Hronike Otpora

Ne! Ja nisam lopov, ja sam taj koji je pokraden

Clement Duval

Clément Duval

Izjava pred sucima (11.1.1887.)

[…] Ja poznajem samo dvije vrste krađe: krađa iskorištavanjem čovjeka nad čovjekom, putem trgovine, i to je legalna krađa; i krađa onoga koji prisvaja dobra jednog buržuja da bi umjesto njega u njima uživao. I tako ovaj potonji postaje parazit, dakle neprijatelj. Evo tko su lopovi. […]

Vi me optužujete za krađu, kao da jedan radnik koji ništa ne posjeduje može biti lopov. Ne, krađa postoji samo kao iskorištavanje čovjeka od strane čovjeka, jednom riječi, od strane onih koji žive na leđima klase proizvođača. Ono što sam učinio nije krađa, samo sam pravedno vratio u ime čovječanstva, a novac je trebao poslužiti za revolucionarnu propagandu, pisanom riječju i djelom.

Da bi se štampale novine i pamfleti, da bi se dokazala istina narodu, kojeg se već predugo vara. Da se ukaže na lijek onome koji osjeća bol.

Baviti se kemijom i pripremiti se za dan bitke, dan u kojem će radnici, osviješteni, izaći iz svoje tromosti, iz svojeg očaja. Jer vrijeme je da ova dijabolična makinacija starog svijeta nestane, da bi se stvorilo mjesta za institucije, gdje će svi pronaći bolju budućnost, a to postoji samo u anarhističkom komunizmu. Jer Anarhija znači odbaciti svaki oblik vlasti. […]

U ime civilizacije vode se daleke ekspedicije u kojima se divljom surovošću pobije na tisuće ljudi. U ime civilizacije se hara, pali, kolje, čitav jedan narod koji samo želi u miru živjeti na svojoj zemlji. Ovi zločini se čine nekažnjeno, jer zakonik ne kažnjava ovakvu vrstu krađa i oružanog razbojništva; naprotiv, vođa uspješnog pokolja se nagrađuje, za uspomenu na njihova dobra djela plaćenicima koji su u njima sudjelovali dodjeljuju se medalje, a ovi nesvjesni ljudi ponosno nose te značke koje su samo diplome za ubojstva.

Naprotiv, zakonik strogo kažnjava radnika kojemu društvo uskraćuje pravo na postojanje i koji ima hrabrosti tamo gdje ima viška prisvojiti ono što mu je potrebno, ali mu nedostaje. Oh, njega, dakle, proglase lopovom, dovuku ga na sud, i pošalju da okonča svoj život u kaznionici.

To je logika današnjeg društva.

Dakle, ja sam ovdje zbog ovog zločina: jer nisam priznao nekim ljudima pravo da umru od pletore dok proizvođači, oni koji stvaraju cijelo društveno bogatstvo, umiru od gladi. Da! Ja sam neprijatelj privatnog vlasništva, i već neko vrijeme ponavljam kao Proudhon: vlasništvo je krađa.

Uostalom, kako se stječe vlasništvo ako ne krađom, iskorištavajući svoje bližnje, dajući tri pare potlačenome za posao u kojem tlačitelj zarađuje deset? […] Zbog toga vam kažem: sa mnom nećete osuditi lopova u meni, nego osviještenog radnika koji sebe ne smatra teglećom marvom spremnom pognuti leđa pri naredbi, već priznaje neporecivo pravo koje priroda daje svakom ljudskom biću: pravo na postojanje. Kada mu društvo uskrati to pravo, on ga mora sam uzeti, a ne pružiti ruku. U društvu u kojem svega ima previše, gdje vlada izobilje koje bi trebalo biti izvor blagostanja ali koje naprotiv danas nije ništa drugo nego izvor bijede, to bi bio kukavičluk…

Zašto? Jer šaka besposličara koja krepava od prepunih želudaca sve otkupljuje, dok radnici stalno traže komad kruha.

Ne! Ja nisam lopov, ja sam taj koji je pokraden, i tvrdim da sve pripada svima, a upravo vas ova oštra logika anarhističke ideje zastrašuje.

Ne, ja nisam lopov, nego iskreni revolucionar, koji hrabro iznosi svoja uvjerenja i odan je svojoj ideji.

U današnjem društvu, budući da je novac smisao rata, ja bih bio učinio sve moguće da ga pribavim, da služim toj ideji, tako pravednoj, tako plemenitoj, koja treba osloboditi čovječanstvo od svih tiranija i progona zbog kojih tako bolno pati.

Ah! Samo se nečega kajem, da sam prerano pao vama u ruke, što me spriječilo da zadovoljim svoju nepomirljivu mržnju, svoju žeđ za pravdom na koju sam se zakleo protiv tako sramotnog društva.

Tješi me činjenica da još ima boraca na proboju, jer je anarhistička ideja niknula unatoč svim progonima, teorijsko razvijanje završava i uskoro će ostaviti mjesta praksi, djelima. Oh, tada, tog dana, trulo društvo, vladari, suci, tlačitelji svih vrsta, doći će kraj vašem životu.

Živjela socijalna revolucija, živjela anarhija.

[Clément Duval, Autobiografski memoari, Biblioteca Adunata dei Refrattari, 1930]

Clément Duval se smatra prvim anarhistom eksproprijatorom. U dobi od trideset godina, nakon što je preživio Prusko-francuski rat i umaknuo buržujskom životu, Clément Duval (1850.-1935.) objavio je rat Društvu.

Osnovao je grupu »La Panthère des Batignolles«, širio brošure i plakate u kojima tvrdi da je potrebno uništiti svo vlasništvo bogatih. 1886. pružio je žestok otpor pri uhićenju, optužen za krađu u jednom hotelu u kojem je zatim podmetnut požar. Nakon što je osuđen na smrt kazna je preinačena u doživotan prisilni rad te je odveden u Gvajanu, gdje će ostati 14 godina, sudjelujući u brojni pobunama, sve dok nakon brojnih pokušaja nije napokon uspio pobjeći. Utočište je pronašao u SAD-u, gdje je proveo 30 godina u ilegali, progonjen, potpomognut talijanskim i francuskim anarhistima. Osim što je napisao svoja Autobiografska sjećanja, Duval je bio jedan od rijetkih koji su 1912. otvoreno stali u zaštitu francuskih anarhista iz takozvane Bande Bonnot.

Ostavite komentar: