Snovi pod Trećim Reichom
Charlotte Beradt
Disput, Zagreb, 2015.
Antologija snova iz nacističke Njemačke ujedno je fascinantan dokument o životima, strahovima i željama njezinih stanovnika, kao i vrijedno književno djelo
Od Artemidora do Freuda, preko sanjarica naših baka i djedova, snovi su uvijek bili nepresušan izvor zanimanja. Oni su postali svojevrsna opsesija Charlotte Beradt, koja je 1933. godine u Berlinu počela prikupljati i zapisivati snove svojih poznanika. S vremenom je okupila i krug informatora – uključujući i nekoliko liječnika koji su imali pristup pacijentima iz različitih društvenih skupina koji su im prenosili svoje snove, koje bi oni pak zapisivali i slali ih ili prepričavali Beradt. Kad je nakon rata objavila prve intervjue i članke (i radio emisiju) u kojima je spomenula svoje sakupljanje snova, na njenu je adresu stigao i niz pisama u kojima su ljudi opisivali svoje snove, kojih su se jasno sjećali i nakon nekoliko dekada. Knjiga Snovi pod Trećim Reichom produkt je dugih godina sakupljanja i promišljanja sakupljenog korpusa snova pod Hitlerovom vlašću.
Snovi su fascinantan fenomen: nalaze se u liminalnom prostoru svijesti nad kojim nemamo direktnu kontrolu, a koji se opet jasno odnosi na nas i na naše iskustvo. Snovi su prostor nadahnuća, ispunjenja želja, proročanstava i božanskih poruka. Oni su i opasni, posebno u diktaturi – Marsija je, Beradt nam prenosi Plutarhove riječi, osuđen na smrt zato što je sanjao da je ubio tiranina Dionizija. Sanjači, čije snove autorica donosi u fascinantnoj studiji, na podsvjesnoj su razini taj strah opredmetili: “Sanjam”, kaže jedan od njih, “da sanjam samo još pravokutnike, trokute, osmerokute, koji svi nekako izgledaju kao božićni kolačići jer ipak je zabranjeno sanjati”.
Vodoinstalater tjera mak na konac
Vrijeme u kojem je zabranjeno sanjati vrijeme je Trećeg Reicha, konkretno vrijeme od Hitlerovog dolaska na vlast do izbijanja rata, kada Beradt napušta Njemačku. Iako je Robert Ley, jedan od ideologa nacizma, izjavio da je jedini čovjek u Njemačkoj koji još ima pravo na privatan život onaj koji spava, očito je bio podcijenio snagu Hitlerove propagande: Beradt donosi primjer za primjerom snova u kojima se iznimno jasno očitava i iščitava vrijeme u kojem sanjači žive. Dapače, mnogi od njih predviđaju i košmareskne elemente koji će se u skoro vrijeme holokausta i koncentracijskih logora itekako obistiniti.
Charlotte Beradt (1907. – 1986.) odrasla je u berlinskoj židovskoj obitelji te je Njemačku napustila 1939. godine, da bi se nakon kratkog boravka u Engleskoj nastanila u New Yorku, kao i njena buduća prijateljica i suradnica Hannah Arendt. Das Dritte Reich des Traums, knjiga koja je je prvi put u Hrvatskoj objavljena 2015. u izvrsnom prijevodu Damjana Lalovića izašla je na originalnom njemačkom 1966. godine. U to vrijeme psihoanaliza je bila mainstream metoda analize i kritike kulture, snovi su bili par excellence tema na brojnim terapijskim kaučima, a Freudove knjige bile su prisutne na policama većine intelektualaca. Za očekivati je bila knjiga koja će iskoristiti psihoanalizu kao metodu istraživanja Trećeg Reicha, kao što će to briljantno napraviti Klaus Theweleit desetak godina kasnije u knjizi Muške fantazije. No Beradt iznevjerava očekivanja te upravo kroz to iznevjeravanje daje briljantan uvid u stvarnost. Freud, kao i njegovi nasljednici u analizi snova, naglašavaju kako se u snovima javlja distorzija jave, simboli koje je nužno analizirati i dešifrirati kako bi postali razumljivi. U stvarnosti Trećeg Reicha, u kojoj se autorica služila raznim trikovima kako bi zamaskirala prikupljene snove (sic!) – od nazivanja uhićenja “gripom” do zamjene imena vodećih nacističkih figura članovima obitelji, sakrivanja bilješki te njihova razašiljanja u vidu pisama po cijeloj Europi – snovi su daleko eksplicitniji nego što se java usuđuje biti. I tu subverzija klasičnih ideja psihoanalize tek počinje. Iako Freud napominje da je za razumijevanje snova nužan interpretator, Beradt ne preuzima tu ulogu jednoznačno. Na više mjesta naglašava da su značenja snova bila savršeno jasna samim sanjačima, donosi njihove opaske koje služe kao instant objašnjenje određenih slika te često ostavlja snove eksplicitno bez tumačenja, jer su u potpunosti samorazumljivi. Snovi nisu zagonetka – zagonetna je stvarnost na koju oni ukazuju. Autorica upućuje na iskustva svjedoka stvarnih noćnih mora Trećega Reicha, poput koncentracijskih logora, koji nerijetko govore o nevjerici i osjećaju da sanjaju, da se nalaze u noćnoj mori. Granica između snova i stvarnosti, knjiga nam poručuje, sve je tanja.
