Predgovor Knjige nemira Fernanda Pesoe
Otkad je izronila iz mraka već legendarne škrinje u kojoj je prvotno bila pohranjena Pessoina literarna ostavština, Knjiga nemira objavljivana je u mnogim portugalskim i stranim izdanjima. Za života Pessoa je objavio tek dvanaest fragmenata po časopisima, što ih je 1961, uz nekoliko novih, prikupio u zasebnoj knjizi Pedro Veiga (Arte & Cultura, Porto). Istodobno, Jorge de Sena, koji se u to vrijeme već nalazio u Brazilu, nastojao je prikupiti Pessoin rukopis s namjerom da ga objavi. No, zbog mnogih tehničkih poteškoća na kraju je od toga odustao, ostavivši ipak vrlo vrijednu studiju Uvod u Knjigu nemira u svojoj zbirci eseja o Pessoi. Prvo potpunije izdanje Knjige pojavilo se tek 1982. (Atica, Lisabon), zahvaljujući iscrpnom prikupljanju i obradi podataka Marije Aliete Galhoz i Terese Sobral Cunha, te organizaciji ulomaka Jacinta do Prado Coelho. Ubrzo se javljaju i strana izdanja. Godine 1984. španjolsko izdanje (Seix Barral, Barcelona) u prijevodu Angela Crespa uglavnom slijedi tematsku organizaciju fragmenata Jacinta do Prado Coelho, premda prvotnih 520 fragmenata u portugalskom izdanju Angel Crespo kasnije svodi na 476, ostavljajući neke fragmente izvan Soarcsove Knjige. Godine 1985. Georg Rudolf Lind objavljuje njemački prijevod (Amman Verlag, Zürich) s 240 fragmenata i organizacijom teksta koja je dovela do polemike s Pradom Coelho zbog odstupanja od kriterija u portugalskom izdanju.
U Brazilu Knjigu nemira u svom izboru objavljuje Leyla Perrone-Moisés (Brasilicnse, Sao Patilo, 1986.), koja u nju uvrštava 308 fragmenata prema tematskom kriteriju Prada Coelha, ali grupirajući fragmente u veća tematska poglavlja i pridajući im naslove koji su izvučeni iz samoga teksta. Mnoga druga strana izdanja koja potom slijede — talijansko izdanje Marije José de Laneastre i Antonija Tabucehija, franeusko izdanje Roberta Bréchona, te englesko izdanje Richarda Zenitha, kao i portugalska izdanja Antonija Quadrosa ili nova, upotpunjena i izmijenjena izdanja Terese Sobral Cunhe — također variraju po broju fragmenata, donose različite rasporede i organizaciju teksta, unose novopronađene fragmente, izbacuju neke za koje se daljnjom filološkom analizom utvrdilo da ne pripadaju Knjizi, te obrazlažu svoje kriterije raznim tumačenjima i interpretacijama…
Vjerojatno nijedna knjiga u ovome stoljeću nije potaknula toliko polemika i pokazala toliko različitih »lica« kao Pessoina Knjiga nemira. Zbog svoje fragmentarnosti i nedovršenosti to je knjiga koja se neprestano slaže i preslaže, pokazujući uvijek neku drugu »dušu«, a zanimljivo je da se to događa upravo s knjigom autora koji je toliko želio približiti se svekolikoj različitosti Kozmosa da je u tom nastojanju potrošio čak nekoliko osobnosti. Ili to možda i nije slučajno? U svakom slučaju Pessoa nije definirao »rubove« svoje knjige, ona je ostala otvorena, što i pruža mogućnost mnogim stručnjacima da objavljuju »svoje« Knjige nemira, kao i čitateljima daju čitaju ne slijedeći nužno redoslijed stranica. Pessoa nije odredio što bi sve Knjiga trebala sadržavati, iako je ostavio barem desetak planova za izdavanje svoje poezije i proze, od kojih su neki proturječni — po nekim planovima u Knjigu bi se uvrstili tzv. Veliki ulomci, pa čak i poezija nekih Pessoinih heteronima, a po nekima bi poezija kao i Veliki ulomci trebali biti objavljeni zasebno.
U predgovoru najnovije Knjige nemira (Assirio & Alvim, Lisabon, 1998.), kojom se rukovodi i ovo hrvatsko izdanje, Richard Zenith, njezin sastavljač, kaže: »Da je Pessoa pripremio Knjigu nemira za objavljivanje, bila bi to zasigurno knjiga manjeg obima. Pessoa je predvidio izbor fragmenata „strog koliko je to moguće“, i doradu starijih fragmenata „tako da budu prilagođeni pravoj psihologiji Bernarda Soaresa“, te predlagao opću reviziju samoga stila. Taj bi postupak nesumnjivo urodio jednom pravom knjigom, izbrušenom i tečnom. Ako bi se izbacilo ono što je u knjizi fragmentarno i nedovršeno, knjiga bi vrlo vjerojatno dobila na snazi, no postala bi tada samo „još jedna“ knjiga, umjesto ove jedinstvene knjige kakvom nam se predočava.«
Pri rasporedu fragmenata Zenith se ne drži strogo kronološkog kriterija, koji je ionako otežan time što mnogi fragmenti nisu datirani, te stoga kreće od posljednje faze Knjige, fragmenata napisanih u razdoblju od 1929. do 1935, kao kostura oko kojega artikulira tijelo Knjige. Već je šezdesetih godina Jorge de Sena upozorio na tri faze Knjige, nazvavši posljednju fazu »pravim nemirom«. Danas se cjelokupan poznati corpus Knjige nemira uglavnom dijeli na dvije faze: Soaresovu knjigu (1929-1935) i pred-Soareso-vu knjigu (1913-1929). Tako ju dijeli i Zenith, iako među fragmente ove posljednje, odnosno Soaresove faze, ubacuje i fragmente iz početne faze kada je smatrao da su ti stariji fragmenti svojim stilom bliski Soaresu, ili bi se pak mogli uklopiti u okruženje Soaresove »prave psihologije«. No i Zenithov je raspored subjektivan i tek jedan od mogućih rasporeda fragmenata, kako sam navodi u predgovoru Knjizi, a »jedini ispravan redoslijed čitanja ovakve knjige bio bi čitati ju bez ikakva redoslijeda.«
Nije čudno što pessoisti neprestano dvoje oko organizacije teksta i određivanja kronologije fragmenata, budući daje sam Pessoa ostavio svoj rukopis nesređen, nedovršen i s mnogo nejasnoća.
