Tri razgovora / Vladimir Solovjov ; preveo sa ruskog Petar Vujičić ; predgovor Česlav Miloš
„Vladimir Solovjov napisao je „Tri razgovora” krajem 1899. godine i objavio ih početkom 1900. godine pred samu smrt, zatvarajući tom knjigom svoju književnu delatnost, veoma plodnu, bez obzira na to što je živeo samo 47 godina”, napisao je Česlav Miloš. Solovjov je objasnio da su tri dela knjige data u formi razgovora starog Generala, Političara, Gospodina Z., Kneza i jedne Gospođe, ukazivanjem na krajnje ispoljavanje zla u istoriji, njegovog kratkog trijumfa i konačnog pada, a da treći razgovor predstavlja neprekinuto čitanje „Kratke povesti o Antihristu”, iz rukopisa monaha Pansofija.
Česlav Miloš podsetio je na to da je Solovjov u istorijskom procesu video skrivenu logiku i moralni smisao i da je hrišćanstvo tačka u kojoj se sastaju sve niti istorije. Zbog toga je Solovjov prirodno težio unijatstvu, objedinjenju pravoslavlja, katoličanstva i protestantizma, što je još onda video kao najbolji izlaz za Evropu. Miloš vidi mnogo toga proročkog u ovom delu Solovjova, samim tim što sva moć dvadesetog veka u navodnom spisu preminulog monaha Pansofija pripada narodima Azije, Japana i Kine. Takođe, Česlav Miloš napominje da je ovim delom Solovjov polemisao sa Tolstojem, zbog toga što je „krotki Knez” (u trećem razgovoru) u stvari tolstojevac i pobornik jedne prirodne religije lišene tragizma, preteča Antihrista. Antihrist Solovjova nije izvorno zlo koje guta sve pred sobom, on je natčovek 21. veka, fin, etičan, inteligentan, pobornik pravednog društvenog uređenja i jevanđeoskih zapovesti.
„I podvucimo to, on ne zna da je Antihrist. Natčovek veruje da deluje iz ljubavi prema ljudima, ali u suštini voli samo sebe, to jest čini velika dela da bi u sopstvenim očima uzveličao sebe”, piše Miloš.
U poslednjim vremenima, put ka sveopštoj sreći i blagostanju je u stvari jednoumlje, nesloboda miliona sledbenika cara Zemaljskih naroda, onoga koji je nalik na Velikog inkvizitora Dostojevskog, čija prestonica je iz Rima preneta u Jerusalim. Na kraju istorije, pobunjeni Jevreji i hrišćani ustaju protiv lažnog Mesije, a Hrist silazi sa neba…
Vladimir Solovjev zasigurno je najveći ruski filozof 19. i početka 20. stoljeća i jedan je od najumnijih kršćanskih filozofa. Autor je brojnih filozofskih trakata i osobno je živio kršćansku vjeru na zadivljujuć način. Osobni prijatelj biskupa J. J. Strossmayera i kanonika F. Račkog, jedno je vrijem živio i u Hrvatskoj. U ovome proročkome, milenarističkom djelu najveća je zadaća čovječanstva, suočena s materijalističkim “napretkom”, obrana kršćanstva od zla. Solovjev kroz razgovor nekolicine anonimnih intelektualaca ukazuje na tri najveća zla: gospodarski materijalizam, Tolstojev apstraktni moralizam i Nitzcheovu apotezu mržnje, te ističe kako je prvo zlo već nazočno, drugo ubrzo dolazi, a treći fenomen jest najava Antikrista koji dolazi ovladati svijetom. Bio je velik prijatelj Hrvata i velik pobornik jedinstva Katoličke i Pravoslavne crkve. Do ranih devedesetih godina u Zagrebu je zasluženo imao svoju ulicu, Solovjevljevu ulicu (danas Ulica knaza Borne), a Solovljevjevo ime ulice izbrisali su vjerojatno oni koji su o njemu znali malo ili ništa, ili su mislili da je riječ o kakvu lenjinističkom ili staljinističkom generalu.
