Sad stajaše potpuno gol. Istraživač se ugrize za usnu, no ne reče ništa. Dobro je znao što će se sada dogoditi, ali nije imao nikakva prava da oficira spriječi bilo u čemu. Ako je sudskom postupku, do kojega je oficiru bilo toliko stalo, uistinu prijetila opasnost da uskoro bude ukinut — možda i kao rezultat njegove vlastite intervencije, za koju se osjećao obaveznim — tada je oficir postupao potpuno ispravno; na njegovu bi mjestu i sam istraživač postupio na isti način.
Vojnik i osuđenik isprva nisu shvatili ništa od onoga što se zbivalo, a u početku čak nisu ni gledali. Osuđenik je bio vrlo radostan što su mu rupčići vraćeni, no nije mu bilo suđeno da im se dugo veseli, jer mu ih vojnik ote iznenadnim zahvatom koji se nije mogao predvidjeti. Sada je, pak, osuđenik pokušavao da ih otme vojniku, koji ih je zadjenuo za pojas, no ovaj se nije dao iznenaditi. I tako su se, napol u šali, natezali naokolo. Tek kada je oficir ostao potpuno gol, svratiše pažnju na ono što se zbivalo. Osuđenik je, čini se, bio osobito pogođen slutnjom da se sprema neki veliki preokret. Ono što se dogodilo njemu, sada se događa oficiru. Možda sve do samog kraja. Sigurno je strani istraživač dao takvo naređenje. Ovo je, dakle, bila osveta. premda on sam nije patio do samog kraja, ipak će biti pot-puno osvećen. Širok, tihi cerek pojavi mu se na licu, i ostade tamo sve dokraja.
Oficir se, pak, okrenuo stroju. Već prije je bilo jasno da se dobro razumio u stroj, no sada je gotovo zaprepašćivalo vidjeti ga kako njime upravlja i kako se stroj pokorava njegovim naređenjima.
Bilo je dovoljno da se rukom samo približi ≫drljači≪, pa da se ona nekoliko puta podigne i spusti, kako bi se sasvim prilagodila položaju njegova vlastita tijela; dodirnuo je samo rub ≫postelje≪, i ona je već počela podrhtavati; pusteni mu se čep približio ustima, moglo se vidjeti kako oficir doista oklijeva da ga zagrize, no to je trajalo samo trenutak, i već mu se pokorio i primio ga. Sve je bilo spremno, samo je remenje bilo labavo ovješeno, a opet, ono očito i nije bilo potrebno, jer oficira nije trebalo vezati.
U taj trenutak osuđenik opazi slobodno remenje, a po njegovu mišljenju smaknuće ne bi bilo kompletno ako se remenje ne pričvrsti. Stoga žustro mahnu vojniku, te ovaj i osuđenik pritrčaše I privezaše oficira. On je već prije toga bio ispružio nogu, kako bi pomaknuo ručku kojom se pokretalo ≫crtalo≪; kad vidje da su došla ona dvojica, povuče nogu i pusti da ga privežu. No sada više nije mogao dosegnuti polugu; ni vojnik ni osuđenik neće je moći pronaći, a istraživač je već ranije odlučio da se ne makne. No to nije bilo ni potrebno; čim je remenje bilo pričvršćeno, stroj je proradio; ≫postelja≪ je podrhtavala, igle su svjetlucale ponad kože, ≫drljača≪ se dizala i spuštala.
Istraživač je već neko vrijeme to promatrao, kad se odjednom sjeti da bi onaj kotač u ≫crtalu≪ morao škripati — no sve je bilo tiho, nije se moglo čuti čak ni najslabije zujanje.
Zbog svog tako nečujnog rada, stroj kao da je jednostavno izmicao pažnji. Istraživač pogleda vojnika i osuđenika. Ovaj drugi bio je mnogo živahniji, sve ga je na stroju zanimalo, čas bi se sagnuo, a čas bi se propeo na vrške prstiju, dok mu je kažiprst neprestano bio ispružen, nešto pokazujući vojniku. Istraživača je to nerviralo. Odlučio je da ostane ovdje do kraja, ali nije mogao trpjeti onu dvojicu u svojoj blizini.
— Idite kući — reče im. Vojnik je htio otići, no osuđenik je ovo naređenje osjetio gotovo kao kaznu. Sklopljenih ruku molio je da mu se dopusti da ostane, a kad je istraživač odmahnuo glavom ne pristajući, čak se bacio na koljena.