Prikupljene snove Beradt razvrstava u jedanaest kraćih poglavlja. Svako se koncentrira oko jedne teme, iskristalizirane učestalim javljanjem u korpusu od tristotinjak različitih snova koje je autorica skupila (u knjizi je preneseno njih nekoliko desetaka). Poglavlja započinju citatima čije izvore autorica nalazi u Starom i Novom Zavjetu, u proglasima i izjavama ideologa nacizma, u pisanjima i svjedočenjima njihovih izrazitih protivnika (poput Eugena Kogena), no većinom u književnim djelima. Citira Eliota, Orwella, Goethea, ali ipak najviše Bertolta Brechta i Franza Kafku. Izbor je zanimljiv: iako i Kafkini i Brechtovi citati savršeno oslikavaju košmar Hitlerove Europe, obojica su citirana djela napisala prije Hitlerovog dolaska na vlast. Kao što su sanjači u privatnoj sferi bili zloguki proroci kasnijih zločina, Brecht i Kafka bili su sanjači na razini zajedničkog, čak i jungovskog nesvjesnog Europe u međuratnim decenijama. Umetanje književnih citata donosi još jednu razinu u vrtlogu brisanja granica između stvarnosti, snova i fikcije. Mnogi od snova koje Beradt prenosi sadrže elemente književnog. Tako jedan sanjač sanja prepjev Heinove pjesme Zabit te umjesto originalnih stihova koji glase “Kad tko javno rezonira / Obavezno nek’ se strijelja; / Tko pak rezonira gestom / Nek’ se kazni kaznom teškom” sanja sljedeću strofu: “Kad tko javno očajava, / Obvezno nek’ode glava, / Tko pak očajava gestom / Nek’ se kazni kaznom teškom”.
Na mnogim se mjestima u snovima javljaju parafraze književnih djela, kao i tekstova šlagera, modificiranih kako bi se prilagodili novoj stvarnosti. Odmak koji se stvara korištenjem književnih predložaka nerijetko je vidljiv i na planu jezika: sanjači sanjaju da koriste strane jezike, koje na javi ni ne znaju, neke upravo zato da ni sami sebe ne bi mogli razumjeti i onda denuncirati. Pojedini snovi čak funkcioniraju kao mala književna djela: Beradt opisuje slogan iz sna jedne domaćice kao igru riječima u “stilu nonsens lirike moderne”. Posrijedi je san o takozvanoj zimskoj pomoći – dekretu kojim se nalagalo da nedjeljno jelo bude varivo te se prisilno ubirala ušteda koja su domaćinstva ostvarila odustajanjem od tradicionalne pečenke. Slogan koji je domaćica sanjala (“Vodoinstalater tjera mak na konac – zimska pomoć trpa sve u isti lonac”) rezonira s nonsensom kao književnom manirom, ali i nonsensom stvarnosti. Tako ta knjiga nastaje iz snova koji citiraju knjige, a sami funkcioniraju kao literarna djela opredmećena kroz autoričin rukopis, ispresijecana citatima iz književnosti, dok se cijela knjiga čita kao politička i povijesna studija jednog razdoblja. O vrijednosti Snova pod Trećim Reichom kao prvorazrednog povijesnog izvora pisao je Reinhart Koselleck, čiji je pogovor prenesen i u hrvatskom izdanju, ali njezina vrijednost kao književnog djela manje je istaknuta u opremi knjige, što i nije neobično za biblioteku čiji je cilj poziv na “promišljanje, življenje i njegovanje političkoga”.
