Ništa ne miruje. Sve je u haotičnom stanju. U tom haosu, ispod površinske glazure, vlada duboka harmonija. Funkcionisanje ustrojstva je dovedeno do savršenosti ispod slojevite mirijade ćelijskih završetaka. Ali, po nekom nepisanom zakonu, ko se uhvati u koštac sa ciljem da pronikne u suštinsko stanje stvari – nailazi na beton. Prokleti čovjek, uprkos svemu i dalje nastoji da dozna vanprostornu misteriju. Tek što je dospio na korak do nečega, shvata da je uzaludno. Cjelokupno dosadašnje iskustvo koje je prikupio nosi bolnu istinu – NE ZNA MO. I dalje skoptišemo kao volovi, ne hajući, nemajući svijest o malograđanštini koja isijava iz naših svakodnevnih manija. Slijepi za znakove pored puta, tlačimo slabije, lažemo i penjemo se na ljestvici sunovrata. Na kraju dana, pomireni sa sopstvenom nemoći, potišteni, mikroskopski svedeni, recitujemo stihove Jehovi ne bi li nam ublažio grčeve. I tako u nedogled. Oni malo mudriji su dobili dojavu da je sa stanovišta vječnosti sve beznadežno, pa su odustali na vrijeme. Skučeni pokraj vatre, pristali su na kompromis i sada glade tanke brčiće svojih Maine Coon opsesija, dok unutar trošne tjelesine bukti želja, žeđ za nedostupnim. Pomiriti se sa činjeničnim stanjem? Zapasti u trans koristeći suplemente? Dok (bezuspješno) mozgamo, životni brojčanik otkucava, borajući se do iznemoglosti, rđajući, iskašljujući poslednje zalihe atoma, starih preko 13 milijardi godina.
Pepeljasto sivi dim je periodično kuljao iz plavkastih, zubom vremena načetih, ponegdje katranom premazanih dimnjaka. Odomaćeni galebovi su izvodili vratolomije, ispuštajući piskutave rezonance. Juče je bio bratov rođendan. Dan je otužan i jednoličan, krmeljav i podbuo. (Sa druge strane… Duboko unutar bića, ispod mesnatih naslaga, igrom slučaja – nijansa zadovoljstva se ovaplotila i izlegla prozirna jajašca, pri čemu sam sebi nadenuo naziv zadovoljenog kritičara.) Hod je začuđujuće lak, kompozicija tijela uspravna. Um je lišen okova materijalne pretenzije. Dugo sam se batrgao u lokvi ograničenosti, gubeći sebe u neutaživoj pomami za prosjekom. Trenutno smiren, usredsređen i na trenutke okomit, bivam. Jedina, ako već moram pomenuti, nuspojava inertnog života koji vodih, jeste očni pritisak, koji ponekad zna da naruši tok konverzacije, pri čemu se često mrštim i žmirkam. Vizuelni prikaz pomenutog pritiska se ogleda u gumenom, duguljastom balonu ispunjenom limfom, koji naseljava oblast iznad bujnih obrva.
No, to će već sjutra biti juče. Svaka stvarčica u univerzumu se rađa i umire, nakon čega nešto drugo nastaje. Ne brinite, savremeni zamorčići, neću zalaziti u empirijsko i metafizičko. Zacijelo se više ne trzam. Više me ne boli. Više ne tražim. Više se ne uzbuđujem. Tiho plovim pustom stazom, okruženom rozim planinama u daljini, sa kojih dopire miris gloga i lincure. Redovno podmetnem kamenčić u cipeli, pa se kobajagi uskomešam, da bih se potom ovlaš nasmiješio. Tok misli je destilovan. Nazori su povremeno magleni. Pojave se, ne mogu da lažem, kočoperne aveti, repovi prošlosti, p(r)oroci budućnosti. Simboli su višeznačni. Snovi su u poslednje vrijeme sugestivni, lišeni donedavnih nejasnoća i riđastih frazeologizama. I tako smo stigli…
Vrata su stara. Zelena, ispucala površina podsjeća na drevne reljefe, promajom ispunjene minijaturne šupljine (uzvišenja i neravnine, kanjoni, usječene doline, delikatni duborezi, sitni procijepi) kojima su bili prekriveni trgovački sanduci (pri zumiranju vidimo tanane pojedinosti, zamrli svijet iranskih sjena) u Persepolisu za vrijeme njegovog tvorca – Darija Prvog. Ko napregne čulo sluha može čuti prigušeni kreket žaba, duboko roptanje nilskog konja prilikom defekacije, kao i primalni udar bubnjeva koji sve jače odjekuje, pri čemu trošna farba sa vrata počinje da sipi kao brašno. Kucam. Ponovo. Ruke poprimaju modru boju oko čukljeva.
