Ljudi posjeduju nešto Vlastito i Ja to vlastito trebam prepoznati i držati svetim. Njihovo vlastito sastoji se dijelom od vanjskog, a dijelom od unutarnjeg imetka. Prvo su stvari, a drugo duhovnost, misli, uvjerenja, plemenita čuvstva itd. No, uvijek imam poštivati samo onaj istinski ili ljudski imetak: bespravan i neljudski ne trebam jer ljudima uistinu Vlastito jest ono Čovjekovo. Unutarnji imetak ove vrste jest npr. religija, jer je religija slobodna, tj. Čovjekova, Ja je stoga ne smijem dirati. I čast je unutarnji imetak; ona je slobodna i Ja je ne smijem taknuti. (Vrijeđanjem, karikaturama itd.) Religija i čast su »duhovno vlasništvo«. U materijalnom vlasništvu najvažnija je osoba: moja osoba jest moje prvo vlasništvo. Odatle sloboda osobe; no samo istinska, odnosno ljudska osoba je slobodna, ona druga nije. Tvoj život je tvoje vlasništvo, ali ono je čovjeku sveto samo ako se ne radi o životu neljudskog čudovišta.
Ona materijalna dobra koja čovjek kao takav ne može zaštititi, Mi mu smijemo uzeti: to je smisao konkurencije, slobodnog tržišta. Duhovna dobra koja ne zna sačuvati također postaju naše vlasništvo: to je sloboda diskusije, znanosti, kritike.
No, sveta dobra su nepovrediva. Sveta i zajamčena od koga? Neposredno od Države, društva, a u stvari od čovjeka ili »pojma«, »pojma stvari«: jer pojam svetih dobara podrazumijeva da su ona uistinu ljudska, odnosno, bolje rečeno, da ih njihov vlasnik posjeduje kao čovjek a ne kao ne-čovjek.
S duhovne strane su takva dobra čovjekova vjera, njegova čast, njegova moralnost, to jest njegovo dostojanstvo, skromnost itd. Djela (govori, spisi) protiv časti su kažnjiva, kao i napadi na »temelj svih religija«, napadi na političke stavove, ukratko napadi na sve što čovjek »istinski« posjeduje.
Kritički liberalizam nije se još izjasnio dokle seže svetost dobara, i uobražava si možda da je čak protivan svakoj svetosti; no budući da se bori protiv egoizma, mora postaviti granice i ne smije dopustiti da ne-čovjek prodre u Ljudsko. Ako zadobije vlast, njegov teorijski prezir nad »masama« trebao bi u praksi biti popraćen odbijanjem.
Koliko široko seže pojam »Čovjeka« i što njime pojedinačnom čovjeku pripada — odnosno što je čovjek i ono Ljudsko — u tome se razilaze različiti smjerovi liberalizma, a politički, društveni i humani čovjek uvijek polaže pravo na više od ostalih u »čovjeku«. Onaj tko je shvatio ovaj pojam najbolje zna što je »čovjekovo«. Država i dalje ograničava ovaj pojam na političko, društvo na društveno, i tek ga, kažu, čovječanstvo, obuhvaća u potpunosti,odnosno »povijest čovječanstva ga razvija«. No, ako je »Čovjek otkriven«, tada Mi poznajemo i ono što mu pripada kao Vlastito, čovjekovo vlasništvo, ono Ljudsko.
Neka se pojedinac slobodno poziva na neka prava zato što smatra da ga Čovjek, odnosno pojam »čovjeka« za to »ovlašćuje«, zato što je dovoljno što on jest čovjek: što se Mene tiču njegova prava i njegove tvrdnje? Ako njegovo pravo proizlazi samo od Čovjeka a ne od Mene, tada on za Mene nema nikakva prava. Njegov život, naprimjer, meni je bitan samo u onoj mjeri u kojoj je meni vrijedan. Ja ne poštujem niti njegovo takozvano vlasničko pravo (odnosno njegovo prisvajanje materijalnih dobara), niti njegovo pravo na »svetost njegove unutrašnjosti« (odnosno da se ne napada njegova duhovna dobra, njegova božanstva i njegove bogove). Njegova dobra, materijalna kao i duhovna, jesu moja i Ja raspolažem njima kao vlasnik u skladu sa svojom — moći.
Pitanje vlasništva skriva u sebi širi smisao nego što ograničeno postavljeno pitanje dozvoljava iznijeti. Referirajući se samo na ono što se naziva našim imetkom, pitanje se ne može riješiti; krajnja odluka nalazi se samo u onom »iz kojega sve proizlazi«. Vlasništvo ovisi o vlasniku.
Revolucija je objavila rat svemu što je proizašlo »od božje milosti«, poput svetog prava, na čije mjesto se ustoličilo ono Ljudsko. Onome što je božjom milošću udijeljeno suprotstavljeno je ono što proizlazi iz ”ljudske naravi”.
