Riga, s igram svojih zelenlkastlih svijetala, s masivnim traverzama mostova, ornim galijama, visokim furlandlijskim trokatnicama, titrala je kao rasvijetljena pozornica romantične vesele opere. Sniježilo je. Praporci saonica, svjetliljke omotane bijelom vatom, smijeh prolaznika, grudanje djece, vika kočijaša, piska lokomotiva pod staklenim krovom Baltičkoga kolodvora, gospođe zaogrnuto staromodnim krznima, u šubarama kao portreti na postimpresionističkim platnima, ruski nosači s bijelim pregačama, zov ruskih lokomotiva kao zvuik sirena sa broda koji diže sidra, šarenilo svijetala, dovikivanje kočijaša i putničke rulje, sve je to -brujalo kao skerco radosne jar marke kakvog pravog, autentičnog Stravinskog.
Na Moskovskom kolodvoru stajao je montiran moskovski vlak, zagrijan, bogato osvijetljen, s uniformiranim podvorniicima, koji po kabinama wagon-litsa presvlače postelje čistim platnom. Ruski vagoni za spavanje širi su i udobniji od internacionalnih: tu se servira čaj, u praonicima teče topla voda, da bi se svi putnici mogli »opirati od prolivene krvi«, pod točkovima dime se gusti oblaci pare, smanjujući koeficijent straha pred neizvjesnostima hladne ruske noći, u jednu riječ, ti ruski vagoni na riškom kolodvoru poslije litavskog i letonskog negativnog iskustva stoje pred nama, na početku puta, kao obećanje puno iluzija. Podvornik vagona, u crnoj ruskoj rubaški, uvjerava nas, da će sutra, na rusko-letonskoj granici u Zilupeu, bilti prikopčan ruski vagon-restoran, a istodobno on objašnjava jednom Englezu razliku između »lita« i »lata«. »Lit« je litavski novac, a »Hat« laltvijski. Riga je glavni grad Republike Latvije, a lat je nešto skuplji od lita, ali lit i lat zajedno ne vrijede mnogo.
Kraljevina srpsko-hrvatsko-slovenska nije blagoizvoljela priznati Litve ni Latvije, i zato sam morao da platim Republici Latviji oko osamsto dinara za tranzit, bez prava zadržavanja u zemlji. Umoran od puta i od probdjevene noći, znatiželjan da vidim grad iz kog je Richard Wagner pobjegao zbog dugova, pošao sam do šefa stanične policije, da mi odobri pravo boravka za dvadeset i četiri sata. I na obali Baltika opet sam jedamput imao čast da se uvjerim, kako policijski mozgovi nisu skloni baš nikakvim koncesijama, kao po nekom ukletom međunarodnom pravilu. Ljudeskara nordijska, Lotiš iz Tridesetogodišnjeg rata, Wallensteinov Bramarbas, žvaće guščji batak objašnjavajući mi latvijsko- -ruskom kašom, kako tražim nemoguće gluposti, i tako se u punoj rezignaciji nisam mogao da sporazumiijem s tim gospodinom.
Moja je teza bila, da bi mnogopoštavana gospođa Republika Latvija, kad mi je već najljubaznije uzela osamsto dinara, mogla da me pusti pod svojim krovom u burnoj i snježnoj noći, a antiteza one policijske oficirčine glasila je, da u pravilniku stoji pisano jasno i logično što se smije a što ne, i da on ne može potpisati nešto, na što nema nikakva prava. Ne smijem zaboraviti, da me je čitavo veče mučila misao, zašto po svim policijskim pisamama podjednako zaudara ne samlo po mentalitetu nego i po ljudskoj supstanciji, i zašto policije čitavoga svijeta, kad već bdiju nad moralnim i tjelesnim integritetom svojih građana, nisu ustanove vesele, vedre i čiste, neka vrsta pritaneja na visini svog idealnog poziva? Policijski taj imtenmezzo otrovao mi je štimung jadne radosno intonirane i snježne uvertire, i ja sam čitavu noć maštao o nekom nepoznatom gradu u proljeće, kad cvjetaju mandule, kad zlatni pijetlovi škripe na vjetrokazima, na svijetlosrebrnom moru, a mene progone orki grbavci, za petama su mi, strepim od dodira njinih đavolskih kandža.