Istraživač uvidje da nema nikakva smisla samo davati naređenja, i već se bio pripremio da obojicu otjera, no u tom času začuje nekakvu buku, odgozgo iz ≫crtala≪. Pogleda. Hoće li s onim zupčanikom ipak biti problema?
No, bijaše to nešto sasvim drugo. Poklopac ≫crtala≪ polako se dizao, i napokon se sasvim otvori. Zubi nekog zupčanika pojaviše se, te se dizahu, sve dok uskoro cio zupčanik nije bio vidljiv; bilo je to kao da neka silna snaga steže i stišće ≫crtalo≪, tako da u njemu više nije bilo mjesta za zupčanik, te se on kretao prema gore, sve do samog ruba ≫crtala≪, a zatim pade. Komad puta se kotrljao po pijesku, da bi se na kraju srušio na stranu. No drugi se zupčanik već izdizao, a za njim su slijedili i mnogi drugi, veliki, manji i posve sićušni — sa svima njima zbivalo se isto, i u svakom bi trenutku čovjek pomislio da je ≫crtalo≪ sada zacijelo sasvim prazno, no već se nadomak pogledu pojavila nova skupina kotačića, koji bi zatim popadali, otkoturali se po pijesku i svalili na stranu. Zbog tih je zbivanja osuđenik sasvim zaboravio na istraživačevu zapovijed, zupčanici su ga potpuno zadivili, stalno je pokušavao uhvatiti koji, istodobno tjerajući vojnika da mu pomogne, no uvijek bi prestrašeno povukao ruku, jer bi drugi zupčanik poskakujući dolazio za prvim, što ga je svaki put prestrašilo.
Istraživač je, međutim, bio vrlo zabrinut. Stroj se očito raspadao, njegov tihi rad bio je obična varka. Osjećao je da se sada mora pobrinuti za oficira, jer se ovaj za sebe više nije mogao brinuti.
No dok su mu zupčanici, koji su se stropoštavali, privlačili svu pažnju, zaboravio je motriti na ostale dijelove stroja; sada se, pošto je i posljednji zupčanik napustio ≫crtalo≪, nagnuo nad ≫drljaču≪, no tu ga je čekalo novo, još neugodnije iznenađenje. ≫Drljača≪ više nije pisala, već je samo bola, dok ≫postelja≪ nije lagano pomicala tijelo, već ga je, drhteći, podizala i nabadala na igle.
Istraživač htjede učiniti nešto, ako bude mogao čak i zaustaviti cijeli stroj, jer ovo više nije bilo istančano mučenje kakvo je želio oficir, već neposredno ubijanje. Ispruži ruke, no u tom se trenutku ≫drljača≪, zajedno s nabodenim tijelom, podiže u stranu, kao što je to činila tek kada bi došao dvanaesti sat. Krv je tekla bezbrojnim potočićima, ne pomiješana s vodom, jer su i vodene cjevčice otkazale poslušnost. Otkazalo je najzad i ono posljednje: tijelo se nije odvojilo od dugih igala — dok je krv curila, ostalo je da visi nad jamom, ne mogavši pasti u nju. ≫Drljača≪ se već htjede vratiti u svoj prvotni položaj, no kao da je i sama opazila da se još nije oslobodila svoga tereta, ostade drhteći iznad jame.
— Dođite i pomozite mi! — vikao je istraživač onoj dvojici, uhvativši oficirovu nogu. Htio je pritisnuti noge, dok bi njih dvojica držali s druge strane, za glavu, i polako oslobodili oficirovo tijelo s igala. No ova se dvojica nikako nisu mogla odlučiti da priđu; osuđenik se, zapravo, okrenuo čak na suprotnu stranu, pa je istraživač morao poći prijeko, k njima, te ih silom dogurati do oficirove glave. Pri tome je, gotovo protiv svoje volje, morao pogledati lice leša. Izgledalo je kao i za života; nije bilo vidljivog znaka obećanog izbavljenja — oficir nije našao ono što su svi drugi našli u tom stroju. Usne su mu bile čvrsto stisnute, oči bijahu otvorene i izražajne kao i za života, pogled hladan i samouvjeren, dok je kroz čelo prolazio vrh velike čelične igle.
