Grey Gardens, dokumentarni, SAD, 1975
REŽIJA: Albert Maysles / David Maysles
FOTOGRAFIJA:
Albert
Maysles,
David Maysles
MONTAŽA:
Susan
Froemke,
Ellen Hovde,
Muffie Meyer
SADRŽAJ:
Američki novovalni dokumentaristički pokret direktni film inauguriran je godine 1960. filmom Roberta Drewa “Primary” o unutarstranačkim demokratskim izborima u kojem metode temeljene na vrlo pokretnoj kameri iz ruke, krajnjoj zatjecajnosti, naočigled čistoj opservaciji i nepripremljenosti odgovaraju mladom glamuroznom kandidatu Kennedyju i njegovoj još zvjezdanijoj supruzi Jacqueline. Za razliku od autorefleksivnije i politički artikuliranije francuske inačice cinema verite, autori direktnog filma Drew, Richard Leacock, D.A. Pennebaker i braća Albert i David Maysles u svojim “muha na zidu” filmovima najčešće su pratili kontrakulturne performere poput Boba Dylana, Beatlesa, Rolling Stonesa u situacijama okruženim kamerama, svjetlima pozornice i mladom publikom.
Braća Maysles u dva filma koja su od cijelog pokreta ostala najcjenjenija – Salesman (1969.) i Grey Gardens (1975.) okreću se opservaciji drugačijeg tipa performansa, onog u svakodnevici. Dok se Salesman bavi trgovačkim putnicima koji ulaze u domove i više ili manje spretnom “spikom” pokušavaju ljudima prodati raskošne komplete Biblija, Grey Gardens, koji i datumski nastaje nakon što je pokret već zamro, na neki način zatvara krug koji počinje filmom Primary, prvim filmom pokreta punog udivljenja karizmom Kennedyjevih i gonjen snažnim optimizmom oko početka nove ere – ovaj se dekadentni i pomalo ciničan film bavi Velikom i Malom Edie Bouvier, dvjema poluludim rođakinjama Jackie Bouvier Kennedy Onassis koje žive u osami u East Hamptonu, u zapuštenom, natrulom zdanju pod najezdom proždrljivih rakuna, okružene vlastitim portretima, plijesni, mačjom hranom i praznim ambalažama, te mnoštvom predmeta iz slavnije prošlosti. Majka i kći maestralno iskazuju čitav dijapazon sočnih patologija tipičnih za odnose majki i kćeri, naravno vrlo hipertrofiranih, ali donekle dražesnih – Edie je strašno vezana za majku, ali je ujedno i mrzi, majka unižava Edie, ali je nikad nije pustila od sebe, obje misle da bi im bilo bolje jedna bez druge i da su jedna drugoj teret. Film odstupa od opservacijskog neinterveniranja zbog prirode samih protagonistica – one neprestano flertuju s braćom Maysles, uvlače ih u svoj odnos, izvode za njih, traže ih da zauzmu strane, na taj način njih dvojica neplanirano prestaju biti promatrači i postaju katalizatori i neskrivena prva publika.