Budući da su međuljudski odnosi, sada suprotstavljeni religioznoj dogmi koja zapovijeda »volite se međusobno u božje ime«, morali odražavati ljudski položaj načelom »ljubite jedan drugoga u ime čovjeka«, tako revolucionarna nauka nije mogla, što se tiče odnošenja ljudi spram stvari ovoga svijeta, nego ustvrditi da svijet koji je do sada bio uređen prema božjoj volji, od sada pripada »Čovjeku«.
Svijet pripada »Čovjeku« i Ja ga moram priznati kao njegovo vlasništvo.
Ali, vlasništvo je ono što Mi pripada!
Vlasništvo u građanskom smislu znači sveto vlasništvo, one vrste da Ja tvoje vlasništvo moram poštivati. »Poštujte vlasništvo!« Zato bi političari htjeli da svatko posjeduje svoj komadić vlasništva i čak su uspjeli ostvariti nevjerojatnu parcelizaciju. Svatko mora imati svoju koščicu za glodati.
S egoističke točke gledišta, stvari stoje drugačije. Od tvog ili vašeg vlasništva Ja plaho ne odstupam nego na njega vazda gledam kao na moje vlasništvo, i ne trebam ništa »poštivati«. Činite to isto s onim što Vi nazivate mojim vlasništvom! Tako ćemo se najlakše sporazumjeti.
Pobornici političkog liberalizma vode brigu da, koliko je moguće, ukinu sva kmetstva i da svatko bude slobodan gospodar na svom zemljištu, pa makar to bila zemljica koju je dovoljno gnojiti izmetom jednog jedinog čovjeka. (Jedan seljak se oženio u starosti samo »da bi profitirao od izmetina svoje žene.«) Neka bude zemljište i tako maleno, ali u vlasništvu onoga koji ga obrađuje, ono je priznato vlasništvo. Što više takvih sitnih vlasnika, takvih poljodjelaca vlastitim izmetom, to će više »slobodnih ljudi i dobrih patriota« imati država.
Politički liberalizam, kao i sve religiozno, računa na poštivanje, humanost, krepost ljubavi. Zato i živi u neprestanom gnjevu. U praksi ljudi ne poštuju baš ništa i svakoga dana veći vlasnici opet otkupljuju manje posjede i »slobodni ljudi« postaju nadničari.
Da su, naprotiv, »mali vlasnici« promislili da je i veliko vlasništvo njihovo, ne bi se oni sami puni poštovanja od toga isključili i ne bi bili isključeni.
Vlasništvo, kakvim ga građanski liberali shvaćaju, zaslužuje napade komunista i Proudhona: ono je neodrživo jer građanin vlasnik u biti nije ništa do čovjek bez vlasništva, dakle onaj isključeni. Umjesto da mu pripada svijet, ne pripada mu ni uboga točka oko koje se on vrti.
Proudhon ne želi propriétairea nego possesseura ili usufruitiera. Što to znači? On želi da nitko ne posjeduje zemlju; ali da je korist od nje — i prizna li mu se samo stoti dio ove koristi, ovoga ploda — ipak njegovo vlasništvo kojim on može raspolagati prema svom nahođenju. Onaj koji ima samo plodove od jedne njive nije i vlasnik iste; još manje, onaj koji se, kako kaže Proudhon, mora u tolikoj mjeri odreći od te koristi, što nužno ne iziskuje njegova potreba, ostaje vlasnik njemu preostajućeg udjela. Proudhon dakle negira samo ovo ili ono vlasništvo, ne i Vlasništvo samo po sebi.
[…]
Proudhon nas je mogao poštedjeti svoga opširnog patosa da je rekao: »Neke stvari pripadaju samo nekolicini, a njih ćemo sada Mi ostali zahtijevati ili — uzeti. Uzmimo ih, jer se uzimanjem dolazi do vlasništva, jer to nama oteto vlasništvo samo je uzimanjem do vlasnika dospjelo. Ono će više koristiti ako je u rukama svih Nas nego ako njime raspolaže nekolicina. Udružimo se Mi zato u svrhu ove krađe (vol).« Umjesto toga pokušava nas uvjeriti da je društvo izvorni i jedini vlasnik neotuđivih prava i da su spram njega takozvani vlasnici postali kradljivci (La propriété c’est le vol). Ako društvo, dakle, sadašnjem vlasniku otme njegovo vlasništvo, ono mu ništa ne krade, budući da se samo služi svojim neotuđivim pravom. Eto gdje nas vodi utvara društva kao moralne osobe. Suprotno tome, čovjeku pripada ono čega se može domoći: Meni pripada svijet. Kažete li Vi nešto drugo suprotnim stavom: »Svima pripada svijet«? Svi su Ja i opet Ja itd. No Vi činite iz svih jednu utvaru i sakralizirate je, tako da »svi« postaju zastrašujući gospodar nad pojedincem. Tada na njihovu stranu staje sablast »prava«.
