— Izvanredan je to stroj — reče oficir istraživaču i s vidljivim divljenjem promotri spravu koja mu je, uostalom, bila sasvim dobro poznata.
Istraživač se, čini se, samo iz uljudnosti odazvao pozivu zapovjednika kažnjeničke kolonije da prisustvuje smaknuću nekog vojnika osuđenog na smrt zbog neposlušnosti i uvredljiva vladanja prema pretpostavljenome. Zanimanje za smaknuće ni u samoj koloniji, čini se, nije bilo baš veliko. Jer su u toj nevelikoj pješčanoj dolini, dubokoj potolini okruženoj sa svih strana golim grebenima, bili prisutni samo oficir, pa istraživač, zatim osuđenik – glupo stvorenje široko otvorenih usta, zapuštene kose i lica — te vojnik, koji je držao težak lanac, spojen s malim lancima što su se zatvarali na zatvorenikovim nožnim i ručnim zglobovima i vratu i bili međusobno povezani karikama. U svakom slučaju, osuđenik se doimao tako pasji pokorno, da se činilo da bi ga se moglo pustiti da slobodno trči po okolnim padinama, a kad dođe vrijeme smaknuća bit će dovoljan samo zvižduk da se vrati.
Istraživač nije mnogo mario za stroj i šetao je gore-dolje iza zatvorenika, gotovo očito nezainteresiran, dok je oficir obavljao posljednje pripreme, čas pužući ispod sprave ukopane duboko u tlo, čas se opet uspinjući nekakvim ljestvama kako bi joj pregledao gornje dijelove. Bili su to poslovi koji su se, zapravo, mogli prepustiti mehaničaru, no oficir ih je obavljao vrlo revno; bilo zbog toga što je bio oduševljen obožavalac toga stroja, ili pak iz drugih razloga, nije htio taj posao po-vjeriti nikome.
— Sada je sve spremno! — konačno usklikne i spusti se niz ljestve.
Bio je neobično izmoren, dišući široko otvorenih usta, a odostrag, za ovratnikom uniforme, imao je zadjenuta dva lijepa rupčića za dame.
— Te su uniforme zacijelo odviše teške za tropske krajeve — reče istraživač, umjesto da upita nešt u vezi sa strojem, kao što je to oficir očekivao.
— Naravno — odgovori oficir, spirući s ruku ulje i prljavštinu u nekom vedru s vodom, koje je za to bilo i priređeno — ali one za nas predstavljaju domovinu, a mi je ne želimo zaboraviti. No, pogledajte samo ovaj stroj — nastavi iznenada, brišući ruke u nekakvu krpu i istovremeno pokazujući na spravu. — Dosad je još neke stvari valjalo namještati rukom, no odsad će raditi posve sam.
Istraživač kimnu i krene za oficirom. Ovaj se, za svaki slučaj, želio osigurati od svih upadica, te reče:
— Naravno, katkad zna biti i smetnji; nadam se da danas neće doći ni do kakva kvara, no moramo dopustiti i tu mogućnost. Ta mehanizam treba da neprekidno radi punih dvanaest sati. No ako i nastane nekakva smetnja, bit će to, zacijelo, nešto vrlo neznatno, što ćemo popraviti za nekoliko trenutaka. Zar nećete sjesti? — napokon upita; iz gomile pletenih stolica izvukao je jednu i ponudio je istraživaču, koji je nije mogao odbiti.
Sada je sjedio na rubu nekakve jame, u koju pogleda letimično.
Nije bila odviše duboka. Na jednoj je strani jame nagomilana zemlja bila oblikovana u nasip, dok je s druge stajao stroj.
— Ne znam — reče oficir — da li vam je zapovjednik već pokazao stroj. — Došljak učini neodređenu kretnju rukom; oficir ništa bolje nije ni tražio, jer sada je mogao sve sam objasniti. — Ovaj stroj — reče i uhvati za ručku kojom se sprava pokretala, a zatim se nasloni na nju — izum je našeg prijašnjeg zapovjednika. Ja sam surađivao već u najranijim eksperimentima i radio sam na stroju sve dokraja. No zasluga za njegov nastanak pripada samo njemu. Jeste li ikada čuli za našeg prijašnjeg zapovjednika? Niste? No, neću pretjerati ako kažem da je cjelokupno uređenje kažnjeničke kolonije njegovo djelo. Mi, koji smo mu bili prijatelji, znali smo već prije nego što je umro da je organizacija kolonije tako savršena da njegov nasljednik, makar imao i tisuću novih planova a glavi, najmanje još nekoliko godina neće moći izmijeniti ono što već postoji. I naše se poricanje doista i obistinilo; novi je zapovjednik morao priznati ovu istinu. Šteta što niste poznavali prijašnjega!… Ali — prekine se oficir — ja samo brbljam, a ovdje pred nama je stroj. Kao što vidite, sastoji se od tri dijela. S vremenom je svaki od njih dobio svoje ime. Donji se zove ≫postelja≪, ovaj gornji je ≫crtalo≪, a ovaj u sredini koji se pomiče gore-dolje zove se ≫drljača≪.