BOJA, 94′
http://kinotuskanac.hr/movie/sivi-vrtovi
“Grey Gardens” – Nema se što više reći, sve je u filmu
Kad su 1973. godine ikone američke i svjetske dokumentaristike Albert i David Maysles odlučili zakoračiti ispod štoka avanture zvane “Grey Gardens” (“Sivi vrtovi”, 1975.), braća su već akumulirala popriličnog redateljskog iskustva, uključujući iz današnje (i one dosta ranije, naravno) perspektive nefikcijske klasike poput “Salesmana” (1969) i “Gimme Shelter” (1970). Ovaj kvalitativni monteverestovski triptih mnogi će kasnije proglasiti najdomljivijim razdobljem njihove karijere, koja je u slučaju mlađeg Davida (preminuo 1987. u 55. godini života) prerano prekinuta; Albert će nakon smrti svog najbližeg suradnika snimiti još dvadesetak filmova, preminuvši 2015. godine. Kako god okrenuli, braća su iza sebe ostavila zavidnu dokumentarnu ostavštinu, koja sadrži i vjerojatno njihov najspominjaniji naslov “Grey Gardens” – nevjerojatan, nadrealan uvid u apsurdno-kaotičnu svakodnevicu nekadašnjih američkih socialiteica Edith Bouvier Beale (Big Edie) i njene istoimene kćerke (Little Edie), prve svojte nekadašnje prve dame Amerike, Jacqueline Kennedy Onassis. Film će kasnije dignuti prašinu (i) zbog navodne eskploatacije likova, naravno i paralelnih kraljevskih rodbinskih veza. No protokom vremena kritike će utihnuti, prepustivši pozornicu gromoglasnim kritičarsko-gledateljskim hvalospjevima, koji “GG” često stavljaju na sam vrh najboljih dokumentaraca svih vremena. Dvije žene i pripadajući temeljni dokumentarac itekako su ušli u popkulturni krvotok, a širem gledateljstvu ponovno su osvježene, primjerice, kroz parodiju “Documentary Now!” (urnebesno smiješni Fred Armisen i Bill Hader), istoimeni igranofilmski naslov iz 2009. (redatelj Michael Sucsy, glavne glumice Drew Barrymore i Jessica Lange), mjuzikl, samostojeći dokumentarac (“That Summer” Görana Olssona), naravno i “The Beales of Grey Gardens” (2006) u kojem Mayslesi prikazuju neobjavljene snimke iz njihovog originalnog dokumentarnog klasika…
Kako svaki dokumentarni film ne ispadne baš onako, u bobu kako su autori u početku planirali, tako isto nije pošlo za rukom ni “Grey Gardensu”. S tom iznimkom da se ova landmark filmska pustolovina braće Maysles (montažerke Ellen Hovde i Muffie Meyer potpisane kao suautorice) i nije trebala snimiti. Naime, Mayslesi su do možda i najbogatije protagonističke zlatne žile u povijesti dokumentaristike nabasali – igrom slučaja. Originalna ideja bila je snimiti dokumentarac o djetinjstvu sestre Jackie Kennedy – Lee Radziwill, koja je nedaleko od rezidencije Bealovih u East Hamptonu na obali Atlantskog oceana, zajedno sa svojim tadašnjim dečkom Peterom Beardom, provodila puno vremena s Mickom Jaggerom, Trumanom Capoteom, Andyjem Warholom i Jonasom Mekasom. Za vrijeme istraživanja svakojakih rukavaca priče, Mayslesi su došli do najekscentričnijeg kraka obitelji Bouvier, čiji je nekonvencionalan način života trebao biti spomenut kao zanimljiva, ali tek usputna epizoda filmski ovjekovječene rekapitulacije prve polovice Radziwilličinog života, tada žene u ranim četrdesetima. Mayslesi su ubrzo počeli gravitirati prema Edithima, shvaćajući ogroman potencijal samostalnog filma o ženama koje su tjednima i mjesecima potkraj 1971. i početkom 1972., zabavljale američku javnost, svojim blago rečeno upitnim higijenskim navikama (kuća prepuna mačaka i rakuna te popratnog izmeta, nagomilanog smeća i raznog trulog otpada, bez funkcionirajućeg vodovoda). Situaciju će kasnije spasiti upravo Jackie i njen muž Aristotel Onasis, potrošivši tridesetak tisuća dolara na saniranje štete i povlačenje deložacijske prijetnje Sanitarne inspekcije. Vidjevši u kojem smjeru puše vjetar, Lee Radziwill diže sidro i odustaje od projekta, Albert i David Maysles čine upravo suprotno. “Grey Gardens” snimili su vlastitim sredstvima, provevši sa ženama oko šest tjedana, iako je zbog nepodnošljivog smrada ubrzo otpala inicijalna ideja njihovog noćenja u velebnoj kući od sedam soba i šest kupaonica.
