Kao slika, Berlin izmijenio je u magičnoj laterni moje svijesti nekoliko lirskih predodžaba, i o mojoj vlastitoj berlinskoj panorami mogla bi se napisati čitava mala historija. Još od najranijeg djetinjstva vezala me s pojmom grada Berlina Menzelova kompozicija »Njegovo Veličanstvo Frieđrich Wilhelm I polazi na frontu k svojim četama, godine 1871«. Menzel bio je počasni građanin prijestolnice, tajni savjetnik Cara Ujedinitelja, kraljevski profesor kraljevske pruske Akademije lijepih umjetnosti, veliki meštar mirovne klase »pour le merite«, pak njegovo prikazivanje stvari i događaja naravno da je bilo patetično, kao što je patetično bilo vrijeme u kome je živio, anegdote što ih je svojim kistom veličao i lovorika kojom su ga slavili.
Kao u kakvom romanu Georga von Omptede, gospoda onoga vremena lovila su divljač u crvenim par-force-frakovima, plandujući pod goblenima i venecijanskim svijećnjacima u makartovskim interieurima: perzijski sagovi, kristali, metali, oniks, karneol, sige, školjke, perje tropskih ptica, portreti gospođa u četrunastoblijedim prozirnim svilama, s lepezom u ruci; kroz staklena balkonska vrata perspektiva na engleski park, galonirana posluga servira »five-o’clock-tea«, kad sa sahat-kule grofovskog zamka patetično odbija prva polovina petog sata.
Krugove carskog plemstva slikao je Menzel kao dvorski slikar u vršenju njihovih najviših marcijalnih funkcija: kao generale na bojištima i kao komornike u dvorskoj službi vrhovnih meštara ceremonija na Dvoru, u scenskom osvjetljenju pod kupolama, pod draperijama teškog grimiza i mramornim kolonama.
Čitavo osamnaesto stoljeće (za razvoj ljudske misli tako plodonosno) taj je slikar slavio kao kasarnu pruskoga kralja. U ciklusima litografija on je opjevao Armadu i bitke pruskoga kralja Friedricha nazvanog Velikim, i tako su Menzelove egzaltacije potsdamskog dvorskog života: »Kod trpeze Friedricha Velikoga u Sanssouciju«, pak »Koncerat na flauti u Sanssouciju«, i danas još uvijek, demokratskom vremenu uprkos, dekoracije, kakve dočaravaju sve filistarske optičke varke o ljepoti dvorskog života. Zvoni u Menzelovoj instrumentaciji lirski prizvuk čežnje za divnim danima Sans- soucija, što ih je vrijeme fabričkih dimnjaka odnijelo, nažalost, u nepovrat…
Djecu truju ratnim legendama, po perverznom planu, a kako su naša djetinjstva protjecala u polukolonijalnim prilikama, bojna slava germanskih vladara javljala se trajnim motivom likovne propagande, kojoj je bila jedina svrha, da obmanjuje dječju svijest dekorativnim lažima o višem smislu ratnih požara.
Prva ratoborna ornjava vojničkih bubnjeva moga djetinjstva zabrujala je tako kroz Menzelovu sliku »Friedrich Veliki u bitki kod Hochkircha«. Čitajući Šenou i probijajući se s njegovim marijaterezijanskim grenadirima kroz glupost Sedmogodišnjeg rata, gledao sam sve one bitke Menzelovim očima i po njemu sam, mislim, doznao da je jedan od pobjednika kod Waterlooa dogalopirao u posljednjem trenutku bitke na bijelom konju.
Menzel slikao je dvorske večeri u briljantnom osvjetljenju žarkih, narančastorumenih svijećnjaka, te kada bi on prikazao cercle pruskoga kralja, već same po sebi savitljive i moluskne kičme grofova, baruna, baronesa i kneževa niže vrste on je posavijao do majmunske servilnosti. Iz Menzelova diskretnog zveketa gardijskih ostruga i šuštanja svilenih povlaka po dvorskim parketima osjeća se pobožna duša lojalnog podanika, duša livriranog sluge, duša uboga, narkotizirana kužnom aromom dvorskog podneblja.
Kao dijete, zamišljao sam Berlin gradom menzelovskih prinčeva, grofova i grofica, a sve grofice bile su cirkuske jahačice visoke španjolske škole. U crnom kostimu, što pada preko nogu u gustim naborima, sa cilindrom i frizurom a la Kaiserin Elisabeth, u viteškim rukavicama, slika Grofice, za moje plebejske asocijacije, podudarala se s tom cirkuskom groficom, jer prva živa plavokrvna dama, koju sam imao čast da ugledam pod zelenkastim jedrom male provincijalne arene, bila je cirkuska grofica na bijelom konju. Uzbudljiva drama u obliku pantomime, kad se Grofica potajno zaputila kroz mračnu šumu, u pratnji starog sluge, noću, uz sijevanje munja, na ljubavni sastanak, pun neizvjesnosti, u taktu Stephanie-polke, od carskog i kraljevskog Regimentstambura von Czibulke.
Grofica, umidrana staromodnim steznikom, napudrana, okupana (vrhunaravna boginja od Grofice), stala je sa svojim punokrvnim arapinom da poskakuje piruetu, pa kapriolu, pa lansadu, sve u pilovinom posutoj kružnici cirkuske arene, teatra nad teatrima, čiji doživljajni intenzitet ne će nadvisiti više nikada ni jedan trik na kazališnim daskama. Grofica je jahala na randevu s nekim sumnjivim kavalirom, a putem su je napali razbojnici; iz panične pucnjave, vonja baruta i bjesomučnog galopa sve je ponio luckasti brio u pljesak i nacerenu klaunsku grimasu, koja se kesi kao prijetnja nad truplom mrtve Grofice.
Berlin je ostao za me neka vrsta takve nadnaravne cirkuske pantomime: lipicanerski dril španjolske škole, oficiri u zlatu i u srebru, »Drvored lipa« u gorućem šarenilu carskih zastava, kočijaši s cilindrima i kokardama, bučna radost naroda da je planuo rat i da je iz grobnice uskrsnuo duh Wotana i Barbarosse (Menzel: »Friedrich Wilhelm Prvi polazi na frontu 1871«).
