Moj desetogodišnji prijatelj ide u četvrti razred osnovne škole. Moj prijatelj je dijete svoga vremena, stalno premeće u rukama kompjuterske igrice. Nedavno mi je ponosno pokazao zanimljivu kompjutersku “učilicu”, dodatak školskom programu.
Učilicu je, kao “izvorno hrvatski proizvod”, odobrilo i preporučilo hrvatsko Ministarstvo prosvjete i sporta. Sve u svemu, čini se da je cijela stvar odlično zamišljena. Na ekranu se pojavljuje animirani dječak (dječak, doduše, a ne djevojčica!), koji ulazi u školu. Na vratima razreda piše “Matematika”, “Engleski”, “Hrvatski”….
– Reci, u koji razred idemo? – pita me.
– Hm… U geografiju…
– Super izbor, to je moj najdraži razred!
Ubrzo shvaćam i zašto. Na ekranu se pojavljuje reljef Hrvatske i mala svemirska letjelica. Moj prijatelj vješto upravlja letjelicom iznad hrvatskih planina, gradova i dolina, juri duž jadranske obale, kruži iznad jadranskih otoka…
– Je l’ znaš gdje je Dubrovnik? – pita.
– Ne znam. Pokaži mi.
I on zaustavlja letjelicu na mjestu gdje odmah iskače oblačić s kratkim opisom povijesti Dubrovnika.
– Eto, tu je Dubrovnik…
Odmah zatim na ekranu iskaču fotografije župana i podžupana dubrovačke županije i dubrovačke gradonačelnice. I iznad njihovih glava pojavljuju se oblačići s kratkim opisom njihovih zasluga i nazivom stranke kojoj pripadaju (što je gotovo nepotrebno, jer većina pripada stranci na vlasti). Zamjećujem da su kratki CV tekstovi u oblačićima obimom ipak veći od povijesnoga CV teksta grada Dubrovnika.
Uzimam kompjuterskog miša u ruke i sada ja upravljam letjelicom.
Split, Rijeka, Zadar, Osijek… Svugdje iskaču glave hrvatske političke elite.
– Hej, daj mi miša, to je moja igra… – kaže.
Desetogodišnjak je očaran igrom, a u meni kuha. Ipak, držim jezik za zubima. Nije moje da zbunjujem dijete, da mu govorim kako je gradonačelnik, župan ili podžupan zapravo lopov, kriminalac, švercer oružjem ili mafiozo. On ionako zna njihova imena, političari se ionako stalno pojavljuju na televiziji, u novinama, na zasjedanjima sabora. Političari su medijske zvijezde tranzicijskog društva.
Dječak u novinama može vidjeti fotografije njihovih vila, njihovih stanova, njihovih tvornica, njihovih liječničkih dijagnoza i operacija, njihovih žena i djece, štoviše može pročitati kako su kćerka ili sin nekog političara upravo diplomirali na Harvardskom univerzitetu. Može ih svaki dan čuti kako s TV ekrana grme o moralu, o rodoljublju, o nepravdama, kako javno ocrnjuju jedni druge, kako se slizavaju jedni s drugima, uostalom svi su ista sorta. Kompjuterska učilica s fotografijama tih moćnika prosutima po hrvatskome reljefu za njega je posve prirodna stvar. I dok ja u sebi gunđam kako je sve to besprimjerni kriminal, kako su krimosi penetrirali u sve, kako su čak uspjeli ući u školske programe, kako su sami sebi dali status historijskih spomenika, moj desetogodišnji prijatelj je oduševljen. Zna ime i lice svakog polupismenog lopova koji je preko noći postao branitelj domovine, general okićen državnim medaljama, vlasnik tvornice koju je kupio za cijenu boljih cipela, uspješni poduzetnik, gradonačelnik i uvaženi sabornik.
I tranzicijski popovi, ne samo lopovi, sebi ubrzano dižu spomenike.
Hrvatski katolički hramovi iskaču brzinom pop-corna posvuda: u svakome selu, u svakoj zabiti, u svakom naselju. Betonski komunistički stambeni blokovi u novozagrebačkim naseljima, ti koji su osiguravali jeftin smještaj stotinama tisuća ljudi, sada su konačno dobili svoj pravi smisao: golemu betonsku crkvu. Monumentalne betonske crkve često imaju tornjeve od stakla u kojima klizi lift. Transparentni tornjevi s liftovima – arhitektonska moda nove crkvene arhitekture – i najnemaštovitijem prolazniku trebali bi sugerirati spasonosni link s nebesima, ili komunistički rečeno: obećanje svijetle budućnosti. Poneka novozagrebačka stambena naselja imaju i po dvije crkve. U manjim mjestima crkva je jedino što imaju. I dok po hrvatskim bolnicama nema dovoljno bolesničkih kreveta, dok ljudi prerano umiru – jer nema novaca ne samo za dijagnostičke aparate, nego često niti za običnu gazu – crkva gradi svoje utješiteljske piramide. I to je crna istina, iako zvuči kao anticrkvena retorika.
Popovi su, baš kao i političari, penetrirali svugdje: u sabor, u političke forume, na televiziju, u medije, u škole. Ulaz u svaku bolnicu, ali i u svaku bolničku sobu, markiran je katoličkim raspelom. Moj mali prijatelj ide na vjeronauk. Vjeronauk je, navodno, njegov slobodni izbor. Satova vjeronauka ima koliko i satova engleskoga jezika tjedno. Subotom ujutro – kada nema škole – ponovo ide u crkvu.
