Osam dana prije Pashe, osjeća se nemir po ruskim crkvama. Skidaju se lokoti s okovanih sredovječnih dvori, briše se prašina sa starozavjetnih zlatnih svijećnjaka, metla grebe po bizantinskim mozaicima, odjekuje grmljavina klecala, sprema se crkveno kazalište za veliku uskrsnu gala-predstavu.
I po privatnim stanovima vlada nervoza. Kao da se očekuju gosti: peku se gibanice i kolači, mijesi se pasha od meda i od sira, peru se podovi, praše se sagovi, sve miriše kiselkastovlažno po skromnoj čistoći i po siromaštvu. U to svečano preduskrsno vrijeme otvaraju se prvi put prozori, što su čitavu zimu stajali zalijepljeni kitom, a zračilo se kroz fortočku, četvorouglato okance u minijaturi. Opori miris juhte, riblje čorbe, parketnih masti, mokrih galoša i čizama, neizračenih ormara, polutamnih hodnika i guste zimske prašine, sve te arome ljudskih stanova od jeseni se prvi put isparuju na ledenoj promaji. Udišu ljudi punim prsima svježe, proljetne slapove podneblja, vesele se djeca igračkama, rastu glasovi na ulici, po sobama i po crkvama bruji preduskrsni nemir.
Ljepota moskovskih crkvi tiha je kao što su tihe pjesme iz starih mrtvih vremena. Trijumfalna slava ruskih hramova sve se više gasi, kao blaga uspomena na davno već povenulo cvijeće u spomenarima. Bilo je to doba puno patnje, kaosa i zla, kad su ljudi palili u tamnim prostorima svjetiljke pred mirisnim maglama tamjana, udarajući se o grudi i vapijući na koljenima uz glazbu zvonova i pjesmu nevidljivih pjevača u crnim čarobnjačkim mantijama. Teatralika bizantinskog carskog ceremonijala djeluje nerazgovijetnom tajanstveno i nnšću crne, grčke magije, kao što djeluju sve rafinirane predstave, grimizne zavjese, zlatne kulise ikonostasa, prekogrobno potitravanje kandila i lumina na voštanim maskama božjih ugodnika, slatka ljepota, slatka kao kora nebeskih mirodija, slatka kao violine svetoga Grala u Wagnerovu »Parsifalu«. Tajna uspjeha ruskih opera skrivena je u crkvenom pojanju, iz kog progovara misterij antičkih korova, jednog od najmoćnijih propagandističkih sredstava grčkog pravoslavlja.
U gotičkoj katedrali ima nečeg grinewaldovskog: tamo je Bog skolastična tajna, žrtva gadnog i podlog kriminala, tamo Bog progovara u golgotskom misteriju pred izvršenjem smrtne osude, kada čovjek u krajnjem očaju i osamljenosti saznaje kako je ostavljen od sviju, pak i od Boga samoga: »Oče moj, Oče moj, zašto si me ostavio!« U talijanskoj, mediteranskoj, zapravo antičkoj prekogrobnoj slavi Bog je nadgrobna ploča vojvode i kneza, s krunom, sa heraldičkim paperjem, kacigama i grbovima, simbolima pobjede, sreće i bogatstva. Veliki ceremonijal Bucintora, spasovdanski trijumf Dužda Orseola, koji je sa krilatim Lavom oteo Jadran, ili svečanost na rođendan Bogorodičin, Dies nativitatis Virginis u Santa Maria Maggiore, kad Sveti Otac stiže u pratnji kavalerije, to je onaj Bog za koga je Bossuet sarkastično govorio da je dekoracija u koju se vjeruje »na talijanski način«. Činkvečentni brokat i mramorni poganski kip, to je Bog Renesanse, koja već i sama kao riječ — rinascimento — govori o preporodu antičkog Olimpa. A u ruskim crkvama Bog je carski ikonostas, zvuk zvona u dvije oktave i pjesma staroslovjenska, što bruji u crkvenoj lađi o Bogu caru i svevladaru, koji vlada skitskim, sarmatskim i hiperborejskim daljinama, čija lavlja rika odjekuje od Ledenog mora do Carigrada, koji prije ili kasnije treba da se vrati u krilo Matere Crkve, Jedne i Jedine, Pravoslavne, kako je to bila i prije raskola. Raskriljene ruke svetaca i velikih knezova u dalmatikama, bogatstvo svjetlomraka s potitravanjem kandila, to je dekorativna carskopravo- slavna instrumentacija političke i teokratske propagande, čiji su stjegonoše Dostojevski, Solovjov, Ljeskov i Berđajev.