Ansambl našeg vagona bio je sastavljen od šarene družbe, sa sviju paralela malene lopte.
Najotmjeniju ličnost između putnika prikazivao je, izvan svake sumnje, perzijski ministar s pratnjom, čovjek tamnosmeđe masti, istočnjački distingviran, sa dvije dame i četrnaestogodišnjim dečkom, koji se ponosio svojim sivim polucilindrom. Kavaz gospodina ministra, gorostas »dinarskog tipa«, posluživao bi gospodu i gospođe čajem, kuhao kavu, brijao ministra, prevodio njegova naređenja i uopće vladao se kao posrednik između Njegove Preuzvišenosti i ostale vulgarne plebejske svjetine.
Do perzijskog ministra, koji je sa svojim sinom i damama zauzeo dva simgla, kao otvoreni apartman, spavao je gospodin Eieirstangler, veleindustrijalac i tvorničar svile iz Shanghaia sa gospođom. Gospodin Eierstangler sa svojim tajnikom i gospođom vraćao se transbajkalskom linijom iz Berlina u Shanghai poslije tromjesečnog boravka u Evropi. Madame Eieirstangler, s mongolski koso rezanim očima i beskrajnom masom toaletnih pomagala (necessairea, bočica, jastučića, gumenih termofora, papučica, kimona u raznim bojama itd.), dosadna i razmažena dama, u najbanalnijem smislu, koja se čitave dane dosađuje listanjem nekog Ulsteihovog ilustriranog lista, i gospodin sekretar, bezlična lakajiska figura, sa kavalerijiski ufitiljeniim brčićima. Sluga gospodina Eierstanglera putuje do nas u »tvrdom vagonu« (u trećem razredu), te se baš mnogo ne javlja u prvome planu, očito zadovoljan, što mu ni gazda ne posvećuje mnogo pažnje. Eierstangleirovi piju svoju vlastitu njemačku mineralnu vodu, dezinficiraju vodu za pranje, peru se lizolom, karbolom i alkoholom, čitav dan traže stjenice od kojih ni jedna, kao za inat, neće da se pojavi, panično strahuju od tifusa, od diizenterije i svraba, grickaju higijenski pakiran biskvit, peru ruke u vlastitoj kaučuk-zdijeli i čitav dan ljušte jabuke za dobru probavu. Milijunaški hipohondri osim toga (na moje subjektivno uveseljenje) čitav dan sviraju gramofon kao iskusni putnici, koji vješto ubijaju vrijeme, a pred njima zinuli su grdni prostori sve do Mandžurije.
Naputovat će se, to je istima, dobrano, a nije im, po svemu, ni prvi put što u ovom »ekspresu« bacaju pasijans, tralaliču dosadne švapske kuplete, kuhaju vlastite limunade, umataju se brižno plodovima, vladajući se uznemireno i grozničavo kao po nekom nejasnom negativnom iskustvu. Do ovih putnika spavao sam ja s jednim ruskim Nepmanom. Do nas u singlu, stenje starac, astmatičan hipohondar: čovjek sipljiv, paralitik, tuberkulotik, s pokvarenim tjelesnim strojem, koji se vraća poslije godišnjeg boravka u jednom njemačkom sanatoriju u Kinu, da tamo umre. I to je kitajski gavan, Nijemac podrijetlom, koji trguje u Kini već trideset godina, a čitavim putem hrče i pišti kao da diše na cjevčicu. Premeće po prtljagu, traži neke bočice s otrovnim lijekovima, guta dinamit i nitroglicerin, stenje cijele noći u hodniku, muči se da otvori dvostruko plombirane prozore i tako se, u jednu riječ, vlada kao čovjek koji spada među one neobično drage i mile suputnike, koji se tako brzo ne zaboravljaju, ne samo zbog očitog nedostatka naše samaritanske ljubavi spram bližnjeg, nego i zbog neke kanibalske logike: a što se ovo božje truplo na dopustu muva po vozovima i kamo putuje tako siguran kandidat smrti, kao da će živjeti vječno, a možda će ga već negdje oko Tobolska baciti iz voza kao predmet?