Menzelovski veličanstveno zaputio se carski i kraljevski, grofovski cirkus uz dvočetvrtinski takt Czibulkine polke na svoju đavolsku kavalkadu godine tisuću-devetstotinaičetrnaeste… Iz visoke španjolske škole, s bijelim baroknim konjima, iz pirueta i pasada lijevo i desno, zavitlao se bezglavi galop u taktu suludog ritma: odnio je vihor sve perčine i sve cilindre, bijesni konji zbacili su berlinske grofove i grofice iz sedla, planula je cirkuska ponjava u dimu baruta, tek se už pogrebnu muziku u sredini arene cereka jedan pelivan, kome je granata odnijela donju čeljust, a stuartovski mu je okovratnik obliven krvlju.
Kad je Wilhelm Drugi bacio kocku, iz Berlina je poteklo mutno vrelo svih naših potištenih slutnja, i odonda, za deset godina, nije bilo dana, da nam misli nisu u dodiru s tim dalekim i nepoznatim gradom. Glupim frazama o »Bagdadskoj željeznici« i o »Prodoru na Istok« plašila nas je štampa svakodnevno, ali nitko osim Frana Šupila kod nas nije pripisivao tim glupostima neko posebno značenje.
Kad se stravična stvarnost tih fraza zaista pojavila u našem gradu kao carska i kraljevska mobilizacija i gorući pogrom na ulicama jula 1914, sjećam se da sam, promatrajući po našim ulicama rasparane vreće brašna, kutije salonskih bombona u blatu, petrolej, kekse, modru galicu, rizoto od kiselih krastavaca i čokolade, ostao zabezeknut, kao da nam je zaprijetila oklopijena sablast gigantskog germanskog ritera i da gazi sve kule od hartije naših filistarskih pogleda na svijet, na narode, na ljude i na politiku. Germanski templari, od Ulricha von Jungingena do Hindenburga pod Tannenbergom, kolonizatori »naše slavenske polapske prapostojbine«, povampirili se nad herderovskim, golubinjim slavenskim svijetom, i sva naša vjera ilirskih iluzija o zakonu slavenske mase od Učke do Vladivostoka rasplinula se u fijuku oluje, koja nije odnijela u nepovrat samo berlinske grofove, nego i petrogradske boljare.
U okviru viteškog slavensko-germanskog zveketa oružjem imao sam čast da se pojavim u šumi kom- turskih kopalja i zastava pod crnim germanskim krstom kao veoma skroman statist, kad su austro-njemačke legije na svom historijskom putu u Bagdad zapele u Galiciji, kod Kolomeje i Rawa-ruske na Dnjepru. Prisluškujući gdje riču njemački topovi, poslije Bregalnice ponovno sam spoznao, kako je rat iz perspektive civiliziranog čovjeka protuprirodna pojava. Nikakve veze
između svega čemu se čovjek nada i što misli da su elementi njegovih uvjerenja i ovog jalovog zveketa oružjem — nema. Uprkos tome, suvremeni čovjek živi još uvijek obasjan blistavim oštricama mačeva i uz zveket oklopa i sabalja on umire po logici golih noževa, a trajna topovska rika prati njegovo kanibalsko ludovanje pod zvijezdama.
Bilo je to početkom augusta godine 1916, jednog kasnog predvečerja, na željezničkoj liniji između Stanislawowa i Delatyna, nedaleko sela Grabovca, nad vrbinjem obraslim koritom Bistrice. Stravični dani Brusilovljeve ofenzive, kad je taj ruski vojskovođa zaustavio kretanje svojih masa u momentu potpunog sloma austrijske armade, a da mu se do Beča ne bi bila oduprla ni jedna austrijska metla. Austrijska vojska onih dana lutala je galicijskim cestama kao fantom na samrti, a među demoraliziranim četama zavladalo je uvjerenje, da je igra izgubljena. Bacali su ljudi opremu i oružje, bunili se s jasnim znacima masovne revolte, kao što se to zbiva, kad gladne i umorne čete uzmiču, leđima okrenute neprijateljskim cijevima.
Pred neminovnim slomom austrijskog oružja njemačka komanda bacala je u vakuum, što je zinuo pred Austrijom, svoje vlastite četne formacije, da digne moral marodera, da zaustavi katastrofu.
Ponijet bezglavim pokretom demoraliziranog krda, stojim jednog predvečerja pokraj etapnog drvenog mosta bistričkog promatrajući austrijsku infanteriju, kako u beskrajnim kolonama klipše niz cestu krvava, prljava, poderana, a stari lirski motiv austrograničarskih uzmaka pod habzburškim barjacima javlja mi se kao motiv vlastite poezije, te pasje kuknjave u dimu požara na historijskim garištima. Škripa točkova, rzanje gladnih i žednih konja, mase grobova, jadna ciganska povorka što zvekeće praznim kantama i ormom, kusajući smrdljivu čorbetinu pod zadimljenim platnom svoje čerge, u pljusku tanadi, kad padaju ljudske glave kao mačje.
U kasnom sutonu, kad su na bistričkom drvenom mostu već planule crvene i zelene signalne svjetiljke, zatutnjala je preko dasaka i greda pionirskog mosta konjanička divizija generala von Gallwitza iz Berlina. Konji siti, iskefanih sjajnih stražnjica; oprema, kacige, remenje, mačevi, oružje, sve blistavo i izviksano, a tanka ulanska koplja s uzvijorenim barjačićima, grmljavina sitih kobila na drvenom mostu, u kontrastu sa zgužvanom i demoraliziranom mizerijom marodera i očajnika austrijskih, djelovali su drsko. Divizija generala von Gallwitza iz Berlina!