Umiru ruske crkve i bogovi; pravoslavni Olimp doživljava u ove dane svoj posljednji sumrak; kao što svjetlost kandila gasne u rujnim proplamsajima i kao što se jesen na samrti razlistava u blistavim bojama, tako i ruske crkve pred svoju smrt svjetlucaju žalosno i bogato.
U sivožutoj proljetnotoploj iluminaciji, na smeđe-blatnoj rastopljenoj snježnoj podlozi, kada kontrfori i zidovi hramova odudaraju od danje svjetlosti pljesnivo i prljavo, svijetlomodra, akvamarinski plava, kišom isprana i blijedorazvodnjena boja crkvenih stijena svijetli kao laterna magika, u plamenim bojama plastičnih obrisa čudne, istočnjačke arhitekture. Pjege pogaslih fresaka svetaca i careva u krunidbenim ornatima razlijevaju se po tim blijedim stoljetnim crkvenim svodovima kao mrtve palete ikonopisaca i isposnika, čiji nas kosturi zlobno čekaju na neminovnom sastanku pod zemljom ovih božjih domova u kojima ne stanuje nitko.
Nije puka rječitost nego je doista tako: te boje plamene su kao vinjage na jesenskom suncu, zlatne kao svetokruzi u nadnaravnom odsjevu metalnih tanjira za koje se, kao za posmrtni trijumf, plaćala krvarina vlastitom glavom. Oštro zašiljeni indijski portali jednokatnih moskovskih bogomolja, sa stoljetnim izlizanim stepenicama, okov rešetaka na prozorima, crveni cigleni lukovi, karminom i sepijom obojene cigle, vonj pivnice, čađe i tamjana, sve je to gnjilo kao kosturnica i zanosno kao svaka pokojna prošlost, danas još kulturna historija, a sutra šaka pepela na vjetru biblijske prolaznosti.
Ima crkvi s uljenožarko nafarbanim zidovima i zlatnim kubetima, što važu zlata stotine i stotine kilograma, da bi se harunalrašidska duša boljarskih gavana otkupila zvečećom simonijom od krvi gadnih i podlih umorstava. Ti su zvonici tamnocrveni kao usirena krv, a makovice obojadisane na režnjeve kao razrezane dinje, u sočnim kontrastima rujno-zelenih preliva smaragda i rubina. Blistavi žuto-modro-crveni spiralni zavijuci sa zlatnim krstovima svrdlaju se u nebesku vedrinu, a vjetar bruji na njima kao na bakrenim žicama nebeske harfe. Muzika sfera jednog ljudožderskog vremena kad su se ljudi izjedali po zakonu velikih i malih riba.
