La pianiste, igrani, drama, Austrija, Francuska, Njemačka, 2001
REŽIJA: Michael Haneke
ULOGE:
Isabelle
Huppert (Erika Kohut),
Annie Girardot,
Benoît Magimel
(Walter Klemmer),
Susanne Lothar,
Udo Samel (George
Blonskij)
SCENARIJ:
Michael
Haneke (prema romanu Elfriede Jelinek)
FOTOGRAFIJA:
Christian
Berger
MONTAŽA:
Nadine
Muse,
Monika Willi
SADRŽAJ:
Erika Kohut učiteljica je glasovira na Bečkom konzervatoriju. U svojim kasnim tridesetima još uvijek živi sa svojom ostarjelom i tiranski nastrojenom majkom. U tom zatvorenom svijetu ljubavi, mržnje i zavisnosti nema mjesta za muškarce. Njen se seksualni život sastoji od voajerizma i mazohističkog samoranjavanja. Jedan od Erikinih učenika odluči ju zavesti…
Na festivalu u Cannesu Isabelle Huppert i Benoît Magimel nagrađeni su kao najbolji glumci, a Haneke je ponio nagradu žirija. Na pulskom filmskom festivalu je Isabelle Huppert osvojila Zlatnu arenu za najbolju glumicu u inozemnom filmu.
BOJA, 131′
http://kinotuskanac.hr/movie/uciteljica-glasovira
Učiteljica klavira, La Pianiste, red. Michael Haneke
Trenutak prije ludila
Erika izvrsne Isabelle Hupert živi je kamen — slojevit i nijem istovremeno
Učiteljica klavira film je o trenutku lucidnosti prije sveobuhvatnog nesvjesnog ludila, ili, preciznije, o suptilnoj nijansi između zdravog uma i njegova posvemašnja potonuća. Otud i znakovita opsesivnost glavne junakinje letargično-melankoličnim Schumannom, koji je patio od dokumentiranog straha od ludila i napada suicidalnosti te je finalno uistinu smješten i skončao u duševnoj bolnici. Junakinja Erika Kohut — učiteljica klavira na bečkom konzervatoriju, naime, baš je kao i Schumann (koji se u ekstrovertiranim raspoloženjima nazivao Florestan, a u introvertiranim Eusebius), dvostruka ličnost — kruta rezervirana intelektualka za javnost odnosno perverznim seksom očarana mazohistkinja intimno.
Doda li se toj premisi zaljubljena fiksacija jednog mladića svojom profesoricom — Erikina studenta Waltera, na prvi pogled dobivamo vrlo jednostavnu radnju koja bi se mogla razraditi u potencijalno zanimljivu ljubavnu priču. No kod kontroverznog i vrlo intelektualnog, filozofskim konceptima sklonog Michaela Hanekea (koji je adaptirao scenarij po romanu Elfriede Jelinek), stvari nikad nisu jednodimenzionalne; te ni radnja, posljedično, nije ona koja bi razgranatošću došla u prvi plan. To radije čine likovi i njihova promatranja.
Porok perverzije
Haneke prodire u nutarnji, nestabilan i pomaknut život svoje junakinje unoseći joj kameru u lice i gotovo je ne mičući tijekom čitava filma. No Erika izvrsne Isabelle Hupert živi je kamen — slojevit i nijem istovremeno.
Samodestruktivna i represivna, ona je žena ekstremno bizarnog odnosa s majkom (Annie Girardot), te koja posljedično u sve svoje odnose unosi zbrkani, simultani osjećaj ljubavi i mržnje; baš kao i kroz površinski dojam dominacije, potrebu za potčinjavanjem. Kontradiktoran je to i kompleksan lik čiji je otužni život (nametnutog žrtvovanja poradi umjetnosti, kao posljedicu čega još uvijek, kao sredovječna žena, živi s majkom dijeleći s njom i krevet) zapravo inicijator njezina poroka perverzije — svojevrsnog podsvjesnog načina kažnjavanja roditeljice zbog njena posesivnog vezivanja i usmjeravanja Erikine sudbine. Isabelle Hupert pak injektira joj vrlo jasne i posve precizne mazohističke tendencije, baš kao i groteskno-bolnu ranjivost iza emotivno hladne fasade.
Uloga gledateljstva
Unatoč vrlo mračnoj i uznemirujućoj potki, uključujući poneke gotovo negledljive scene vezane uz spolnost (i opet, po Hanekeovu običaju, nikad grafične no svakako brutalno šokantne), redatelj ne upada u iskušenje prikazivanja uobičajene psihoanalitične podloge vezane uz Erikine seksualne devijacije, ili na slične trikove suvremene kinematografije (te Učiteljica klavira, usprkos doticanja tabu-teme seksualne perverzije, svoj teritorij nikako ne dijeli s jeftinim uzbuđenjima kakve nude Base-moi, Romansa ili Intimnost, primjerice). Haneke radije minimalistično i suptilno, kroz filmski meta-jezik, progurava svoje omiljene motive — ovoga puta mladi student Walter (u rasponski slojevitoj interpretaciji Benoîta Magimela) figurira kao reprezentant publike — on krivi Eriku za buđenje vlastitih perverzija, baš kao što publika može kriviti redatelja za prikazivanje nasilja na ekranu i posljedično hranjenje njezina adrenalina; no kao što je Walter odgovoran za vlastite postupke, jednako je publika odgovorna za pasivno konzumiranje nasilja i opetovano pohađanje projekcija filmova koji ga sadrže. Kroz taj klimaktičan trenutak spoznaje (s pretpostavkom da ga je doživio), gledatelj uviđa i svu slojevitost prikazanog — bolne ljubavi i frustracija; a uz vrlo vjerojatne osjećaje nevjerice, čak i odbojnosti prema impulsima-pokretačima glavne junakinje, jednostavno odaje priznanje posvemašnjoj ljudskosti njezina hoda po rubu razuma i ludila.
Katarina Marić
https://www.matica.hr/vijenac/243/trenutak-prije-ludila-12255/
