Avaj! Šta se događa? Zašto nespokoj navire u bezmjernim količinama? Zašto u tolikoj mjeri, tako često, uočavam rošava lica lišena želje? Moj i njihov pogled se ne uklapaju. Osjećam se autsajderom i radujem se tome, jer bih u protivnom prosvirao sebi glavu. Jurcam ulicama poput nervoznog poštara bez svoje torbice, sa rukama u džepovima i pogledom spuštenim. Zamajavam vas. Ne jurcam. Nisam tip koji jurca. Hodam poput omamljene mačke, dok mi konture promiču, kao u nekom muzičkom spotu. Trudim se da budem prisutan u momentu. Kada nisam, vjerovatno sam prethodno odlutao, ali da ne otežemo previše. Većinski mi se pogled lijepi za one skrajnute sa strane, netipične predstavnike ljudske kaste. Zabrađene vozače starih bicikala. Staru gospodu u dugim, kišnim mantilima, čiji pogled sugeriše odlazak i pomirenje. One zdepaste, da ne kažem dežmekaste, koji uvijek ližu sladolede. (primjetićete moje nastojanje da pomenem što veći broj ”literarnih” izraza, ali ne zamjerite ovom diletantu, svjestan je on toga, samo voli suvišne egzibicije) Da, simpatični su mi i oni koji cijeloga života gledaju pravo, sa njihovim pravim kičmama i bolesnim umovima. Volim i one koji te jednom snišane i ne skidaju pogled. Kakve li tek oni probleme skrivaju. Gotivim one sa ogromnim psima. Sigurno imaju prostrana dvorišta. Ostatak krmeljavih, trapavo našminkanih, nisko-energičnih pojava me ne zanima, posebno ne oni sa minijaturnim psima, koji imaju svoje brendirane odjevne kombinacije. Šarlatanstvo. Paprikaš.
Haotična analiza dobija obrise u ranim jutarnjim časovima. Nakon konfuzije slijedi početak kristalizacije misli. Samoća i slike duž puta savršeno pašu. Žućkaste svetiljke poput svijeća odišu simpatijom. Zgrade tiho žmure. Slijedi smiraj, segmentacija. Tišina grada, grč u stomaku i nebeski prelaz iz tmine u teget boju. Semafori više nisu tako blještavi kao tokom vrhunca noći. Mraz kida vrhove prstiju, dok se krvni sudovi skupljaju. Brkovi su vlažni. Većina mesoždera (čitaj – ljudi) nečisto spava, dok se oni malobrojni što su budni useravaju od straha, nemoćni da ovladaju sobom, moleći se da nedeljno podne nikad ne dođe, jer smo u tom intervalu (a kada nismo?) svi ogoljeni: naziru se siromaštvo duha, ozlojeđenost, napaćenost, skrivene namjere, sklonost velikodušnim užicima, predanost prljavštini, želja za ultimativnim dobitkom, kako bismo objeručke napustili ovo stecište nesnađenih. Sijenka me sustiže, nadmudrujemo se i utrkujemo. Zapinjem na pješačkom prelazu. Beton – ravnodušni skot. Ne osjećam stopala. Pluća krkljaju. Svijest posrće. Kako doći do kreveta? Ko će me prvi ugledati ovako poraženog? Da li će me skrajnuti ili zaobići? Zašto polazim od toga da sam već zaspao i pomirio se sa ishodom? HA! Farovi automobila… Izlazi tanka figura. Pita me jesam li dobro, tako nešto uglavnom. Kako nisam, odgovaram. Živim svoj san. Smijem se, kašljući. Samo još da počnem kijati i srati poput bebe, pa da me se odrekne i ta dobra duša, jedina koja je pored mene, a ne poznajemo se. Pomaže mi da ustanem. Vodi me do mjesta suvozača i ugurava na sjedište kao džak krompira. Vozimo se. Na radiju neki čovjek govori o potrebi da se smanji ljudska populacija. ”Svinja”, kroz zube je izustila. Žensko. Žena muškarac. Sama je izašla iz kola i ubacila me u ista. Zašto, pitam je. Nema odgovora. Šta li je radila u pet noću i kuda se zaputila? Fokusirana je na vožnju, iako je sve pusto. Ne progovaramo. Opipavam džep da vidim gdje su mi cigari. Telefona nema. Sklopio sam oči na sedam sekundi. Rastvaram kapke i drugi farovi nam idu u susret.
Njena ruka na mijenjaču počinje na drhti. Stiskam je i sve biva podnošljivije. Traje to taman onoliko koliko je prosječnom čovjeku potrebno da izgovori azbuku. Ti trenuci spoznaje su odveć kratki, redovno neuhvatljivi, kao kolosalne munje vodilje u maglovitoj prašumi našeg limba. Ima tople ruke i tetovažu prstena na domalom, tankom prstiću desne šake.
Lice joj je krotko. Preko tamnih očiju se nazire bjeličasta koprena. Teške su i zamišljene. Čežnjivo miriše. Tako sigurno mirišu rajske kamelije.
”Hvala na ovome. Zaista. Khm, khm! I ovakve noći su sastavni dio života, zar ne?”
”Izgleda. Nadam se da ti je bolje. Gdje ti odgovara da te ostavim?” Ravan, odmjeren glasić.
Vidjevši da ne želi da se upušta u dublji razgovor, i ne pogledavši joj pritom lik, klimnuo sam glavom i pokazao mjesto. O čemu li je razmišljala tokom vožnje? Zahvalio sam se i iznio sebe na peti sprat stare, baksuzne zgrade iz sedamdesetih.
Luka Minić