Blistaju srebrno okovani likovi Crne Matere Božje sa stotinama kandila, u biseru i dragom kamenju sjaje ornati Nebeske Gospođe i Njenih Doglavnika Boljara, u svili i u brokatu. S treperenjem žiža u srebrnim zdjelama i kadionicama, s čađavim vonjem voštanica, s mumljanjem legendarnih prosjaka u obojcima od šarenih krpa, sve djeluje gladno, kao sušičavi glas psa- lomščika, koji pjeva o Muci Gospodnjoj, u pretpetrovskom, zaostalom i arhajskom ambijentu svijesti i osjećaja. Po malenim, blatnjavim, slijepim uličicama, bezimene i sakrivene u zakutku šute zelene crkve, crkve žute i plave, crkve sa bijelom ruskom ampir-kolona- dom, izglodanom od miševa, trulom i kišom ispranom, te stoje osamljene kao podrtine romantičnih kulisa, ružičastih, seljački grubo pozlaćenih. U smeđoj jednoličnosti moskovske ulice, kada pjevaju žljebovi i kopni snijeg, strše bezbrojne crveno-bijelo-žuto obojadisane crkvene kule u glasnom kontrastu s okolinom. Usred blata, snježnice, drvenjara po predgrađima, seljačkih taljiga i saonica izvoščika, moskovske crkve djeluju kao kutije starinskih, s današnjim životom potpuno nepovezanih relikvija. Tko ih je sazidao ovdje i kada i zašto stoje ovdje ovi trokatni terasni tornjevi, što zvone na mjesečini fantastično kao goleme staromodne alabastrene ure iz jekaterinskog vremena? Beskrajne mase hramova samotuju po moskovskim ulicama, a nad starinskim krovovima i zvonicima grudaju se zlatne kugle vrhunaravnih balona, povezanih blistavim žicama da ne polete u nebo. Ovalni lukovi caklenih carskih ukrasa tih zlatnih aerostata djeluju nad crnom i teškom stvarnošću uzdušno kao montgolfijere, usidrene na zemlji samo prolazno, kao zlatne gondole koje se spremaju na daleke i nepoznate plovidbe, na svemirske arhipelage.
U tužno kišovito predvečerje, kada se zelene plinske svjetiljke i narančasti kvadrati rasvijetljenih prozora kupaju u lokvama kišnice, između crnih i mokrih stabala po blatnim drvoredima gacaju pognute starice na večernju. Gasi se modrikasta rasvjeta dana, a tamne akvarelne mrlje prolaznika rasplinjuju se na smeđesivoj blatnoj zavjesi drvenih provincijalnih taraba moskovske derevnje. Zlatna vrata Bogojavljenske crkve tako su gostoljubivo rastvorena, u ružičasto osvijetljenom crkvenom prostoru blistaju svjetiljke tako intimno toplo, prazne mahagoni-stolice sa zlatnim ampir-girlandama ljubazno očekuju posjetu prolaznika, čuje se kor pjevača kako svečano poziva odmora i muzike žedno ljudsko biće na koncert, tako da se uboga ljudska stvorenja u ovom tihom momentu sutonje žalosti pasivno podređuju besplatnoj čaroliji vrhunaravnih poetskih iluzija. Svaki ulaznik na crkvenu portu je Maeterlinckov lirski sanjar koji čezne za svojom plavom pticom… Na portalu prekogrobnog vječnog Carstva Bogougodnika, Careva, Vaseljenskih Patrijarha i Kontrarevolucionarnih Generala stoje špaliri slijepaca i prosjaka, plaču djeca, na krstu, snivaju mrtvaci na odru, a svi se klanjaju Hristosu, na ružičastoblijedom transparentu Carskih dveri. Promatra gigantski Hristos tu krcatu lađu prekogrobnih putnika, svojih poklonika, a lice mu je dobroćudno, marcipanski slatko, nasmijano lice plavokosog mladića, te podsjeća na D’Artagnana, Dumasovog četvrtog mušketira, sa čipkastim Louis-Treize-žaboom. U tako tužno predvečerje, kad su sve vode sive i kad se blatan snijeg, gust kao gumija za žvakanje, lijepi o galoše, a crkveno zvono progovara nerazgovijetnim basom, djeca se pred crkvom igraju policije, a svijet propalih generalica koje čitave noći od svoga pasijansa očekuju spas, svijet nepismenih domaćica i mačaka, pod sivim naoblačenim nebom i crnim gavranovima, taj svijet filistarskog puka i naroda gleda u baroknom i ružičastom Hristosu svoga kavalira i zaštitnika koji će doći i ostvariti svoje političko obećanje: strovaliti Crvene Belzebube iz Kremi ja u pakao.
