”Vikend akcija! Vikend akcija! Dvije pomorandže po cijeni tri!” Nakon dubokog roptaja, raširio se vonjavi izdah Draška Lončevića, vojnog invalida. Bakarna, ulubljena kantica sa dva dinara je nijemo čučala pokraj obogaljene lijeve noge ovog podbulog, vremenom ošurenog proroka, čije su se obrve sastajale kao pletivo, masni vez debelih, sivih dlačurina, koje su podsjećale na brodske čvorove. Opet bi se ubrzo začulo: ”Akcija, akcija! Još malo pa nestalo! Debele, sočne pomorandže! Platiš dvije, manje dobiješ!” Narod se čudio takvoj matematici, međutim Draško je imao svoju računicu. Ono što nisu znali je to da je on svako jutro ustajao u pet časova, prelazio distancu od sedam kilometara svojim šeprtljavim hodom, provlačio se između rđavih ograda napuštenog aerodroma – Tvrtka Sove i tu bi hranio besramno napušteno slijepo kučence (inače skroz bijelo, sa kafenim biljegom na lijevoj šapici u obliku glavice bijelog luka) da bi potom tu razliku u mlijeku nadoknađivao, neki bi rekli, sramotnom cijenom pomorandži.
Jedan gospodin mu je prišao, odmjerio ga i spuštio nekolike pare u praznu kanticu. Zatražio je jednu pomorandžu. ”Ali, nemam kusur da Vam vratim, prijatni gospodine!”
”Ne treba. Samo mi oljuštite pomorandžu. Usput ću usta okvasiti njome. Hvala!”
U tom trenutku je neki neobuzdani refleks neartikulisanog naboja jednostavno prokuljao iz dubine Draškovih grudi i on zavrljači tu obojenu, punu soka, lopticu i pogodi čovjeka ravno u čelo. Zatim mu se grudi počeše nadimati i ote mu se urlik gladijatora – pobjednika. Svi prolaznici zastadoše. Brojni začuđeni pogledi se usmjeriše ka ovom sirotom prodavcu voća, čija je cijela imovina mogla stati u jedan osrednji kofer. Žrtva, u ovom slučaju sudija Stefan Šole, počeša se po čelu i ljutito frknu dva dima cigarete, kao kakva parna lokomotiva, nakon čega izjavi: ”Da nije vikend, strpao bih te iza rešetaka, ti ubogi invalidu! Kupi svoje prnje i napušti ovo mjesto!”
Nekoliko sekundi kasnije, preostale pomorandže su i dalje bile na istom mjestu. Bakarna kantica takođe. Samo nije bilo našeg junaka. Njegov ponos bješe povrijeđen, ali nikad do kraja. Sada je već bio odmakao, bez svojih rajskih voćkica. No, on nije brinuo. Gladio je slijepo kuče ispod stomaka. Nahranio ga je toplom viršlom od onih istih para koje mu je sudija spustio u kanticu. ”Od nečega se ipak mora živjeti.”, pomislio je i nastavio da sanjari ispod starog bagrema, čije su se grane spuštale gotovo do zemlje i dodirivale mu oklembešeni stomak. Muve su se počele okupljati. Nije mu smetalo. Bio je vikend. A za sjutra će već vidjeti.
Luka Minić