Pessoa se kolebao i oko »pripisivanja« autorstva svojoj knjizi. Prvi fragment koji nosi njegovu oznaku »L. do D.«, kraticu koja označava Knjigu nemiru, objavljen je 1913. pod nazivom Šuma otuđenja i pripada Velikim ulomcima početne post-simbolističke faze Knjige. U toj fazi autor je sam Pessoa, da bi, kako je Knjiga napredovala, postupno došlo do raslojavanja. Pojavljuje se Vicente Guedes kao autor prvih dnevničkih zapisa, kojega Pessoa spominje kao prevoditelja i pripovjedača, a 1929. dva objavljena fragmenta prvi put potpisuje Bernardo Soares. Uz to, tu je i stanoviti barun Teive koji je pisao i drugu prozu, te Mareos Alves koji se spominje u dva Pessoina rukopisa što se odnose na građu Knjige nemira. Da bi ova zamršenost bila potpuna, miješaju se i same faze Knjige onako kako su ih stručnjaci već razlučili — tako ima fragmenata iz 1929. godine napisanih u postsimbolističkom tonu početne faze koji uopće ne spominju Bernarda Soaresa. Ipak, kada se pojavio Bernardo Soares, Guedes je nestao, točnije Guedes je umro mlad, a Soares je naslijedio njegovu biografiju, kao neka njegova reinkarnacija, ali ne i sasvim identična. Tako je Soares postao jedini autor knjige, a Pessoa autor autora.
No, tko je zapravo Bernardo Soares? Pessoa o njemu govori kao o književnom liku, točnije, književnoj osobnosti, kao o polu-heteronimu, zato što je u prozi teže »podrukčiti se« nego u poeziji, i kao o svojoj »mutaciji« bez snage rasuđivanja i osjećajnosti budući da se neprestano nalazi u poluspavajućem stanju svijesti. Soares je tako nastao određenom Pessoinom projekcijom u njegovu nutarnju šupljost, on je zapravo ono ništa u Pessoi, nulti stupanj heteronimije, kako ga naziva Bréchon, s kojega Pessoa kreće na virtualno putovanje (pomoću mašte) oslobađanja duše. O Soaresu se malo zna prije njegova smještanja u ulicu Douradores, u lisabonskoj trgovačkoj četvrti Baka. On je pomoćni knjigovođa u tekstilnoj tvrtki, rano je ostao bez majke, a potom mu se ubio otac. U slobodno vrijeme piše, prijatelja i obitelji nema, a upoznat je s Orfejom, glasilom prvih lisabonskih modernista u kojemu je surađivao i Pessoa. I ta kratka biografija dovoljna je da nas podsjeti na Pessoin život, premda razlike, naravno, postoje. Pessoa je radio kao inokorespondent za engleski u nekoliko trgovačkih poduzeća, otac mu je umro kada mu je bilo pet godina, a majka se potom preudala, bio je jedan od pokretača časopisa Orfej i u slobodno je vrijeme, dakako, pisao. Štoviše pisanju je posvetio cijeli život, te bi i za određenje Pessoina života, nesumnjivo, najbolje odgovarala Soaresova rečenica: »Velikim dijelom ja sam ova proza što ju pišem.« (193. ulomak)
Čitateljima još treba napomenuti da je ova knjiga pred nama posljednja faza Knjige nemira, bez početnih Velikih ulomaka i fragmentarnih dijelova drugih »autora« Knjige; ovo je onaj »pravi nemir« kako ga naziva de Sena, zbir fragmenata koji se uglavnom pripisuju vjerojatno najpoznatijem pomoćnom knjigovođi na svijetu iz ulice Douradores.
Na kraju, željela bih zahvaliti na pomoći pri prijevodu ovoga složenog teksta — u kojemu su česte nejasnoće i nepovezanosti, koje se mogu doimati kao prevodilačke nedorečenosti, dio samoga izvornoga teksta — prof. Richardu Zenithu na dragocjenim savjetima koje mi je uputio, prof. Fernandu Cabral Martinsu iz stručnoga tima »Pessoa« na tumačenjima gramatičkih anomalija i nerazumljivih neologizama u tekstu, te prof. Ani Kolesarić na vrsnoj lekturi. Također zahvaljujem izdavačkoj kući »Konzor« na entuzijazmu i stručnosti njezinih suradnika koji su ovu Knjigu učinili dostupnom našem čitateljstvu.
Tatjana Tarbuk