Ima i očajnih, krvavih, desperatnih Hristosa po moskovskim crkvama, Hristosa koji su izgubili svaku nadu u promjenu međunarodne i političke situacije i tiho bulje u prazninu kao samoubojice i kartaši, proigravši svoj posljednji žeton. Visi takav golgotski očajnik s ispaćenim čađavim licem u zlatnom okviru i kao indijski hipnotizer zuri u dječju povorku koja prolazi sa smijehom, nevinim dječjim smijehom, đavolski uzvišenim nad čađavim sablastima iz vremena Ivana Groznog. Ruska djeca kikoću danas po crkvama kao po fantastičnim muzejima, promatrajući mrtve svece iz jedne distance iz kakve smo i mi kao djeca promatrali afričke fetiše i kumire.
Lijepo je to stajati u moskovskoj crkvi i slušati kako odjekuje kikot dječji, dok svećenik čita Muku Gospodnju, dah se pojaca u gustoj magli povija polu- tamnim prostorom kao dim, tralaliču prosjaci na dnu crkvene lađe, a jedna baba od votke promuklim glasom uzdiše i trabunja, uz svjetlucanje zelenog žiška. Božanstvo koje postaje smiješnim u dječjim očima! Agonija i sumrak jednog Olimpa koji silazi s pozornice, a da nije nadahnuo ni jednog trageda.
Tjeskoba i radost nad sumrakom bogova dva su osnovna dramatska motiva građanske civilizacije na samrti. Nad crkvenim truplom in extremis grmi Jeremijin psalam po razmetanom i do temelja razvaljenom Jeruzalemu, i kao što je jedan bizantinski patrijarh ustao sa svoga odra da zaprijeti bogohulnim grešnicima, povampirene moskovske mumije dižu se iz svojih grobova u grandioznoj pobuni uskrsne noći. U ognjičavom nemiru bunila Sveto Pravoslavlje ne da se balzamirati od barbara, ono posljednjim svojim ritualnim trzajima ustaje sa samrtne postelje da se uspravi za posljednju borbu: Eto budet poslednjij i rešiteljnij boj … U toj uskrsnoj noći pravoslavlje razvija svoje posljednje barjake da pobije Antihrista i da admiralski zaplovi u nove, svijetle, vatrometne, trijumfalne pobjede …
Jednospratne i dvospratne moskovske crkve te su dramatske uskršnje noći rasvijetljene kao domovi u kojima se sprema gozba, a svjetlost se sipa u bogatim slapovima na sve prozore u širokim mlazovima. U osvijetljenim četvorinama prozora lelujaju se sjenke vjernika pravoslavnih u oštrim obrisima, kako se klanjaju i krste servilnim, ceremonijalno ropski naglašenim orijentalnim zamahom ruke sa desnoga ramena na lijevo. Škripe drvene stepenice neuglednih, skromnih bogomolja na periferiji; miriše po svježoj borovini, po ljudskom znoju i po lojanicama. I stanovi su ljudski osvijetljeni i bučni kao krčme, koje se trajno zatvaraju i otvaraju pred povorkama gostiju i čestitara, odjekuju glasovi pijanaca, zvuk harmonike i škripa na vratima. Po rasvijetljenim prozorima vide se zelenkaste proste staklenke sa krastavcima i kiselim mlijekom, teleće butine i kobasice u novinskoj hartiji, bijele, snježne piramide uskrsne pashe sa grožđicama, zamotane u bijele servijete, zauzlane na tri čvora sa zečjim ušima.
Ulicama osvijetljenim zelenim svijetlom plinskih svjetiljaka huči promet ustalasan i nemiran: valjaju se crne mase na ponoćnu službu, u raznim smjerovima, preko čitave Moskve od Jelohovske ploščadi preko Basmanaje sve do Arbata i Lubjanke u Kitajgorodu. Tu i tamo prosulo se preko uličnog blata intenzivno usijano magnezijsko osvjetljenje od nekoliko tisuća električnih svijeća i vide se galerije prepunih dvorana, prenatrpane znojnim ljudskim pojavama. To su partijski klubovi sa antireligioznim sastancima u dvoranama, ovjenčanima skrletnim girlandama sa zlatnim pismenima ispisanih parola, lovorovi vijenci nad Lenjinovim likom. Netko je ostavio otvorena vrata i tminom odjekuju odzvuci limenih trombona, kao zvek trube vojničke iz neprijateljskog tabora.