Slika počinje da poigrava. Vrata se (kad čas-prije?) otvaraju i bivam usisan. Osjećam da tonem kroz nekakve dimenzije. Vrijeme gubi oblik, kao tokom prolaska kroz crnu rupu, što nije dokazano, ali dozvolimo sebi par hipotetičkih pretpostavki, jer život je hipoteza, stvar izbora, vječita klackalica, utrkivanje, lutrija, splet slučajnih faktora i neobjašnjivih kontradiktornosti, iluzorna predstava, pješčanik, čista radost u oku tromjesečne bebe. Traje to nekih par sekundi, dok mozak ne obradi informaciju da smo sletjeli i da vlada tišina. Konture se naziru. Sklapam preostale djeliće i vidimo fontanu. Titra oskudna petrolejka u pozadini. Anoreksična jegulja, ne deblja od produžnog kabla, oskudijeva pri dnu. Žućkasta voda liči na mokraću. Povremeno se vodena površina jedva vidno zatalasa, uslovljena vibracijom što je skroviti zidni časovnik proizvodi pri svakom sledećem oglašavanju. Zvonki udar klatna, koje podsjeća na blještavi skalpel (obazriviji čitalac će na ovom mjestu primjetiti paradoks?) vivisektuje utrobu. Vlada težinjav miris, koji staje u 12 slova, ako ne računamo prostor između 2 riječi – užegla cvekla. Opet se vidokrug sužava i zavjesa spušta. (Čitaoče! Da li me pratiš? Tik tak, tik tak. Nastavljamo dalje. Zupčanici su usklađeni. Kao kad okreneš sledeću stranicu omiljene knjige, koju gutaš po hiljaditi put, dok je osjećaj i dalje prožimajući, ubojit, dubok i sočan) Podižem kapke kao pacijent nakon blaže intervencije. Priča se odvija… Obreo sam se u uskoj varošici. Siluete su promicale. Krajičkom oka bih zapazio nečiju konturu, koja bi se dezintegrisala čim bih okrenuo glavu. Gdje sam? Koliko je sati? Kazaljke na ruci (Casio Edifice, poklon od tetke za 18. rođendan) su odbile poslušnost. Gvozdena česma iz koje kaplje neki crni gustiš. Jedan pregladnjeli džukac sa crnom njuškom leži nepomično. Vjetar mu podiže i spušta tanki, gipki repić. Počeo sam da pratim izvor slabašnog zvuka, koji se svakim metrom proporcionalno uvećavao za par decibela. Iza ćoška napuštene policijske postaje ugledah nekakav skup od desetak osoba. Razgovarali su na nekom hibridnom dijalektu. Čim me ugledaše, počeše se razilaziti, podižući ruke iznad glave, kao da dozivaju lokalnog boga kiše. U blizini se nalazilo nekoliko niskih objekata. Dopirao je sve usklađeniji ritam kopita sa obližnjeg radio prijemnika unutar hitro sklepane taverne. U drugoj krčmi je krkljala utakmica unutar drvenog televizora sa guzicom (katodnom cijevi). Neko je postigao gol i ta bezlična rulja (3 vidno pijana čovjeka sa mornarskim kapicama i mršava djevojčica sa šiljatim izbočinama na gležnjevima u žutoj, umrljanoj haljinici od velura) je briznula u plač. Raščerupani kafeni pijetao sa crvenom grivom i bijelom vezicom oko vrata je krenuo da se tetura u mom pravcu. Lijeva noga mu je bila kraća od desne. Teglio je nesputanu tugu u očima. Tada osjetih tapkanje po ramenu. Okrenuo sam se i ugledao prazan lik u ogledalu.
Vrludanje kamere, iznenadni cik-cak kadrovi, protok vremena u maniru nekih od velikana pisane riječi – sve se to slilo u nemogućnost govora, tren, opijenost. Pametni svakako ne govore mnogo, pomislih i frljaknuh tačku na kraju rečenice.
…
Alternativni epilog: Ništa ne miruje, pogotovo ne vrijeme, jedini resurs koji ne možemo iskoristiti više puta. Vrijeme provedeno čitajući, osmišljavajući sopstvenu stilizovanu konstrukciju, darujući život bijeloj, bezizražajnoj podlozi je smisleno i do kraja otjelotvoreno. To je jedan od rijetkih uspješnih trikova kojima se služimo da zavaramo čamotno postojanje u kojem je svaki naredni dan slika i prilika prethodnog. Ne preporučuje se osobama sa zakrčenim imaginarnim arterijama, kao ni onima sa manjkavim smislom za apstraktno. Tačka.
Luka Minić