[…]
Proudhon (i Weitling) vjeruje da o vlasništvu kazuje ono najgore ako ga naziva krađom (vol). Ostavljajući na stranu neugodno pitanje o utemeljenosti prigovaranja krađi, pitat ćemo samo: Je li pojam »krađa« uopće moguć bez uvažavanja koncepta »vlasništva«? Kako se može krasti ako već ne postoji vlasništvo? Što nikome ne pripada, ne može biti ukradeno: onaj koji crpi vodu iz mora ne krade.
Vlasništvo, prema tome, nije krađa, nego tek omogućuje krađu. I Weitling dolazi do istog zaključka, promatrajući sve kao vlasništvo svih: ako je nešto »vlasništvo svih«, onda uistinu krade pojedinac koji si ga prisvaja.
Privatno vlasništvo živi od milosti prava. Samo u pravu ono ima svoje jamstvo — imetak još nije vlasništvo, on postaje »ono Moje« tek privoljenjem prava; ono nije činjenica, nije un fait, kako Proudhon misli, nego fikcija, misao. To je pravno vlasništvo, legitimno vlasništvo, zajamčeno vlasništvo.
Ono nije kroz Mene moje nego kroz — pravo.
Ipak je vlasništvo izraz za neograničeno gospodarenje nad nečim (stvari, životinjom, čovjekom) čime »Ja mogu neograničeno vladati kako mi drago«. Prema rimskom pravu radi se o ius utendi et abutendi re sua, quatenus iuris ratio patitur, o isključivom i neograničenom pravu; no vlasništvo je uvjetovano moći. Što je u mojoj moći, to je moje vlastito. Dokle se Ja potvrđujem kao vlasnik, ja posjedujem stvar; ali ako mi bilo koja moć — npr. moje priznavanje prava drugih na tu stvar — nju oduzme, tada vlasništvo ne može opstati. Tako na koncu imetak i vlasništvo postaju ista stvar. Ne legitimira Mene neko pravo koje leži izvan moje moći, nego samo moja moć; nemam li je više, stvar mi iščezava. Kada Rimljani više nisu imali nikakvu moć nad Germanima, ovima je pripalo Rimsko Carstvo, i zvučalo bi smiješno da je netko nastavio tvrditi kako su ipak Rimljani ostali pravi vlasnici. Onaj tko zna stvar uzeti i zadržati, ona mu pripada sve dok mu ponovno ne bude oduzeta, kao što i sloboda pripada Onome koji je sebi uzima.
[…]
Što je, dakle, moje vlasništvo? Ono što je u mojoj moći! Koje vlasništvo pripada Meni? Svako za koje si — uzmem moć. Pravo vlasništva dajem Ja Sebi kad Si ga Ja uzimam, odnosno sebi dajem moć vlasnika, punomoć, opunomoćenje.
Sve nad čime Mi se ne može oduzeti vlast moje je vlasništvo; neka moć odlučuje o vlasništvu, a Ja ću sve očekivati od svoje moći! Kako me tuđa moć, moć koju ja prepuštam drugome, čini robom; tako Me vlastita moć može učiniti vlasnikom! Moć koju sam zbog nepoznavanja snage moje vlastite moći ustupio drugima, uzet ću si natrag! Reći ću Sebi da je moje vlasništvo dokle dopire moja moć, i zahtijevat ću da moje vlasništvo bude sve što se Ja osjećam dovoljno jakim da dosegnem, a moje stvarno vlasništvo neka doseže dokle dosežem Ja, onoliko koliko uzmem.
Ovdje mora odlučiti egoizam, sebičnost, a ne princip ljubavi, ne ljubavni motivi poput milosrđa, nježnosti, blagotvornosti, ili same pravednosti i poštenja (jer i iustitia pripada — ljubavi, proizvod je ljubavi): ljubav poznaje samo žrtve i traži »požrtvovanost«.
Egoizam ništa ne žrtvuje, ničega se ne odriče; on jednostavno odlučuje: Moram imati ono što želim i to ću Sebi pribaviti!
[Maks Štirner, Jedini i njegovo vlasništvo]
Maks Štirner
Maks Štirner, pseudonim Johanna Caspara Schmidta (1806.-1856.), vodio je beznačajan život ali sastavljen od vatrenih ideja, koje su razbijesnile čak i Marxa, a Nietschea ostavile bez riječi. Njegovo djelo “Jedini i njegovo vlasništvo”, objavljeno 1844., ruši sve što je ovom društvu sveto, od boga do države, od morala do zakona. Sa svojom apologijom čovjeka od krvi i mesa, koji je neponovljiv u svojoj jedinstvenosti i koji posjeduje slobodu da razuzda svoje najdublje želje, Jedini je zasluženo ocijenjen kao »najskandaloznije i najneprihvatljivije djelo suvremene filozofije«.