Sve crkve blistaju kao kulise, osvijetljene na sceni. Žmirkaju zeleno-crvena kandila, blistaju ikonostasi, gunđaju slijepci i mnogo se ženskog svijeta gura i smije sa crvenim jakobinskim maramama i bijelim djevojačkim zubima. U crkvama podzemnim, po podrumima, pod zadimljenim, vlažnim, čađavim svodovima zelene, utopijeničke boje, pužu po ikonama i draguljima i licima ljudskim mračne prekogrobne sjenke. Riznice po staklenim vitrinama sa svetačkim moštima, likovi božjih ratnika, obrazi kršćana po katakombama, freske careva i svetaca, u monumentalnim nerazmjerima figuralnim, raspeti Hristosi koji pružaju krvave i prebite ruke preko mračnih kupola, sjenka kljastog grbavca koji se zgrčio pred žrtvenikom, a lelujava projekcija njegovog zemaljskog lika sablasno se prelijeva preko zlatnih mozaika, sve se to bezbrojem zajapurenih krvavih krabulja topi i rastapa u vizionarnom nemiru, u uzrujanom treperenju sjenki, u tmurnom osvjetljenju mrtvačnice. Kroz raspuklu zlatnu dasku Carskih dveri na ikonostasu vide se bradati svećenici kako se kostimiraju za predstavu, kao glumci po garderobama. Kašljucaju ljudi, stresaju blato sa cipela, puši se topla para iz nosnica, ljudi razgovaraju poluglasno, valjaju se ulicama, pune crkve kao crna poplava, penju se uz drvene stepenice jednospratnih hramova, a lica su im obasjana svjetlošću voštanica i crvena kao u skrletnoj ognjici. U gužvi na vratašcima od tornja, kako je netko makinalno bio podigao ruku, pričinila se ona, od kandila na dlanu, kao oblivena krvlju. Negdje je zacviljelo pseto, nemilo, a preko mosta stupa četa vojnika u šinjelima do zemlje i pjeva; meni se pričinilo kao da pjeva madžarski.
Našao sam se u novijoj baroknoj crkvi, sa bijelo-zlatnim ikonostasom, rasvijetljenim kao scena za »Čarobnu frulu«. Promatrajući uznemireni odraz kandila i svijeća po rubinima kaleža, po okovanim srebrnim knjižurinama, punu crkvu sluškinja i činovnika, udovica u crnini i malograđanskih djevojčica, gdje pjevaju drevnu, staroslavensku uskrsnu pjesmu »Hristos voskrese«, nad zlatnouokvirenim ikonostasom, sapunasto ljigavim i kao glazura jeftine punč-torte poslastičarski banalnim, vidim na vrhu, u bijeloj štukaturi, renoviranoj s barbarskim neukusom, girlandama od vještačkih ruža i skupocjenim secesionističkim lampadama ovjenčanu čudnu alegoriju od carske krune na mrtvačkoj lubanji.
Nekoliko trenutaka prije nego što me je rulja zanijela u ovu bijelookrečenu crkvu, prisustvovao sam proslavi Komunističke pashe Pionirskog kluba na Zapadnom univerzitetu. Djeca, članovi Pionirskog kluba, prikazivala su vlastitu kompoziciju antireligioznog karaktera u obliku baleta, uz pratnju pjevačkog zbora i orkestra. Stotinjak dječaka i djevojčica, u plavim mornarskim odijelima, veslalo je na majerholdovskom praktikablu uz zvižduk sirena i zvonjavu balalajki, kao na simboličnoj Admiralskoj Galiji pobjedonosne Pionirske pashe. Veliki crveni barjak na pramcu Admiralske Galije s natpisom »Osma komunistička pasha« bio je parolom ovog korskog ritmičkog veslanja, uz pratnju dječjeg zbora.