Promatrao sam berlinske konjanike isto veče u svjetlosti taborske vatre kako primaju poštu, čitaju novine, listaju ilustracijama, kuhaju kavu u crvenolakiranim kafemašinama, mažu marmeladu na tople bijele hljebove i peglaju svoje bričese, svoje dolame, čiste metalnu dugmad, štirkaju svoje ovratnike, viksaju čizme,. i odonda ni jedna moja asocijacija u vezi s Berlinom ne može se osloboditi ove kavalkade generala von Gallwitza.
Usred potpunog sloma jednog Carstva, ti su se berlinski ulani javili doista kao zvek wotanske trube! Oni su tako uzvišeno, s nekim samosvijesnim prezirom grickali svoje »Brotchene« i peglali svoje bričese, da me obuzela strava od pomisli, kao da bi ti berlinski konjanici doista mogli da od Berlina stvore grad pobjede. Zaboravljeni svijet menzelovskih slika javio mi se onog predvečerja u galicijskom selu Cuciluvu i ja sam se prepao Berlina i njegovih ulana od stravične pomisli, da bi se moglo desiti, da nam graničarski usud na turskoj granici Carstva još uvijek ostane prijetnjom za buduće decenije. A kad sam osam godina kasnije osvanuo u Berlinu, eto, sa svih gradskih uglova viču izborni plakati nad dekorativnom ocalnom kacigom Gallwitzovih ulana, kojoj prijeti crvena pesnica s pozivom izbornicima: razbijte je!
Svitalo je pred Berlinom. U sivoj kopreni pale se jutarnji ognjevi pod krovovima, dim kulja okomito, a naš voz, s gorućim, narančastoosvijetljenim prozorima, grmi po krčevinama i boricima kao krčma, koja još u zoru banči, ne potrnuvši lampe. Kolodvori, gradovi, naselja po šumskim parcelama i uvalama spavaju gustim jutarnjim snom, a peronima stanica vuku se ložači, crni, bunovni, olovnoteški, i zijevaju, probuđeni grmljavinom brzog vlaka. Konobari spremaju jutarnji servis po kolodvorskim restoranima, prostiru bijele stolnjake, nose srebrne vrčeve s toplom kavom, a na paralelnom kolosijeku u protusmjeru grme vozovi u oblačinama pare, prošarani crveno-zelenim noćnim signalima, u vatrometu ognjenih iskara, kao bijesni mamuti. Gnjavim se da otkrijem način, kako da se savijem u klupko, da sklopim oči, da usnem na dvije-tri minute, da odahnem od ove duge noći, kad čovjek rastresen bdjenjem, glasovima i mnogobrojnim dojmovima nikako ne uspijeva da se smiri u kantileni sna, kad se sklapaju vjeđe od žeđe za kapljom morfija.
Umoran trenutak svitanja, mutno pepeljast, kao siva mrena slijepca, kad grizu upaljeni kapci podliveni krvlju, kad u halabuci gvožđa i u vrtlogu sablasne galame svi putnici u polusnu prelaze tajanstvenu granica iz tmine u svjetlost dana. Još prljave od noći, bunovne od teškog mirisa neprozračenih kupea, nacerene groteskne grimase razjapljenih galoša od ljudskih gubica hrču, a netko u koridoru, na zbrkanoj obali polusna, govori poluglasno i kao da uzrujan nemir zvoni u njegovim riječima. Predmeti su još oštrobridi i tvrdi: otrcani jastuci, punjeni konjskim repovima, grickaju obraze, bojađisana ploha staklene četvorine na prozora zvecka, prelijeću parostrojevi, stabla, telegrafski stupovi, muti se slika stvarnosti i rasplinjuje, i stvar rastvarajući se ponovno se razvodnjuje u polusnu. Misli nisu još sapete, te se iz neke punokrvne vertikale sve tali u vodoravnini nehaja i umorne indiferentnosti. Mjesto čovjeka koji misli, putuje i hoće, hrče tijelo ljudsko kao rasparana vreća i trese se u ritmu glupog vagona, a suputnik na drugoj strani kao da je bez glave: prikaza od praznog poderanog kaputa, čudna, mekana lutka, slinava, koja šišti kao da diše na staklena cjevčicu.
Na cesti, paralelno s prugom, projurilo je desetak biciklista, žena i muškaraca; iz sive prašine, što se povijala nisko, čuo se koleričan lavež crnog psetanca. Pobunilo se pseto protiv lokomotive, zalijetavajući se na nasip u lajavom, megalomanskom naletu, a zatim, podvinuvši rep, poteglo za biciklistima.
Lijevo i desno ostajali su gradovi u polusnu svitanja, kad još palucaju zelene svjetiljke a sjene su jutarnje modre i jasne. Brzovlak je bubnjao preko gvozdenih mostova po kolodvorima i predgrađima, gdje lijevo i desno odzvanjaju stijene išarane raznobojnim reklamama, probijao se uz betonirano korito sive i blatne vode, na kojoj se ljuljaju crne nakatranisane lađe. Bosonogi lađari vrzu se crnim palubama, zapljuskujući ih kablovima crne, nakatranisane vode. Plinare i fabrike žare se na prvim tracima dnevne rasvjete; tvornička dvorišta, obzidana visokim zidovima od crvene cigle (kao dvorišta kaznionica ili klaonica), stoje prazna. Brodovi, čamci, mostovi, zaključane crkve, sve sivo, obasjano svjetlošću novog dana, koji se pali u istočnim maglama sve jasnije, uz cvrkut ptica.
Putujemo kao gvozdena tangenta sa crvenim signalima, i tek tu i tamo otvaraju se po koja staklena vrata, a tamo na mansardi netko otvara prozor, visoko gore pod krovom, iznad petog sprata. Tamo je slikarski atelijer, sve miriše po terpentinu i mokrim slikama. Zgužvani šareni rupci, paravani s utkanim lepezastim tropskim leptiricama, svileni šalovi s toplim i intimnim mirisima ženskim, daleka jutarnja zvonjava, a slikar je, -visoko gore, pod krovom, iznad grada, sklopio oči, prisluškujući grmljavini brzog voza pod kućom.