Nekadašnja idilična ladanjska kuća – kojoj u vrištećim novinskim tekstovima iz tog doba, uzgred, prišivaju nepostojećih dvadesetak (28) soba više od stvarnih brojki – za vrijeme snimanja dokumentarca više je nalikovala kakvom zapuštenom skvotu, negoli uglađenom domu bivših članica visokog američkog društva. Rupe na zidovima, izmet i mokraća bezbrojnih mačaka koje nuždu obavljaju na novinskim papirima, zapušteni prašumski eksterijer koji samo što nije progutao pljesnivu daskaru… A informacije radi, događaji i sav interijer Grey Gardensa snimljeni su nakon sanitarnih i inih kućepopraviteljskih intervencija, pa se nameće sasvim logično pitanje – “kako je onda tek kuća izgledala prije čišćenja?”. Mayslesi će potpuniju sliku ponuditi tijekom filma, iako u već uvodnih nekoliko ekspozicijskih minuta u grubim crtama skiciraju psihološki profil dokumentarca koji ni nakon pedesetak godina nikog ne ostavlja ravnodušnim: dominantno-kontrolirajuća majka koja uvijek žubori u pozadini, blago manična kćerka s teškim validacijskim bremenom (naročito sa strane fizičkog izgleda) i autori koji krše svoje i glavno nepisano dokumentarističko pravilo o nemiješanju u događaje pred kamerom; obojicu s vremena na vrijeme slušamo u komunikaciji s protagonisticama – Davida češće, primjerice kako dijeli komplimente mlađoj Edith na samo njoj funkcionirajućim odjevnim kombinacijama (“suknja koju možete korisiti i kao plašt”, reče Edie i odjaše u legendu).
Ako za trenutak ostavimo sa strane katastrofalne uvjete života Bealovih i kontekst plavih obiteljskih veza, “Grey Gardens” u najvećoj mjeri ipak nosi zakučast, kombativan i u svakom slučaju nezdrav odnos majke i kćerke koje često ulaze u nadglasavačke dvoboje kako bi zakupile dodatno vrijeme u eteru američkih autora. Verbalna nadigravanja i otvoreni sukobi (često oko potpunih besmislica ili stvari koje su logične isključiivo dvjema glavnim protagonisticama) mogu planuti svake sekunde i pretvoriti se u požarnu buktinju, koju naprosto ne možete prestati gledati. Neki kritičari kasnije će “GG” upravo zbog ljudske drame na izvol’te, progurati kroz kontekst preteče modernih reality showova, no takva konstatacija vjerojatno je pretjerana. Kako god bilo, Mala i Velika Edie tijekom devedesetak minuta trajanja filma porječkat će se oko cijelog niza pitanja i različitih tumačenja događaja iz prošlosti. Naročito se ovo odnosi na problematiku izbora životnih partnera obiju žena: starija je bila udana, s nekoliko ozbiljnijih veza, reklo bi se narodski – iživljenija; mlađa je pak sušta suprotnost, iako je zbog svog statusa i lijepog fizičkog izgleda imala priliku skrasiti se. Nije. Ne njenom krivicom, kaže. Majka je ta koja je uvijek imala zadnju riječ, odbijajući udvarače zbog cijelog seta razloga. Uključujući nikad prežaljenog Eugenea Tyszkiewicza, dvadesetak godina mlađeg muškarca koji se opasno zagrijao za mlađu Edie. Opet nije prošlo. Bio je premlad i presiromašan za majčin ukus. “-Koliko godina si imala na ovim fotografijama? -24. -24. Tako stara? -Jako dobro izgledajuća za 24 godine. Francuska je upravo pala pod Hitlera. -Ali ti nisi nikad pala na muškarca. Francuska je pala, ali Edie nije nikad”, samo je jedan od niske bisera međusobne razmjene vatre u “Grey Gardensu”. Nije teško prokljuviti glavni razlog majčine posesivnosti – autoritativna Velika Edie nakon razvoda od bogatog američkog odvjetnika Phelana Bealea ostala je sama u glomaznoj kućerini, a prazninu je valjalo popuniti (i) nečijom svakodnevnom prisutnošću. Kćerkinom, dakako. Ova se u konačnici nakon nekoliko godina zauvijek prisilno vraća iz New Yorka, nakon neuspješne potrage za ozbiljnijom karijerom u showbizu. Eto još jednog od tisuću jednog razloga za dramu u kući Bouvier Beale.
