U ranim danima Meiđi ere živio je dobro poznati rvač po imenu Onami, Veliki talasi.
Onami je bio veoma snažan i odlično je poznavao vještinu rvanja. Nasamo, pobjeđivao je čak i svog učitelja, ali je na javnim takmičenjima imao takvu tremu da su ga obarali čak i sopstveni učenici.
Onami je u sebi osjećao da bi valjalo da se obrati za pomoć nekom zen učitelju. Hakuđu, luta-jući učitelj, boravio je nakratko u obližnjem hramu, pa je Onami odlučio da ode do njega i ispriča mu za svoju muku.
„Tvoje ime je Veliki talasi,” stade učitelj da ga savjetuje, „stoga ostani noćas u ovom hramu. Zamisli da jesi talas. Više nijesi uplašeni rvač. Ti si taj ogromni talas što briše i guta sve pred sobom. Učini tako i bićeš najbolji rvač u ovoj zemlji.”
Učitelj se povuče na spavanje. Onami je meditirao, nastojeći da zamisli sebe kao talas. Misli su mu skretale na mnoge druge stvari. Potom je postepeno sve više i više počeo da osjeća talase. Kako je noć odmicala, talasi su postajali sve veći i veći. Raznijeli su svo cvijeće u saksijama. Preplavili su čak i Budu na svom oltaru. Do zore, na mjestu gdje je bio hram bjehu samo plime i oseke beskrajnog mora.
Ujutru je učitelj našao Onamija kako meditira, s osmijehom na usnama. Potapšao je rvača po ramenu. „Sada te više ništa ne može poremetiti,” rekao je. „Ti si taj talas. Počistićeš sve pred sobom.”
Istog dana, Onami se prijavio za takmičenje u rvanju i pobijedio. Od tada, više niko u Japanu nije mogao da ga pobijedi.