U jutarnjem svitanju raste kretanje po nepoznatim gradovima, gdje sa praznih ulica odzvanja poklič kolportera, koji izvikuju masnu, po ulju rotacije vonjavu hartiju, natopljenu krvlju i nesrećama …
Na bezbrojnim željezničkim linijama grme vozovi spram staklenog svoda Anhalterbahnhofa, gdje sa grmljavinom točkova, klaksona i tramvajskom zvonjavom raste plima berlinskog jutra.
Kad se čovjek pita šta se dogodilo s Menzelovim Berlinom, s Berlinom konjaničke divizije generala von Galhvitza, snatreći uz prozor jurećeg voza, gubi se u maglama, kako se život odvija po posve drugim i težim zakonima nego ljudska misao. Jer, eto, prije osamdeset godina, maštao je po ovim njemačkim gradovima jedan pjesnik, koji je pred kolnskom katedralom sanjao o kavaleriji budućnosti:
Der Zukunft frdhliche Kavallerie Soli hier im Dome hausen,
maštajući o krvničkom finalu carskog legitimiteta, pod okriljem crno-crvenog zlatnog barjaka,
Hoch ragt daraus eine Fahne hervor,
Die Farbe ist schwarzrot-gulden,
a danas, osamdeset godina kasnije, nije se ništa izmijenilo. I danas otvaraju putnicima kovčege znatiželjni carinici:
Beschniiffelten alles, kramten herum In Hemden, Hosen, Schnupftiichern;
Sie suchten nach Spitzen, nach Bijouterien,
Auch nach verbodenen Biichem.
Ihr Thoren, die ihr im Koffer sucht!
Hier werdet ihr nichts entdeckenl Die Konterbande, die mit mir reist,
Die hab ich im Kopfe stecken!
Sjetio sam se Heinea (koji nema u ovoj zemlji spomenika), sjetio sam se beskrajnih polemika u njemačkom političkom životu za i protiv weimarske crno-crveno-zlatne zastave, i tako me spopala dosadna tuga. Carinici su ostali, granice su ostale, ljudi su ostali, sistemi su ostali, sve je ostalo, a koliko li je subjekata proputovalo kroz ove gradove s idejama, što su se rasplinule kao salomonski dim na vjetru.
U romantičnom i naivnom intervalu očekivanja između Jula Tridesete i Februara i Marta Četrdesetiosme, kad su evropski intelektualci bili uvjereni da je razmak od zamisli političkog i ekonomskog oslobođenja do ostvarenja mnogo manji nego što se to pokazalo iskustvom, Heine je u ono vrijeme pjevao socijalistički:
Ein neues Lied, ein besseres Lied,
O Freunde, will ich euch dichten!
Wir ivollen hier auf Erden schon Das Himmelreich errichten!
U ono vrijeme, Bakunjin je kuburio u Dresdenu pod pseudonimom Jules Elysard:
I u samoj Rusiji, u toj beskrajnoj snijegom zatrpanoj zemlji, koju tako malo poznajemo, a kojoj predstoji golema budućnost, u samoj toj dalekoj Rusiji skuplja se crno i teško oblačje, što navješćuje buru. Sparina je i zrak je trudan olujom.
Bilo je to vrijeme kad je i Dostojevski bio buntovnik, a Schopenhauer se ateistički uzrujavao zbog Hegelovih religioznih propovijedi. Onda su se trasirale prve željezničke pruge, a nitko, osim nekih lirskih pjesnika, nije bio svijestan da sapinjanje zemaljske lopte gvozdenim lancima predstavlja ekonomsku revoluciju. Liebig osnovao je prvi kemijski laboratorij, Humboldt objašnjavao je gvozdenu zakonitost prirodne volje, Borne, Freiligrath, Laube, Biichner i toliki drugi podrivali su autoritet feudalnog legitimiteta, a paralelno s tim i sve moralističke hipoteze građanske vlasti, koja se tek rađala. To je bilo vrijeme Marxa, Stirnera, Feuerbacha, Straussa, vrijeme Mlade Germanije; odonda izmijenili su se nosioci vlasti u evropskim građanskim parlamentima u bezbrojno mnogo varijacija, u bezglavoj anarhiji, a evo još uvijek nema koordinacije, nema reda, sve je još uvijek nasilje, magla i bolest.
Putovao sam sa dva sindikalista, činovnika socijalnodemokratskog partijskog aparata Scheidemann-Noskeove političke birokracije. Vraćali su se iz Beča, sa međunarodnog sindikalnog kongresa Amsterdamske internacionale, duboko impresionirani gradom, govorima i velikim defilejem masa ispred zgrade parlamenta, kada je više od sto hiljada kišobrana promarširalo u ritmu discipliniranih proleterskih bataljona.
Čitavu noć razgovarali smo o politici, o socijalizmu i o problemu zauzimanja političke vlasti po njemačkim masama, koje predstavljaju kompaktnu demokratsku većinu od petnaest milijuna socijalističkih glasova. Nikako nisam mogao da se složim s tezom, da njemačka radnička klasa, koja drži u svojoj ruci čitav promet, produkciju, brodove, elektricitet, robu, tvornice, dakle sve ekonomske elemente državnog stroja, da ta klasa još uvijek ne bi bila sposobna, politički i ekonomski pozvana, da uzme u svoje ruke guvernal samog državnog stroja.
Govorili smo i o parnici profesora Nicolaia i generalštapskog oficira Wilamowitz-Moellendorffa.