— Drljača? — upita istraživač. Nije baš odviše pažljivo slušao, sunce je suviše jako obasjavalo dolinu bez ijedne sjene, tako da se čovjek jedva mogao sabrati.
Oficir mu se učini to više vrijedan divljenja, jer je u čvrsto zakopčanoj, paradnoj uniformi, obilno urešenoj i otežaloj od mnogobrojnih epoleta, tako predano, i s takvim oduševljenjem objašnjavao svoju spravu, a osim toga, dok je govorio, i dalje bi ovdje-ondje učvršćivao poneki zavrtanj. Što se vojnika tiče, on kao da je bio u sličnom raspoloženju kao i istraživač. Oko zglavka omotao je zatvorenikov lanac, ruku naslonjenih na pušku, a glave spuštene nije obraćao pažnju ni na što oko sebe. Istraživač se tome nije čudio, jer je oficir govo-rio francuski, a zacijelo ni vojnik ni osuđenik nisu znali ni ri-ječi toga jezika. To upadljiviji bili su osuđenikovi napori da prati oficirovo izlaganje. Nekom pospanom upornošću gledao je u ono što je oficir pokazivao prstom, a kad bi ovoga istraživač prekinuo pitanjem, okretao se prema njemu, baš kao i oficir.
— Da, ≫drljača≪ — reče oficir. — Ime je na mjestu. Igle su postavljene kao zupci u drljače, premda je njihovo djelovanje ovdje ograničeno na jedno mjesto i s neizmjerno više umjetničkog u sebi. Uostalom, ubrzo ćete vidjeti na što mislim. Osuđenik se položi ovdje, na ≫postelju≪… opisat ću vam stroj prije nego što ga stavimo u pokret. Tako ćete moći bolje pratiti njegov rad. Osim toga, i jedan od zupčanika u ≫crtalu≪ prilično je istrošen; odviše škripi kad je u pogonu; jedva da čovjek može čuti samoga sebe dok govori; na žalost, ovdje je vrlo teško dobiti rezervne dijelove… Dakle, kako već rekoh, ovdje je ≫postelja≪. Sva je pokrivena slojem vate; kasnije ćete vidjeti zbog čega. Na tu vatu položi se osuđenik, licem prema dolje, potpuno gol, naravno; ovdje je remenje za ruke, tu za noge, a ovdje za vrat, kako bi ga se moglo privezati. Na uzglavlju ≫postelje≪, gdje čovjek, kao što rekoh, najprije leži okrenut licem prema dolje, jer ovaj maleni pusteni čep koji se lako može podesili tako da čovjeku uđe ravno u usta. Svrha mu je da spriječi vikanje i da čovjek sebi ne pregrize jezik. Naravno, prisiljen je da ga uzme u usta, inače bi mu remen slomio vrat,
— Da li je to vata? — upita istraživač i nagne se naprijed.
— Da, naravno — odgovori oficir sa smiješkom. – Opipajte sami. — Uhvati istraživačevu ruku i pređe njome po ≫postelji≪ — To je specijalna vata i zbog toga je ne možete prepoznati; uskoro ću vam nešto reći i o njezinoj svrsi.
Istraživač je već osjetio kako ga sve više zanima ta naprava; jednom rukom zasjeni oči, kako bi se zaštitio od sunca, te pogleda gore, na stroj. Bila je to velika konstrukcija. ≫Postelja≪ i ≫crtalo≪ bili su iste veličine i nalikovali su na dvije tamne, drvene škrinje. ≫Crtalo≪ je bilo obješeno otprilike dva metra iznad ≫postelje≪; oboje je na rubovima bilo pričvršćeno za četiri mjedena stupa, iz kojih su na sunčevoj svjetlosti gotovo izbijale blistave sunčeve zrake. Između ovih dviju škrinja, na čeličnoj je vrpci lebdjela ≫drljača≪.
Istraživačevu prijašnju nezainteresiranost oficir jedva da je opažao, no sada je bio sasvim svjestan zanimanja koje se u došljaku počelo buditi, pa zastane u svome izlaganju, kako bi slušatelju dao vremena da promatra nesmetano. Osuđenik se poveo za istraživačem; kako se nije mogao koristiti rukama da se zakloni, žmirkao je u vis nezaštićenih očiju.