Kao rijetko koji dokumentarac, “Grey Gardens” spada u filmska iskustva kojima riječi – koliko god više ili manje elokventne bile – zapravo čine više štete nego koristi. Film braće Maysles valjalo bi pogledati više puta kako bismo do kraja znali cijeniti nijansiranu suptilnost obasjanu naizgled jednostavnim pristupom promatračko-zaticajne direktne kamere (specijalitet Mayslesa), bez uporabe naracije i glazbe. “GG” je s jedne strane labuđi pijev aristokratske dekadencije, zaleđene u vremenu i prostoru, koja poput Petra Pana pod svaku cijenu odbija odrasti. Ako zanemarimo koprenu zaista duhovitih, dovitljivih i često apsurdnih one linerskih (i onih nešto dužih) verbalnih rafala obiju žena, “Grey Gardens” nudi uvid u stravično kompleksan odnos između roditelja i djeteta koji nikad zapravo nije izašao iz puberteta. U vječnom ping-pongu prebacivanja krivnje, bez konačnog pobjednika. Dok starija na svom hrđavom krevetu obljubljenom mrljama te okružena mačkama i svakojakim smećem, profesionalno izvježbanim glasom pjeva “Tea for two, and two for tea”, mlađa se sumanuto-teatralnim sjajom u očima unosi kameri u lice, pokušavajući usput zavesti redatelja-snimatelja, ili ako postoji šansa – samog gledatelja, zašto ne?
Raspadajuća, vlažna melankolija prožima dom Bealovih. Nekada lijepe, baš aristokratski lijepe žene, imućne i nedodirljive, danas su tek sjene svojih sjenki, ostavljene na milost gradskim inspekcijama, obiteljskim dobročiniteljima i svojim gledateljima. Istim onima koji ne bi trebali (previše) žaliti žene čija pravila igre običnim smrtnicima djeluju neuhvatljivo, poput kineskog pisma. Nekoliko godina nakon izlaska filma, pred samu smrt Velike Edie, mlađa ju je upitala: “Želiš li još nešto reći?”. Ova joj je odgovorila: “Nema se što više reći, sve je u filmu”. Sve je u filmu, naravno da jest – i nestali mačak Whiskers, i rakuni u potkrovlju, i sumnjivi najamni radnici koji kradu (ili možda ne?) knjige i posuđe, i marame svakojakih boja i uzoraka koje skrivaju posljedice alopecije Male Edie, i stare melodije s još starijih gramofonskih ploča koje bude memorije. I dvije usamljene žene, osuđene jedna na drugu, bez stvarnih iluzija o bijegu iz višedesetljetnog zatočeništva kuće s pogledom od milijun dolara. “Bolje da provjerimo majku i mačke. Ona je jako zabavna i nadam se da neće umrijeti. Ipak ne bih željela ovdje provesti još jednu zimu. Oh Bože, još jedna zima”, govori na kraju mlađa članica kućanstva Beale. Neminovno će ipak nastupiti 5. veljače 1977., sama pak svijet napušta 14. veljače 2002. U međuvremenu je kuća dospjela u ruke trećih vlasnika, koji su je potpuno obnovljenu kupili od supruge nekadašnjeg urednika Washington Posta Bena Bradleeja za 20 milijuna dolara. U danas neprepoznatljivom, modernom zdanju, s modroplavim bazenom i minuciozno uređenim vrtom gdje svaka travka stoji na svom mjestu, stvaraju se uspomene, raduje novim. Možda, samo možda, u trenutku nadahnuća ili tek neke prigodne zdravice, neki od ukućana svojim gostima onako, ispod glasa, otkrije tajnu da su ovdje nekada živjele Mala i Velika Edie. I da sve nije bilo baš tako loše kako se činilo na prvu.
Hrvoje Krstičević