Kad se istraživač, zajedno s vojnikom i osuđenikom, koji su išli iza njega, našao pred prvim kućama kolonije, vojnik pokaže prema jednoj od njih i reče:
— Ovdje je čajana.
U prizemlju te kuće nalazila se duboka, niska prostorija, nalik na pećinu, zidova i stropa zacrnjenih dimom. Cijelom svojom dužinom bila je otvorena prema ulici. Premda se vrlo malo razlikovala od ostalih kuća u koloniji — koje su, s izuzetkom zapovjednikove palače, sve odreda bile u ruševnom stanju — na istraživača je ipak učinila dojam kao ostatak neke vrsti povijesne tradicije, i on u njoj osjeti moć minulih vremena. Prišao je bliže, a za njim njegovi pratioci, te prošao između slobodnih stolova što stajahu na ulici ispred čajane, udišući hladan, gust zrak koji je dolazio iz unutrašnjosti zgrade.
— Stari je pokopan ovdje — reče vojnik — jer svećenik nije dopustio da ga se pokopa na groblju. Neko vrijeme nitko nije znao gdje bi ga se moglo pokopati, no na kraju je to ipak učinjeno ovdje. Oficir vam, zacijelo, ništa nije rekao o tome, jer je to, naravno, ono čega se najviše sramio. Čak ga je nekoliko puta, po noći, pokušao iskopati, no uvijek bi ga otjerali.
— A gdje je grob? — upita istraživač koji gotovo nije mogao vjerovati vojniku.
Istoga trenutka, obojica, i vojnik i osuđenik, potrčaše ispred njega, pokazujući ispruženim rukama u pravcu gdje bi trebalo da bude grob. Odveli su ga ravno do stražnjeg zida, gdje je za stolovima sjedilo nekoliko gostiju. Bili su to očigledno lučki radnici, snažni ljudi kratkih, sjajnih, gustih crnih brada. Nijedan na sebi nije imao kaput, košulje su im bile iznošene; siromašna, bijedna i ponizna bića.
Dok im se istraživač približavao, neki ustadoše, te se stisnuše uz zid, gledajući mu u susret.
— To je stranac — svuda oko njega razli se šapat. — Želi vidjeti grob.
Odgurnuli su na stranu jedan od stolova i doista se ukaza nadgrobna ploča. Bio je to priprost kamen, dovoljno nizak da bi mogao ostati skriven pod stolom. Vrlo sitnim slovima na njemu je bio uklesan natpis, te se istraživač sagnu da bi ga mogao pročitati.
Pisalo je:
≫Ovdje počiva stari zapovjednik. Njegovi pristaše, koji sada moraju biti bez imena, iskopali su ovaj grob i postavili ovaj kamen. Prema proročanstvu zapovjednik će nakon određenog broja godina uskrsnuli i iz ove kuće povesti svoje pristaše da ponovo sagrade koloniju. Vjerujte i čekajte!≪
Kad je istraživač pročitao ove riječi i zatim se uspravio, ugledao je kako se svi ti ljudi što stoje oko njega smješkaju, kao da su i oni sami pročitali natpis, te ga našli smiješnim i neozbiljnim, pa sada traže da se i on pridruži njihovu mišljenju. Istraživač se pravio kao da to ne opaža, razdijelio im nekoliko novčića, pričekao dok stol ponovo nije bio namješten iznad grobnice, te napustio čajanu i uputio se prema luci.
Vojnik i osuđenik našli su u čajani neke znance i ovi ih nisu htjeli pustiti. No bit će da su se ubrzo uspjeli osloboditi, jer istraživač se našao tek na polovici dugačkih stepenica koje su vodile do čamaca, kada su njih dvojica dotrčali za njim. Vjerojatno su ga željeli prisiliti da ih u posljednji čas povede sa sobom. Dok je istraživač dolje s nekim lađarom pregovorao o prijevozu do parobroda, ona dvojica bezglavo se sjuriše niz stepenice, no šutke, jer se nisu usudili vikati. No dok su stigli dolje, istraživač je već bio u čamcu što ga je lađar upravo odvezivao. Još su mogli skočiti u čamac, no istraživač je podigao s poda težak, u čvorove zavezan konop i njime im zaprijetio, te ih tako spriječio da skoče u čamac.
Kraj
Franc Kafka
Preveo: Zoran Milović