Osim dvojice-trojice Rusa i jednog njemačkog aeronauta za Čitu, putovali su u tom vagonu jedan jermenski trgovac draguljima iz Soluna, čovjek u crnoj svilenoj pidžami, sa zgodnom francuskom glumicom (na povratku iz Pariza), dva engleska trgovačka putnika i četiri njemačka radnička delegata na plenum Internacionale u Moskvu. Jednoga od njihove delegacije skinule su njemačke pogranične vlasti još u Eydtkuhnenu, a jednog uhapsili su u Rigi. Sva četvorica koščate, muževne figure; delegati rurskih rudara i hamburških lučkih trhonoša. Simpatični tipovi partijskih samouka, ljudi sređeni i opori, s logičnom bistrinom izlaganja, inteligentnim pogledima na međunarodnu situaciju i fantastičnom naivnošću prve revolucionarne generacije, koja nema pretjerano mnogo smisla za stvarne razmake između političkih planova i ostvarenja.
Kad smo prešli rusk-latvijsku granicu, zaustavivši se u Sebežu, na ruskoj pograničnoj stanici, situacija u našem vagonu nešto se izmijenila. Pogranične vlasti skimule su njegovu preuzvišenost perzijskog ministra s pratnjom, a to skidanje jednog ministra djelovalo je alarmantno na našu milijunašku publiku. Gospodin Eierstangler sam, iz vlastite inicijative, bacio je iz vagona jedan »Berliner Taglblatt« i jedan primjerak »Rigasche Rundschau« (njemačkog dnevnika ikoji već pedeset šest godina izlazi u Rigi), da ne bi službenici GePeU-a otkrili to kontrarevolucionarno glasilo.
Nervozan gest gospodina Eienstanglera bio je potpuno suvišan, jer u onome smeću od novina nije bilo baš ničeg što bi gospođina Eierstanglera bilo moglo uznemiriti tako da zataji svoj jedini politički kompas. Čovjek se u prvoj minuti prijelaza u pakao odrekao svoje orijentacije, kao Petar Krista u Kaifinom peristilu. I kada se u taj čas javio pijetao negdje u jednom sebeškom kokošinjcu, nisam mogao da potisnem sa svojih usana pritajen ironičan smiješak na račun ove mizerije od suputnika. Hamburški radnički delegati, dosad na svima stanicama pretraživani i skidani kao politički sumnjivci, srdačno su se obradovali mladom krasnoarmejcu, koji stoji pod prozorima našega vagona, dobroćudno promatrajući evropske putnike i inostrance, kako bacaju novinsku hartiju kroz prozore, da bi se tako lišili kompromitantnog političkog balasta. Gospođa Eierstanigler, s pogledom potpuno bezbojnim antipatične sijamske mačke, blagohotno se smješka hamburškim delegatima u nastojanju, kako bi zametnula s njima razgovor o raznim temama, veoma ljubazno, više od toga, upravo nametljivo, što joj nije palo na pamet da se s pučkom stokom miješa sve do Rige, kad je prolazila kroz plebejske vagane kao vizija s onog svijeta. Gospođa Eierstangler nudi »svoje mile i drage sunarodnjake« skupocjenim engleskim cigaretama (egipatskim, kediviskim), govori im o solidarnosti putnika, koji su svojom sudbinom vezani na tako dugom putu i objavljuje se iznenada kao sasvim druželjubiva i mila dama, koja se neobično živo interesira za životne prilike lučkih hamburških radnlilka i njihove sindikalne brige, koje će oni, ona se pouzdano nada, u Moskvi riješiti na svoje najveće zadovoljstvo.