Nikada, nikada, pionir pred Bogom ne pada. Plovila je Admiralska Galija krcata mornarima i plavokosim ruskim milim djevojčicama, ozbiljnim pionirima i tamnoputnom djecom iz Aserbejdžana i Buhare. Uz plave moskovske drugarice veslaju mali Mongoli i Tatari, Lotiši i Nijemci s Volge, pjevajući Nikada, nikada, pionir pred Bogom ne pada. Na toj svojoj bezbožnoj plovidbi u ruskoj uskrsnoj noći Admiralska Galija »Osma komunistička pasha« sastaje povorku pravoslavnih patrijarha, ugojenih igumana, kaluđera i monahinja, sa svetim moštima, tamjanom i ikonama, čitavu komparseriju carskog pravoslavlja u stilu antireligioznih karmanjola Demjana Bednog. Razvija se u baletu radnja: mornari »Osme komunističke pashe« bacaju sidro, iskrcavaju se i razvijaju među pravoslavnom povorkom antireligioznu propagandu. Sve svršava veselo: mali igumani pod težinom anti religioznih argumenata skidaju svoje prosjede brade, razdiru svoje arhimandritske mantije, bacaju svete slike i ikone, monahinje postaju mornari i svi se ukrcavaju na lađu »Osme komunističke pashe«, i tako djeca ujedinjena u apoteozi ateističke pobjede razapinju svoja jedra na nove pobjedonosne plovidbe, uz pratnju kora
Nikada, nikada, pionir pred Bogom ne pada. U bijelookrečenoj baroknoj renoviranoj crkvi stojim pred ikonostasom, promatram carsku okrunjenu lubanju u štukaturi, slušam uskršnju pjesmu monaha, a u ušima mi odjekuje pashalna apoteoza pionirskog baleta i tako se gubim u mislima o relativnosti ljudskih uvjerenja. Koliko li najsuptilnije snage treba da uloži evropsko dijete u borbi s religioznim utvarama, da bi u svom čistom mozgu moglo da spasi bijeli barjak vlastite naivne, ali iskrene »slobode savjesti«, o kojoj se u Evropi toliko priča, a koja nikada ni u jednoj zapadnoevropskoj civilizaciji nije djeci zagarantirana. Dok se takav evropski naivni mali darvinist i feuerbachovac probije do vlastitog uvjerenja na temelju vlastitog zapažanja, do onog moralno-intelektualnog, junački uzvišenog stepena svijesti da se smiono odupre nasilju svoje crkve i svoje škole, to jest grube religiozne propagande, da bi riskirao svoju ličnu bezbožničku ispovijest, koliko li je prije toga palo zaušnica, batina, imbecilnih protudokaza i poniženja, koliko li je nemirnih noći dijete probdjelo strahujući pred posljedicama takve jedne ispovijesti, koja zapravo i nije drugo nego naivna parafraza davno već iskustvom provjerenih, dosadnih fakata. Bujica svijeta valjala se u povorkama, sva je Moskva bila na nogama. Noću tako pust i nijem, sada je Kitajgorodski centar oživio: crkve na Marosejki mirisale su čađavo provincijalno, po prostim svijećama, kao prosjački pogreb, a u podzemnoj bazilici Vasilija Blaženoga stajala je jedna žena okrenuta leđima spram ikonostasa i kao duhom potpuno odsutna, prislonivši glavu na staklo prozora, lutala je očajno izgubljena svojim uplakanim pogledom po golemom prostoru Krasne ploščadi. Na trgovima, po kejevima i mostovima preko Moskve Rijeke stupale su kolone sa crvenim barjacima uz grmljavinu bubnja, na povratku sa stranačkog sastanka, a u protivnom smjeru kolone s uskrsnom voštanicom u ruci na pohodu u crkvu. Spram Arbata bile su sve crkve prenatrpane i po jednospratnim drvenim stepenicama zujali su crni osinjaci i vješali se grozdovi ljudski jedni o druge, pjevajući i paleći svijeće. Na trgu oko hrama Hrista Spasitelja, po mramornim i granitnim pločama, po izgaženim nasadima i po klupama, po kamenim stepenicama i na keju, vrvjele su crne mase komsomolaca i djevojaka sa crvenim maramama, žena, djece i danguba.