Varljiva nenametljivost
Razna poglavlja donose i razna iskustva, otkrivajući različite tokove iz kojih je izrastao totalitarni sustav nacističke Njemačke. Sanjači govore o nestajućim zidovima, kućanskim predmetima koji počinju odavati tajne razgovore, o bezizražajnim gomilama, o nemogućnosti pobune protiv nepravde, o sveprisutnim naredbama s razglasa i topotu nogu u čizmama. Govore i o želji za pridruživanjem pa prekidanjem otpora, jer je otpor iznimno težak. Potom i o želji za priznanjem, za prihvaćanjem, za ljubavlju – od strane državne vrhuške. Posebno je zanimljivo poglavlje u kojem autorica donosi niz erotskih snova o Hitleru – koji pleše, miluje, dodiruje koljenja sanjačica – ali i aludira na pozamašni korpus eksplicitnijih snova koje nije prenijela. Ponovno je vidljiva inverzija klasične frojdovske analize snova s kojom se Beradt konstantno poigrava: dok kod Freuda manifestni sadržaj sna prikriva seksualne želje, u snovima pod Trećim Reichom, kako nam ih autorica prezentira, manifestni seksualni sadržaj prikriva političke strahove i mračne želje predavanja totalitarnoj ideologiji. Zanimljivo je kako, iako je većina sanjača čije snove Beradt prenosi bila u sukobu s režimom, jako malo snova artikulira direktan otpor. Dapače, nešto za što bi se pretpostavilo da je klasična želja i maštarija, ubojstvo Hitlera, pojavljuje se u cijelom korpusu samo jednom, a i tada u snu sanjača koji nije više živio pod Hitlerom.
Posljednje poglavlje u knjizi posvećeno je snovima Židova. Ono se tonom razlikuje – doduše, poprilično suptilno – od ostatka knjige. Otvaraju ga dva vrlo eksplicitna i direktna citata, u potpunosti stvarna, bez literarnog odmaka iz ranijih poglavlja: prvi je citat Hansa Francka iz njegovog poznatog govora o istrebljenju Židova, drugi izvadak iz publikacije Reichsführera SS-a o Untermenschu. Oba su citata vremenski izmaknuta: dok zadnje snove prikuplja 1939. godine, kada i sama bježi iz Njemačke, citati su iz 1942., kada su se najgore noćne more ostvarivale. A lagani crni humor – u pirandelovskom smislu smijeha kroz suze, koji u ostatku knjige stvara ironijski odmak – ovdje se gubi. Knjiga završava pomalo docirajućim odlomkom u kojem Beradt prekida igru aluzija te nam jasno i nedvosmisleno skreće pažnju na pouku koje smo, i bez te eksplikacije, bili bolno svjesni tijekom čitanja.
Snovi pod Trećim Reichom kratka je knjižica, no njezin sadržaj potiče na duga promišljanja i analize. Charlotte Beradt otkriva se kao iznimna eruditkinja koja asocijacije i književne i filozofske veze donosi nenametljivo i s lakoćom, cijelo vrijeme ostavljajući snove svojih informatora u prvom planu. No ta je nenametljivost varljiva: struktura knjige je iznimno dobro promišljena te funkcionira na nekoliko planova, koje autorica s punim povjerenjem ostavlja na istraživanje čitateljima. Beradt je ovom knjigom stvorila jedno od onih djela koja mogu stati uz bok Dnevniku Ane Frank po dokumentarističkom aspektu pogleda u živote, strahove i želje ljudi pod nacističkim režimom, no i kao književno djelo samo po sebi itekako vrijedno čitanja.