— Siromašni kitajski lučki radnici ne uživaju, nažalost, nikakve sindikalne zaštite, a svemu su krivi — dakako — Englezi, koji su kompromitirali misiju bijelog čovjeka na Dalekom Istoku — definitivno…
Trgovac draguljima, turski Jermen iz Soluna, objašnjava, kako je rodom iz Georgije i kako je bio partijski simpatizer, upravo neka vrsta emigranta već godine 1905, i kako komunisti bacaju u Georgiju godišnje deset hiljada Fordovih motornih traktora, i kako je u Georgiji stvar krenula s mrtve točke, i kako se, po svemu, neće više zaustaviti. Prikazao mi je Georgiju u tako ružičastom osvjetljenju, te sam osjetio živu potrebu da vidim tu obećanu zemlju, o kojoj Karl Kautsky nariče da stenje pod ruskim jarmom.
— Bio sam prošlog proljeća u Odesi, kad je jedan transatlantik američki iskrcavao Fordove traktore! I znate! Kad sam vidio one motore poslagane na molu, nisam mogao da se suzdržim! Zaplakao sam od ganuća! Zamislite! Deset hiljada traktora za ovaj bijedni svijet, koji je dosada poznavao samo carističku knutu! A ti mu daju parni plug i školu! O, Gospode ti moj dobri!
U rukama pariške glumice iskrsnula je iznenada porculanska pudrijera s modrom vrpcom na poklopcu, gdje je oko srpa i čekića na uskoj traci bilo stiliziranim slovima ispisano: »Proleteri sviju zemalja, ujedinite se!« Ta se pudrijera neobično svidjela gospođi Eierstangler, a naročito onaj dekorativni natpis na poklopcu, graviran živom modrom bojom: tako da parola »Proleteri sviju zemalja, ujedinite se« kao da lebdi nad oblacima… Baba se intenzivno zainteresirala, ne bi li tehnički bilo moguće da i ona dođe u posjed ovakve šarmantne pudrijere, koja dokazuje da se i najbanalnija politička propaganda može tjerati na veoma ukusan, artistički savršen način.
U sebeškom kolodvorskom restoranu razgovara gospodin Eierstangler o velikoj budućnosti Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, što nije jasno samo proleterima nego i kapitalistima čitavoga svijeta podjednako.
— Poricati fakta, nema smisla! Kad se bude jednoga dana izgradila transbajlkalska linija do savršenstva američkih brzovoznih pruga i kada gospodin Eierstangler bude bacao robu iz Hamburga do Pekinga za četrnaest dana, onda British Empire (što ga lukavi engleski kramari puritanski pretvorljivo zovu »Common-wealth«) može da zatvori svoju butigu…
Sve te fototaktičke trikove, da se izbjegne dnevnoj svjetlosti, što tako fatalno podsjećaju na sakrivanje malih buba pred svjetiljkom, svakako je natkrilio moj Nepman. Moj drug iz kabine pao mi je u oči još na litavskom konzulatu u Berlinu. Bucmasta, oniska pojava, u bundi od dabrovine, u vlastitoj limuzini, s prvorazrednom metresom (isto tako u dabrovini), taj čovjek širio je u čekaonici litavskog poslanstva oko sebe atmosferu samosvijesnog i autentičnog bogatstva. Nepoznata dama u krznu dopratila ga je na kolodvor (Friedrich-Strasse-Bahnhof), a prošle noći vidio sam mu u hodniku međunarodnog vagona pojavu, u šarenoj svilenoj pidžami, sa lisnatim šarenim Louis-Quinze cvjetovima. Do Rige putovao je u singlu, a sada se prekrcao u našu zajedničku kabinu skromnog drugog razreda, i eno ga, gdje s baćuškom, bradatim ruskim nosiljščikom razgovara o savjesti i o tarifi, oslovljujući mizeriju od nosača patrijarhalno i drugarski sa »ti«, kao da razgovara sa svojim kmetom još iz aleksandrovskih dlana.