Profesor, doktor medicine, Nicolai, čuveni pacifist, koji je na proglas njemačkih intelektualaca, početkom rata 1914, izdao svoj proturatni manifest i koji je zbog tog svog nonkomformističkog i izazovnog stava izgubio sve građanske časti, bačen u tamnicu i suđen na desetak godina robije, čovjek koji je odbio da vrši dužnost mobiliziranog vojnog liječnika za vrijeme rata, jer se to plansko spremanje novih kadrova smrti u ratne svrhe protivi najosnovnijem samaritanskom principu doktora medicine koji je položio Hipokratovu prisegu, taj humanist, koji je svojim gestom uzbudio dobar dio evropske intelektualne savjesti, proglašen po jednom oficiru carskog generalnog štaba nitkovom, izgubio je parnicu zbog uvrede časti, pred republikanskim sudom. Sud Weimarske Republike riješio je krivnje pukovnika generalnog štaba Wilamowitz-Moellendorffa, jer da time, što je autora čuvene proturatne »Biologije rata« nazvao nitkovom, koji je izdao svoju domovinu, nije učinio nikakav prekršaj, koji bi bio kažnjiv po pozitivnim zakonima Republike.
Kako je pitanje dramatskog procesa, u okviru koga je sud priznao pravo jednom generalštapskom oficiru da pacifista profesora Nicolaia nazove huljom, nitkovom i izdajicom, bilo aktuelno, u razgovoru s njemačkim sindikalistima, koji po svojim demokratskim principima strahuju pred zauzimanjem vlasti u ime petnaest milijuna proleterskih glasova, pokušao sam da im na temelju procesa Nicolai—Wilamowitz-Moellendorff skrenem pažnju na političku opasnost njemačkog stanja duhova.
— Ne znam kakvi su najosnovniji pojmovi o demokraciji potrebni, kad se priznaje junkeru pravo da humaniste u štampi krsti izdajicama, huljama i nitkovima? Ako je pravo junkera, zagarantirano pozitivnim weimarskim zakonima, da idealne borce smatraju nitkovima, i ako su republički zakoni danas takvi, da se pod njihovim okriljem političke osude, izrečene od carskog ratnog suda, smatraju kao punovažne, onda se, dakako, ne bi moglo reći da to nije neka demokracija, ali, nažalost, to je — logično — varijanta junkerske demokracije.
Pokazalo se u okviru ovog razgovora s političkim slijepcima, kako je poimanje ili nepoimanje pojedinih »demokratskih otvorenih pitanja« stvar nijanse, kako je ta nijansa uslovljena asocijacijama, pa kad tih asocijacija nema, nema ni potrebnih elemenata koji bi mogli da uzbude demokratsku fantaziju, a bez fantazije nema na svijetu ničega pa ni demokracije.
Wilamowitz-Moellendorff je tipična generalštapska lutka, koja po svome odgoju, po mentalitetu i po svojim moralnim pogledima na društvo, na naciju i na državu misli kao mrtva lutka, jer je od marionetskih sitnica i sastavljena: pruska generalska dolama s limicama odlikovanja, stakleni kotačić u oku, teška kavalerijska sabljetina o boku, menzelovska patetika o »Koncertu na flauti u Sanssouciju«, Friedrich Veliki, Clausewitz, Ludendorff, Hindenburg, »Straža na Rajni«, Moltke, carski barjaci, »Berliner Zeitung am Mittag«, junkerska kaciga, ručne granate, plinska maska, jurišni odredi, hura, hura, hura, a tko misli da sablje i topovi nisu jedini elemenat civilizacije, taj je nitkov, prepredena hulja i izdajica svoje domovine. A pošto je profesor doktor Nicolai svojom »Biologijom rata« dokazao da je kreatura, koja o sabljama i o topovima misli da spadaju u prehistoriju, da je rat ljudožderski apsurd i iz perspektive civiliziranog čovjeka protuprirodna pojava, da je pacifizam jedino dostojna politička orijentacija suvremenog čovjeka, kako način zaključivanja i logike profesora Nicolaia predstavlja stopostotnu negaciju moralnih i socijalnih ideala jednog Wilamowitz-Moellendorffa, postavlja se demokratsko pitanje, koji je demokratski forum pozvan da donese presudu o tome sporu?
— Sud…
— Kakav sud?
— Sud Weimarske Republike, po svim demokratskim principima,
— U redu, sud Weimarske Republike, koji po svim demokratskim principima prosuđuje retorski dvoboj između jednog generala i jednog civila, isto je tako preopterećen preživjelim legitimističkim predrasudama. Razumije se, takav demokratski sud nije imao nikakva razloga da osude, koje je izricao u ratu, smatra nepravilnim ili nepravednim osudama — u miru … Sud ne smije posumnjati u svoju visoku objektivnost i, prema tome, logično, poštujući pravorijek svoje vlastite osude, sud je ostao samo konzekventan u smislu prve osude, kad je pred tim istim sudom profesor Nicolai već jedamput bio osuđen kao izdajica svoje domovine. Sud, prema tome, sasvim logično priznaje svom neporočnom i u ratu mnogostruko odlikovanom građaninu Weimarske Republike, Wilamowitz-Moellendorffu, da jednog po tom istom sudu osuđenog veleizdajnika prozove izdajicom svoga naroda. To je etatistička logika, i kad bi se dogodilo obratno, to jest da je Wilamowitz- Moellendorff bio osuđen, to bi bila revolucija, i to još demokratska, a to je upravo ono što njemački sindikalisti ne umiju da slijede logično svojim mislima.
Razgovarali smo o izborima maršala Hindenburga za predsjednika Republike, za koga će glasati svi grofovi i sve grofice, svi njemački lovci vilenjaci, sve sluškinje sa svojim ljubavnicima podoficirima, svi lugari sa svojim jazavčarima i svi fudbaleri, junkeri i biciklisti, koji su uvjereni, da legenda o podmuklom socijalističkom nožu, koji je proletarijat zabio u leđa Carstva, kad se borilo na život i na smrt, nije legenda, nego historijskim činjenicama provjerena istina.
Jedan od te gospode bio je romainrollandist. Rollandova knjiga »Iznad meteža« dopala mu je ruku sa petogodišnjim zakašnjenjem, i taj se čovjek stao pitati, zašto njemački proletarijat nije zauzeo u pitanju rata stav romainrollandistički?
