probudio sam se suha grla i vidio da je paprat mrtva
biljke u loncima žute kao kukuruz;
ostavila me žena
i prazne me boce kao iskrvarena tjelesa
okruživahu svojom neupotrebljivošću;
ipak, sunce je još bilo snažno,
i ceduljica moje gazdarice provirivaše ispod vrata
nenametljivim žutilom; sad bi izvrsno došao
kakav dobar komedijaš staroga kova, lakrdijaš
s vicevima o besmislenu bolu, besmislenu
jer je tu, postoji i ništa više;
pomno sam se obrijao starim žiletom
čovjek koji je jednom bio mlad i koga se
smatralo genijem; ali
takva je tragedija lišća,
mrtva paprat, mrtve biljke;
izišao sam u mračni hodnik
gdje je stajala gazdarica
proklinjući odlučno,
šaljući me k vragu,
mašući svojim debelim oznojenim rukama
i vičući
vičući zahtijevala stanarinu
jer nas je svijet izdao
oboje
Čarls Bukovski