Pale se cigarete, šume glasovi, kikoću djevojke pučki veselo, osjeća se tu i tamo zadah votke, u očekivanju velikog trenutka Uskrsnog Trijumfa svi prisluškuju glasu ponoćnog zvona. A kad su se na terasi, ispred portala Hrista Spasitelja, nad bezbrojnim ustalasanim ljudskim glavama pojavili barjaktari sa crkvenim stjegovima, uznemirila se masa prije dolaska patrijarha, i kad su negdje daleko na horizontu zasjale prve rakete i čuli se prvi odjeci mužara, onda se iz ponoćne tmine, kao daleka, polutiha grmljavina, javila zvonjava moskovskih zvona. Manastiri na starom moskovskom tvrđavnom pojasu bili su prvi; nekoć davno, sa svojim kulama i bedemima, na braniku protiv Tatara i Poljaka, oni su sada u ovoj Osmoj komunističkoj pashi prvi dali signal Gradu, da je Hrist uskrsnuo. Sa jugoistoka, od Novodevičjeg i Donskog manastira, zatalasali su se zvuci na daleko Zamoskvorječje do Novospaskog hrama, i tako je zvonjava u krugu rasla u tmini i palila se kao alarm u tvrđavi. Kao preludij na orguljama, tako je počela ta zvonjava, u velikim akordima na prostorne distance, od sjevera sa Strasne ploščadi, sa dalekih prospekata i bulevara na gradskom obodu, pa spram centra u Kitajgorodu i baroknom Arbatu. Crkve skromne, sa niskim zvonicima, daleko vani u gradskoj tmini, započele su tu sablasnu noćnu zvonjavu, i ti nejasni diskretni zvuci s močvarne ravnice preletjeli su nad gradskim masivom i zanjihali gigantska zvona po monumentalnim saborima i katedralama u centru.
Svi ti hramovi Bogojavljenski i Blagoveščenski, te crkve Matere Božje Vladimirske, i Matere Božje Gruzinske, i Iverske, i Kazanjske, i Donske, svi ti Vasiliji Blaženi i Voskresenija Hristova, svi su oni stali da grme jedan za drugim sve glasnije i sve smionije. Javio se u toj grmljavini Sveti Georgije Pobjedonosac na glas Paraskeve Pjatnice, i Sveti Nikola Baljšoj Krest, i Sveti Nikola v Hamovnikah, i Sveti Kliment Papa Rimski, i Sveti Kozma i Sveti Damjan, svi su oni davali signal ponosno, nepobijeđeno i izazovno. U prvi momenat ove muzikalne uvertire, ta je zvonjava počela kao svečana radosna i slavna uskrsna zvonjava u čast Pashe i biblijskog poetskog momenta, kada su žene u nedjelju ujutro našle prazan grob i bijeloga serafa nad mramornom pločom. Ali kada se u taj čas iznad svoje dominantne, trista šesnaest puda teške zlatne kupole javio Glas Hrista Spasitelja sa takvom detonacijom, da su školjke uha nabubrile kao od praska eksplozije, u onim kružnim talasima zvona što su tresli staklima, granitnim pločama i ljudskim mozgovima, u tutnjavi bezbrojnih zvonika bilo je više topovske grmljavine nego pomirljive uskrsne zvonjave. Polagano, neprimjetljivo, iz jednog lirskog uskrsnog preludija ta je zvonjava rasla u patrijarhalnu, inkvizitorsku, okrutnu i drsku kanonadu, u paroksizam što puca po oblacima, po gradu, po dalekoj i beskrajnoj moskovskoj ravnici i diže se s halabukom paničnohisterične zvoncadi do goleme demonstrativne ornjave, do protesta. Svi su oni protestirali jednoglasno, u koru kompaktnog demokratskog stada Gospodnjeg. I stari Tihon Amatunski na Arbatskim vratima, i Stefan Arhiđakon, i Roždestvo Prečiste Bogorodice, i Sveta Jekaterina, i Sveti Ivan Preteča, svi su oni u zboru glasno protestirali uz borbeni motiv Hrista Spasitelja, koji je grmio najstravičnije kao na požar, na anatemu, na kontrarevolucionarni bunt! U svakom talasu te zvonjave, u velikim uznemirenim krugovima ponoćne strave pucale su sve grobnice ruskog carstva, otvarali se grobovi i ustajali su svi carevi i patrijarsi i velikomučenici, u ornatima, sa svjetiljkama i zlatnim krstovima, i dizali anatemu na Antikriste, na Hebreje i na Boljševike, koji su obeščastili zemlju rusku.