— Koliko te pripada po tarifi?
— Dva lata, vaša milošti!
— A koliko te pripada po savjesti, druže?
— Nema ništa po savjesti, gospodine! Dva lata me pripadaju!
— Po savjesti, bratac ti moj, po savjesti, dosta ti je pola lata! Evo ti na, lopove, a sada se tornjaj, gotovo, što me se tiče tvoja tarifa?
I tako je dao drug drugu »i po savjesti« pola lata, a podvorniku od vagona stao je da lamentira, kako je čovječanstvo izgubilo svaki moralni kompas, i kako banditi hoće da orobe čovjeka pod svaku cijenu. Palo mi je u oči, da se već u Rigi ukrcao bez svoje dabrove bunde i bez svojih prvorazrednih kofera, presvučenih skupocjenom presvlakom od jelenje kože. Kako sam u vagonu ležao pod krovom, primijetio sam u ogledalu kako se čovjek krsti prije spavanja. Isti taj glumac, koji se oprostio od svoje metrese na berlinskom Friedsrich- -Strasse-Bahnhofu sa srdačnim a bientot, a tout a l’heure, koji se u Rigi prerušio u ornu rubašku i koji se krsti prije sna, kupio je sve moskovske novine i revije, da vidi što je novo kod kuće, jer ga navodno u domovini nije bilo već pola godine. Bio je na studiju u Evropi, on je stručnjak za Državno osiguranje.
— Nemate pojma kako se čovjek prijatno osjeća na domu! Kako prijaju čovjeku ova ruska slova po vagonima, SSSR, kako su ruski listovi duhoviti, nema takve štampe pod ovim nebom više… Evo, molim Vas, bacite samo jedan pogled na ovaj »Bezbožnik«! Ima li na svijetu neka ateistička revija koja bi bila duhovitija? Lupaju po Nepmanima i ostalim parazitima sovjetskog Stroja, to je dobro, to djeluje ozdravljujući, nema šta, duhnuo je sjeverac, to je zdravo! Molim vas, budite dobri, pogledajte! Pogledajte ove naše vagone! SSSR, prekrasno, čovjeku dođe da zaplače!
Divi se čovjek slovima SSSR na željezničkim vagonima, čita s ushićenjem Staljinov uvodnik u »Izvjestijama« i vlada se kao pravi pravcati entuzijast novog poretka, kome služi šakom i kapom. Poslije sam doznao da taj moj suputnik spada u opasne kombinatore posljednjih godina i da je na svakpme poslu oko plasmana ruskog dumpinga na Zapadu pokazao sjajne rezultate.
Naišli smo se tako svi u vagan-restoranu i kusali kavijar, gratinirane ribuštine u velikim srebrnim zdjelama, divljač sa pikantnim sosovima i pudinge. Pili smo čaj i kavkasku mineralnu vodu »Esentuki«, votku i konjak. Dimili smo lagane ruske cigarete i kušali u fonografu Majakovskoga. To nisu više bile bordelske pjesme iz malenog priručnog fonografa gospodina Eienstanglera, to više nije bila halabuka jazz-banda, to je bio autentičan Majakovski, u dubokom baritonu staromodnog recitatora, iz lijevka staromodnog vagon- restoranskog fonografa, Majakovski, koji se kao Mefisto ruga buržuju i nešto kao da predviđa da sviće dobro jutro »za sve drugove ljude« na ovoj nesretnoj planeti.
Miroslav Krleža