— Nije se učinilo ništa, jer u dramatskoj situaciji kao što je njemačka danas, kad se nad Weimarsku Republiku nadvila sjena jednog Hindenburga, valja znati šta se hoće, a to u Njemačkoj danas nitko osim Wilamowitz-Moellendorffa ne zna. Wilamowitz je svijestan, da se situacija zaoštrila: ili—ili! Tko će koga, i prema tome Wilamowitz-Moellendorff glasat će za Hindenburga. A Weimarska Republika sa svojih petnaest milijuna proleterskih glasova ne zna šta hoće. Ono, što je već Heineu bilo jasno godine hiljađuosamstotinačetrdesetosme, to njemačka demokracija danas ne vidi:
Der Zukunft frdhliche Kavallerie Soli hier im Dome hausen,
Und weicht ihr nicht willig, so brauch’
ich Gewa.lt,
Und lass’ euch mit Kolben lausen!
Sve se zaplelo u jalovom nadmudrivanju. Crkveno- pravoslavno, marksističko i neomarksističko nagvaždanje o problemu Proudhon—Marx, Lassalle—Bebel, Kautsky—Liebknecht, Roza Luxemburg—Wilamowitz-Moelendorff ili Hindenburg, austromarksizam ili anarhosindiikalizam, Sorel—Mussolini—Bakunjin, riječi i riječi, u neizračenom i prljavom kupeu, u dimu, u polutmini svitanja.
S nama su putovali jedan bugarski student i neki njemački trgovački putnik, koji je za rata bio, kao artiljerijski oficir, dodijeljen sa svojom baterijom u Jeruzalem, te je sa bugarskim studentom (koji čini se da je također bio u Svetoj Zemlji njemački artiljerist za vrijeme rata) razgovarao o baterijskim pozicijama oko Jeruzalema.
Jedan bračni par putovao je s nama i taj je čitavo vrijeme grickao i kusao glođući pileće kosti, razmatao šuštave hartijice od raznih Brotchena, paketa i paketića, otvarao konzerve, ljuštio naranče, otčepljivao i začepljivao mineralne vode, žvakao čokoladu, kekse, skidao cipele, navlačio papuče, otvarao kofere, tražeći jastuke, plodove, šalove, ukratko: osjećajući se veoma udobno kao kod svoje kuće, a naš razgovor bio je za tu malu obitelj dosadno mlaćenje prazne slame i još manje od toga: dim.
Blago Evropi s takvim građanima, kojima su getsemanske baterije blaga uspomena, i s takvim žderonjama Brotchena, kojima je sve što se ne da pojesti — slama. Čista Azija.
Gdje počinje Evropa, a gdje svršava Azija, precizno odrediti nije stvar posvema jednostavna: dok je maksimirski park zagrebačkih kardinala i biskupa bidermajerska Evropa, Čulinec pod Maksimirom još je praslavensko arhajsko stanje s drvenom arhitekturom iz prehistorijskih davnina, a iza Čulinca i Banove Jaruge hrču Kina i Indija sve do Bombaya i Port Arthura. Slamnati krovovi vladaju pejzažom preko Beča do Linza, a oko Praga krave pasu po željezničkim nasipima kao i kod nas oko Strizivojne Vrpolja.
U Berlinu, na primjer, osjeća se na svakome koraku, kako današnji velegradski način života još uvijek nije toliko urbaniziran te bi se moglo govoriti o nekoj određenoj i konačnoj pobjedi Grada nad Azijom. Azija je zona atonalne muzike, veoma niske higijenske ljestvice, u sjeni demonskih WC-ova, i državnih granica, na kojima liberalni rukopisi predstavljaju krijumčarsku robu, ali i u Aziji serviraju se danas cigarete u srebrnom staniolu, »Vesela udovica« puni teatre, a klasna borba bije se po čađavim tvornicama kao i u Evropi.
Berlin je grad u kome automobili zuje kao hruštevi, a psi se pismeno umoljavaju da se sustegnu od vršenja nekih nepristojnih potreba po tratini javnih perivoja; i dok se odbačen zlatni čik osjeća beznadno osamljen na blistavu asfaltu kao potpuno zaboravljeno i odbačeno strano ili, još perverznije, prezreno tijelo, u tom istom od Diesela uznemirenom Berlinu kočijaši dovikuju svojoj kljusadi — »p-r-r-r, p-r-r«, »na-na«, kao i njihovi daleki i nepoznati drugovi oko Vjatke i Vologde, koji pojma nemaju, da se svijet kreće na pneumaticima.
Berlin nije samo grad hohštaplerskih »fashionable« hotela (s napudranom plavokosom djecom od teklića, kao razonodom za stariju homoseksualnu gospodu), nego se u tom od svih evropskih centara najambicioznijem gradu živi po sobama, po kojima trunu staromodni, stjeničavi poli tirani kanapei, gdje stare babuške stavljaju kamfor na otekline od zubobolje, gdje miriše po češnjaku i đumberu, staromodnim ljekovitim mirodijama iz fredericijanskoga doba.
Po fasadama i timpanonima berlinskih palača koče se cezaromanski likovi mnogobrojnih ratničkih simbola i božanstava; u oštrom obrisu goli Ahil s oklopom i kopljem domahuje nešto jednoj zlatnoj božici, kojoj je vjetar indiskretno podigao suknju tako da nam se pod bogatim naborima peplona otkrilo šarmantno bedro kamene ljepotice, kojoj je suđeno dosađivati se u beznadno šupljem i neduhovitom društvu čađavih viteških kaciga na dimnjacima. I dok je scena na fasadama ovog berlinskog teatra nesumnjivo olimpijski dekorativna, po pivnicama pseudorenesansnih palača, obojadisanih sivom uljenom melasom, zastrta su okna plebejski neukusnim zavjesama od najjeftinijeg šarenog platna; priljubite li svoje radoznalo uho o prozorno staklo tih podzemnih rupa, čut ćete tikatakanje starinske ure na utege i vidjet ćete primitivce kako planduju u papučama kraj ognja, tupim nožem na daski preko koljena rezuckajući svoj jeftini duhan. Po tim podzemnim spratovima svijesti vjeruje se u posljednje stvari, u čarolije vrhunaravnih tajni, tu se vračare cijene kao nadzemaljska bića, i u tom gradu, čija se predgrađa još i danas zovu Bukov, Dobrilug i Novaves, stanuju došljaci iz istočnih zemalja i daljina, u čijim mozgovima vonj amonijaka, štale i slamnate kolibe sa sirovim zapahom dima budi stare uspomene marvogojskog praštan ja, što još danas pasivno gubi dane od Culinca do Dona i Volge, ne razbijajući glave suvišnim dilemama, kakve uznemiruju zapadnjačke duhove, da li će Zapad nametnuti Istoku »Veselu udovicu« ili Istok Zapadu nove društvene imperative.