— Prokleti bili ti Bronštajni i Apfeljbaumi, koji su u ovoj svetoj noći vezali zvono Ivana Velikog u Kremju, tako je grmio trista šesnaest pudi zlata težak Hristos Spasitelj, te sa svojih četrdeset zvona udarao po glavama pravoslavnih vjernika kao da ih bije mlinskim kamenjem.
— Prokleti bili ti Bronštajni i ti Apfeljbaumi, koji su Boga izbacili iz škole, odjekivale su čitave galerije svetaca prijeko u nizini na drugoj obali Moskve.
— To su Apfeljbaumi naše crkve pretvorili u muzeje i partijske klubove, od djece pravoslavne stvaraju bezbožnike, pravoslavlje su raspeli na krst, Rusiju su razorili i osramotili, pravoslavnu majčicu!
Četrdeset puta po četrdeset moskovskih crkvi, sa petnaest hiljada zvona grmjelo je i protestiralo u toj noći u ime Gospodina Boga, u ime Njegova Veličanstva Ruskog Cara, u ime Njihovih Ekscelencija Kolčaka i Denikina i Wrangela! »Mi protestiramo u ime Njegove Svetosti Ruskoga Patrijarha u Srijemskim Karlovcima! Prokleti bili ti Bronštajni i ti Apfeljbaumi!«
Nije više bila to zvonjava uskrsna, ni lirska kantilena serafske legende. Pobješnjeli krvavi lavež, otrovna kanonada kletve, žuči i mržnje, anatema ludih prokletstava, ta zvonjava urlala je kao panihida nad slobodom ljudske misli. Nekoliko tisuća zvona zapalo je u sablasnu, epileptičfcu egzaltaciju vansebnog zanosa, pa kada su zafbrujali korovi, kada se teatralna grmljavina sa sijevanjem munja popela do parofcsizma, u taj čas krenula je povorka arhijereja, episkopa i đakona, u boljarSkim ornatima, sa svetim moštima, kandilima, zlatom, zadimljenim v»stanicama i trubama oko hrama Hrista Spasitelja. U taj momenat mogilo je biti na trgu pred katedralom oko petnaest do dvadeset hiljada ljudi, a nad uzdužnom linijom Moskve Rijeke, iznad mostova i palača na dalekim uzvisinama, stale su vrcati rakete i plamtjeti bengalske vatre. U svečanoj iluminaciji crvenih i zelenih raketnih repova rumenilo se riječno ogledalo kao od požara, sive fasade i bezbrojne kupole iplamtjele su u sjaju ognja i u bezumnom zanosu fojelogardijslkog uskršnjeg trijumfa.
Kad god bi šiiknula u zrak po koja raketa, zasjao je u tmini, iznad te vulgarne galame uzvišen, Kremlj, nerasvijetljen, mrk i ozbiljan, sa svojim vezanim zvonima, bedemima, kulama i topovima kao prava tvrđava. Zasvjeflucala bi zlatna kupola Ivana Velikog na odrazu rakete i tako je izgledalo u onoj grmljavini kao da šrapneli prskaju nad kremaljsfcom tvrđavom u divljem bombardmanu. Nad Senatskom kulom visoko, na istočnom Vjetru, vijorila se crvena zastava, osvijetljena jakim reflektorima. Crveno sukno barjaka teklo je i titralo u tmini, razgaralo Se na udaru vjetra, palucalo i lizalo iznad čitavog grada, visoko, markantno, na okomitom koplju kao na ađmiiralskom jarbolu.
Miroslav Krleža
Iz knjige Izlet u Rusiju