— Dakle, čovjek tako leži dolje… — reče istraživač, zavali se natrag u stolicu i prebaci nogu preko noge.
— Leži — reče oficir, odgurne kapu malo na potiljak i rukom prijeđe preko iznojena lica. — Slušajte sad! I ≫postelja≪ i ≫crtalo≪ imaju svoju električnu bateriju; ≫postelja≪ je treba za sebe, a ≫crtalo≪ za ≫drljaču≪. Čim je čovjek čvrsto privezan remenjem, ≫postelju≪ stavljamo u pokret. Ona drhti sitnim, vrlo brzim vibracijama, istovremeno i na stranu i gore-dolje. Vjerojatno ste slične uređaje vidjeli u bolnicama no kod naše ≫postelje≪ svi su pokreti točno proračunani; vidite, oni, naime, moraju biti dokraja usklađeni s kretnjama ≫drljače≪. A ≫drljača≪, zapravo, izvršava samu presudu.
— A kako ona glasi? — upita istraživač.
— Čak ni to ne znate? — zapanjeno upita oficir i ugrize se za usne. — Oprostite ako su moja izlaganja bila malo nesređena. Molim vas da mi oprostite. Vidite, prijašnji je zapovjednik uvijek običavao da sam daje objašnjenja; novi, međutim, izbjegava tu svoju dužnost. Ipak, da tako značajan posjetilac… — Istraživač je pokušao da to ukazivanje počasti objeručke odbije, no oficir je ipak inzistirao da nastavi govoriti. —… da tako značajan posjetilac ostane bez objašnjenja čak i u vezi s osudom, to je nešto novo, što… — Već je namjeravao reći nešto neprimjereno, no uspije se svladati i samo reče: — Mene o tome nisu obavijestili i greška nije moja. Ja sam svakako najpozvaniji da objasnim sam postupak, jer ovdje imam – i lupne se po unutrašnjem džepu uniforme — originalne crteže koje je naš bivši zapovjednik izradio vlastoručno.
— Zapovjednikove vlastoručne crteže? — upita posjetilac. — Znači li to da je on bio tako svestran? Zar je bio i vojnik, i sudac, I konstruktor, i kemičar, i crtač?
— Doista, tako je — reče oficir potvrdno kimajući, odsutna, ukočena pogleda. Potom pomno pregleda ruke; nisu mu se činile dovoljno čiste da bi njima dohvatio crteže, pa ode do vedra i još ih jednom opere. Zatim izvadi malu, kožnatu lisnicu i reče: — Naša osuda nije stroga. Osuđeniku ≫drljačom≪ ispisujemo na tijelo zapovijed o koju se ogriješio. Ovaj će zatvorenik, na primjer — oficir pokaže na čovjeka — imati na tvoje tijelu napisano: POŠTUJ SVOJE PRETPOSTAVLJENE!
Putnik letimice pogleda tog čovjeka; dok je oficir pokazivao na njega, on je stajao pognute glave, očito pokušavajući shvatiti o čemu se to govori. No kretnje napućenih, čvrsto stisnutih usana jasno su odavale da ništa nije razumio. Mnoga su pitanja mučila istraživača no, gledajući zatvorenika, upita samo:
— Da li on zna svoju osudu?
— Ne zna — odgovori oficir, željan da odmah nastavi izlaganje, no istraživač ga ponovo prekinu:
— Zar on ne zna kaznu na koju je osuđen?
— Ne zna — ponovo odvrati oficir. Za trenutak zastane, dopustivši putniku da se zamisli nad tim, a zatim nastavi: — Ne bi imalo nikakva smisla reći mu. Ionako će je saznati na svome tijelu.
Posjetilac nije želio nastavljati ovu temu, no osjeti kako se osuđenikov pogled obraća prema njemu; činilo se kao da ga pita slaže li se s ovakvim postupcima. Stoga se istraživač, pošto se bio zavalio unatrag, ponovo nagne naprijed i postavi još jedno pitanje:
— Ali, zacijelo zna da je osuđen?
— Ni to ne zna — odgovori oficir, osmjehujući se istraživaču, kao da od njega očekuje još kakvu čudnu opasku:
— Ne zna — reče istraživač i rukom obriše znoj sa čela. — Tada, dakle, ne zna ni to da li je njegova obrana ičemu koristila?
— Nije imao prilike da se brani — odgovori oficir i pogleda u stranu, kao da govori samome sebi i ne želi istraživača postidjeti objašnjavanjem tako očigledno razumljivim stvarima.
— Ali, morao je imati priliku da se brani! — reče istraživač i ustade sa stolice.
Franc Kafka
Nastaviće se
Preveo Zoran Milović