U milijarderskoj četvrti na Tiergarten-aleji razgovarao sam s jednom slijepom prosjakinjom, koja po načinu izražavanja ni po čemu ne odudara od isto takve sljepice pred bilo kojim našim crkvenim vratima. Tamo su stajali diskretni milijunaški domovi sa spuštenim zavjesama »prejasne izolacije«, staklenici s paomama i rascvalim magnolijama, a ovdje, u snježnom i maglenom sutonu, jedna sljepica u ime nekakvih baroknih svetaca zapomaže i nariče kao što jauču uz harmoniku svi naši slijepci na čulinečkom mostu.
Kakvi su to kontrasti ove nesretne civilizacije, koja putuje u vlastitu smrt slaboumno razdrta svojim vlastitim protuslovljima, gubeći se u agoniji samorazdiranja, kome nitko mudar ne može sagledati konca? Vlasnik berlinske gavanske mramorne vile sunča se ovog trena na terasi nekog otmjenog egipatskog hotela, pijuckajući aperitive i flertujući čitave noći uz zelenkastu svjetlost staroegipatskih svjetiljaka od prozirna kalcita. Vlasnik takvog jednog dvorca u Tiergarten-aleji savladao je sve prostore na ovoj planeti, i ako je rentijer u drugom koljenu, on brblja kao konverzaciona papiga — kako skulptura ne mora biti monumentalna, to veoma uvjerljivo dokazuju minijature Frangoisa van Looa!
Čovjek se čudi što njegov subesjednik pojma nema o tome tko je taj Frangois van Loo, i čovjek se zgraža što ima takvih primitivaca, koji pojma nemaju da je riječ o majstoru minijaturne skulpture iz druge polovine sedamnaestoga stoljeća! On posjeduje od Frangoisa van Looa jednog malog Krista, jednu sitnu kameju od bjelokosti, koja pokazuje Spasitelja na putu u Emaus, u pratnji dvaju apostola! On je to kupio u Bruxellesu, na dražbi zbirke baruna de Gontreuila, za stotinu i osamdeset hiljada franaka u zlatu, a za svakog takvog connaisseura van Loovih minijatura nekoliko stotina robova dirinči galijotski na veslu ili drebanku.
Gospođa vlasnici talionica u drugom ili trećem pokoljenju, izolirana od grulbe stvarnosti čekovima, pretvaraju se u plave čarape u okviru perverznih duhovnih igara, kod kojih se ođ svega više cijeni beznadno zaglupljujuća magija fraze, čarobnija što je šuplja! Kad ovakav gavan govori o tkaninama, on ne može da ne bi spomenuo biroikate Rogera van der Weydena.
— On je nesretan ako nema pod rukom barem neku krpu koja podsjeća na birokate Rogera van der Weyđena! Jedamput, zaista iskreno, on je ljubio jednu djevojčicu marcdpaniski ružičastog mesa jednog Geertgenovog novorođenčeta, ali on tu djevojku ne bi bio mogao ljubiti tako intenzivno i tako beskrajno dugo, da mu poznati akademik von B. nije komponirao za prevjes nad baldahinom njegova ailfcovena jedan rogervanderweyde- novsfci brokat. — Bez ragervanderweydenovskog brokata čovjek se prosto ne bi mogao osjećati kao miuško! Geert- genovski marcipan djevojačkog mesa i rogervanderwey- denovski brofcat, to su jedine brige ovih ljepotana duha, a većih glavobolja od estetskih gospoda nemaju, jer te papige kriješ te u krletkama ukusa, kao da čitaju putopise Miloša Cmjanskoga.
Berlin, dakle, nije samo grad rogervanđerweyđenovskih brokata i Geertgenove marcipanske ljubavi, to nije samo grad snobova, egipatske bronce i Direrove grafike, nego i jednog kita, dvadeseti tri metra dugog, što se pokazuje narodu sankilota i plebejaca kao čudo, na drvenoj splavi na Sprevi, pred Carskim dvorom.
U predvečerje pale se svjetiljke žutih svilenih, zlatnoprotkanih aplikacija, a kelneri u dobrom fraku serviraju 1 auguste, lososovima, kanđirano voće i argentinske breSkve, koje se diče imenom jedne australske primadone, i po tim rasvijetljenim prostorima dosađuje se arogantna družba majmuna, koja nam u ime neke imaginarne elite »krasnoslovi« o velegradskim pogledima na svijet, na vjere, na politiku, na umjetnost, na nauku, na vječne životne vrijednosti i istine, kao da su ti autentični aristokrati duha otkrili jedinospasavajući eliksir pameti. Strpljivi starci, ‘kojima se ljušti koža kao mumijama, krakovidne gospoj laske krabulje sa zlatnim lornjonima, naduvene, rumene bonvivanske mješine u rulji otrcanih rutiniranih bludnica, sve je to velegradska pobjeda evropske pameti nad bijednom plebejskom Azijom, koja se davi u smrdljivom podzemlju velegradskog smeća, pretvarajući se iz perspektive estetske elite u bića otrovna i opasna, kao što su po harmoniju milijarderskih jahta odvratne njuške parcova.
