najuspjelije ostvarenje velikog Yasujira Ozua, koje je na top-listi časopisa Sight & Sound stalno među deset najboljih filmova svih vremena, sjajno je režirano, iznimno atmosferično i vrlo poetično djelo koje se na inteligentan i suptilan način bavi motivom raspada obitelji uslijed odrastanja djece i njihovih poslovnih obveza u poslovno rastućem Tokiju pedesetih godina prošlog stoljeća. Cjelina sjajno funkcionira kao posveta obiteljskoj zajednici i skromnim ljudima prisiljenima na prilagođavanje novim okolnostima. Ozu dosljedno koristi statičnu kameru s dominacijom bližih i srednjih planova, pri čemu je kamera postavljena vrlo nisko, poprilici u visini očiju klečeće osobe, što je zaštitni znak njegova izvedbenog prosedea. Nenametljiva montažna rješenja, ekonomični stil, efektne poetizacije, istančane glumačke izvedbe, jasno kontrastiranje života i smrti te ljepote i grubosti, baš kao i uporaba jednostavne ikonografije te efektna razina produhovljenosti, osobine su zbog kojih je film u dijelu kritike na Zapadu uspoređivan s haiku poezijom.
http://kinotuskanac.hr/movie/tokijska-prica