– Zašto ne ideš na nogomet? – pitam ga.
– U crkvi nam je super, svi idu, tamo se igramo – odgovara. Pritom je svi idu pravi odgovor. Zasada, na sreću, ne gleda televizijske diskusije i zato ne grmi po kući da bi trebalo ukinuti pravo na abortus jer je tako rekao službeni spiritualni lider većine Hrvata.
Istina, ima u crkvi i nečeg dobrog. Crkva je glavni organizator javnih kuhinja, kažu. Pred javnim kuhinjama stoje redovi ljudi i čekaju na toplu juhicu. Juhica je najjeftiniji i najisplativiji ljudski ulog: za dvije mrkve, kocku kokošje juhe i malo tople vode dobiva se neprocjenjivi ideološki povrat: vjerska lojalnost. Crkva neće, dakako, izdvojiti novac za kupnju magnetske rezonance, radije će prikvačiti drveno raspelo na bolnički ulaz. Raspelo je jeftinije. Niti joj pada na pamet da od one gomile cementa preostale od gradnje crkve sagradi – dječji vrtić. Ona je, uostalom, zadužena za spiritualni resor.
Da li je “pejzaž” kojim sam okružena u Nizozemskoj drukčiji? Hm, ne znam kako da odgovorim na to pitanje, ali znam da sam nedavno posjetila jednu od najvećih evropskih tržnica, sajam, bazar (tako se i zove De Bazaar) u Beverwijku, malom mjestu udaljenome na pola sata vožnje od Amsterdama. Bazar postoji već nekih dvadeset i pet godina. Sve je započelo od divlje tržnice, od buvljaka. Danas mjesto nalikuje na golemo, prostrano sajmište, s lijepo uređenim, velikim parkiralištima, s halama gdje se prodaje bukvalno sve: kompjutori, televizori, namještaj, hrana, odjeća… Najprivlačniji je dio s orijentalnom hranom. Turci, koji su najbrojnija emigrantska populacija u Holandiji, taj bazar zovu malim Istanbulom.
Cijene su niske, a već ionako jeftin holandski lanac Hema (koji me podsjeća na komunističku NaMu, narodni magazin) nudi pet bilo kojih odjevnih stvari za svega petnaest evra. I iako se čini da Kinezi imaju monopol na razne elektronske “igračke”, a Marokanci i Turci na hranu, svi zapravo trguju sa svačim. Sajmište je otvoreno svake subote. Tamo dolaze obitelji s djecom, provode cio dan u kupovini, jedu u jeftinim improviziranim restorančićima, djeca se zabavljaju na dječjim igraonicama i “zabavnim parkovima”. Posvuda trešti muzika. Sajmištem teče rijeka od nekih stotinjak nacija, koliko ih živi u Nizozemskoj. I dok se u holandskom političkom životu žučljivo raspravlja o integraciji (koja kao da je postala pitanje života ili smrti holandske države), o lojalnosti prema holandskoj državi, o identitetima, o etničkim pravima, o kulturnim i religijskim razlikama, o etničkoj napetosti, o gradnji još jedne od mnogih, ovoga puta ogromne džamije u Amsterdamu koja će smiriti napetosti – o svemu, dakle, što smiruje, ali jednako tako i zaraćuje ljude – ovdje, na bazaru, vlada drugi zakon. Dok promatram ljude koji osvijetljeni blijedim ožujskim suncem kljucaju pržene krumpiriće prelivene majonezom, bazaju izmedju štandova tražeći kakvu sitnicu, hodaju natovareni plastičnim vrećicama, postaje mi jasno da je jedan starinski pojam istjeran iz svakog, pa tako i političkog, mišljenja – pojam klase. Jer sve ove ljude ovdje ujedinjuje ista klasa.
Svi su oni ovdje – i bijeli Holandjani, i tamnoputi Marokanci, i crni Surinamci, i žuti Kinezi – odjeveni u istu odjeću, čija cijena ne prelazi desetak evra, svi imaju isti ukus, svi kupuju iste jeftine sofe, iste plastične igračke za svoju djecu, iste televizore, svi nose na zaglavcima iste satove. Svi su oni “smeće”, trash, lišeno svijesti o vlastitu položaju. Lukavi političari i još lukaviji popovi podmetnuli su im igračku: pravo na religijski, nacionalni, etnički identitet. Turcima se čini da je neobično važno to što su Turci, Marokancima to što su Marokanci, Holanđanima to što su Holanđani, Hrvatima to što su Hrvati, Srbima to što su Srbi… I svi oni žvaču i natežu svoj sveti identitet kao žvakaću gumu, i ne videći da je u pitanju jeftin supstitut, ne shvaćajući da je to jedino što i mogu žvakati, jer svi pripadaju istoj klasi, underclass, klasi deklasiranih.
– Reci, tko je gradonačelnik Osijeka? – pita me.
I ja protiskujem ime lokalnog krimosa i gradonačelnika s mukom.
– Bravo, položila si geografiju s peticom! – kaže desetogodišnjak.
Položila sam uvod u novo robovlasničko društvo, mislim si, ali ništa ne kažem.
Dubravka Ugrešić