To je Evropa, kada stojiš u gumenim galošama, u toplom impermeaimeu, omotan kaučukom, promatrajući hiljade i hiljade slabokrvnih prosjaka kako po susnježici lutaju ulicama, a voda im probija lošu proletersku obuću, te se osjeća kako te noge gacaju u mokrim, poderanim, prijavim krpama. Stoji čovjek Evropljanin na kišnoj berlinskoj ulici, u februarskom sutonu, u poplavi taljiga i limuzina, patnika, provalnika i glupana, u bujici interesa i nagona, na vjetru, na vijavici, usred bljutavo-slatke arome benzina i poslovnog meketanja žena, i estetizira, dakako, jer što preostaje lutalicama bez talenta, nego da, ponijeti velegradskom bujicom, razmišljaju u lirskoj prošli o prolaznosti svijeta i civilizacija, koje pljušte u svemiru kao kiše nebeske. To je nekakav blijedi, štirnerovski solipsizam, što rastvara elementarno kretanje u društvenim okvirima, gradovima i besmislenim civilizacijama do mehanike zbivanja uopće.
Talasaju se društveni odnosi kao geološki nanosi i tu se javljaju lirski fantomi na velegradskim uglovima, zureći u mravlje promenade prolaznika; svi pretječu i nestaju, trajno navirući kao velika rijeka kad buci u jesen, a sve se ruši sa galaksijama u slapovima zvjezdanim i svega će nestati u nedoglednim kataraktima, koji zapljuskuju bijednu našu Evropu od mongolskih visoravni sve do ovog čađavog grada, a velika Azija razlila mu se pod zidovima, oplakujući njegove bastione kao stihija, kojoj se nebosklon gubi pad Himalajom.
Pala je noć, a oko Carskog dvora i Univerzitetske biblioteke na forumu sve je tiho. Po muzejskim dvoranama spavaju egipatski orlovi sa zlatnim sunčanim pladnjevima na glavi i po smeđim platnima gasnu prostori holandske renesanse. Neobično žive šare na perzijskim sagovima, lijerovi od romanskog stakla, zlatni kaleži puni vina, srebrne zdjele sa ribama i režnjevima razrezanih limuna. Crveni rakovi, šljuke, zečevi, krvave srneće butine u sjevernoj polusvjetlosti tihih zastrtih prostora, gdje su zavjese grimizne, a stakla sedmoro-bojna, okovana olovom. Snobovska Evropa, estetski aristokratizam, ludost usred luckaste stvarnosti.
A evo što je azijatski kontrapunkt: jedan naš čovjek, koji je svršio nauke u Antwarpenu ili Amsterdamu, koji živi na visini svog vlastitog vremena, u prostorima prenatrpanim folijantima i knjigama, takav jedan naš sjevernjački reformator, bačen vihorom natrag u domovinu, na groblje — »ostataka od ostataka« (reliquiae reliiquiaru’m), na tursku granicu, u azijatski kaos, početkom sedamnaestog stoljeća, što je već mogao između Koprivnice i Križevaca, Ljubljane i Brezica, u refleksu vječitih požara i riči topova? O, jadni naši Trubari, Dalmatini, Vlačići, Lupetine i Križanići! Šta su mogli i šta mogu i danas, kad mašine gaze opanak, kao što strani topovi gaze preko seljačkih oranica, kada se zvekeće cekinima i svijetlim oružjem, kao što se zveketalo i jučer, kad su relacije ostale podjednako nerazmjerno neljudske, okrutne i neevropske? Šta će nam ovi brončani kipovi, kada su topovi još uvijek ultima ratio ragum et populorum?
Mommsen, Humboldt, Helmholtz sjede nijemo i uzvišeno po baroknim dvorištima, prši snijeg po mramornim togama velikana, a blijeda svjetlost plinskih svjetiljaka razlijeva se po mudrim kamenim lubanjama, modelirajući ih mekim, lirskim sjenkama. Masivna stabla kestenova cijede se pod mokrim snijegom kao noge mastodonata, među topovima i brončanim generalima od Sedamdesetiprve. Tišina je noćna. Crna voda Spreve sjaji zloslutno po kanalima, titraju traci svjetlosti u mutnom vodenom ogledalu, a od centra gradskog odjekuju signali tramvajski i jecanje klaksona. Tamo sjaji asfalt, a gusta krema od lapavice rastapa se u bujici pneumatika; teku crveno-zelene i zlatne reklame, kovitlaju se ognjene elipse, drhture polugole ženke na kišnom februarskom vjetru, zaogrnute pahuljičavim paperjem od fantastičnih tropskih ptica. Tamo su noćni lokali, lakirane kineske kutije bluda, s balustradama i tempera-golotinjom (majmuni na trešnjevim rascvjetanim granama diraju gole žene u grožđu žutih mimoza), metež na balskom parketu uz jauk saksofona i fagota. Ugojena sjevernjačka žena u kockastoj škotskoj suknji igra s nekom Engleskinjom u crvenom grimizu sa bijelom čipkastom prevlakom. Urlaju pijane tuste Madžarice, urlaju Crnci, urlaju saksofoni, grme bubnjevi, i sav taj ljubičasti pliš, to skrletno mrtvačko šarenilo plastrona i idiota, sve se to gurka i luduje uz ljudožderski čulno piskanje dude, što mekeće pod pazuhom žutozelenog, sušičavog mladića. Masiv gradskoga centra je pust, a preko Spreve od Altberlina čuje se lirsko otkucavanje starinskoga sata na nekom osamljenom zvoniku. Prozori praznih palača zure slijepo u tminu. Sve je mutno i čađavo. Lovorovi vijenci pod nogama Cara Ujedinitelja, snježne pahulje šušte po suhom lišću i moire-vrpcama carskih trobojnica. Lavovi brončano ukočeni, a negdje nad glavom visoko lepeće jedna crna zastava. Umro je predsjednik Njemačke Republike socijaldemokrat Ebert, a ja putujem preko Njemena i Visle do carskoga Kremlja, gdje su porušeni carski spomenici, a u Andrejevskoj sali deklamiraju povišenim tonom Meksikanci i Kinezi o nadnicama i o osamsatnom dnevnom radu.
Miroslav Krleža
Izlet u Rusiju
