Art

I bi svjetlost

lampyris_noctiluca

Lampyrus noctiluca

Kao larve i mužjaci i ženke hrane se puževima. Ubrizgaju u puža otrovnu tečnost koja razara tkivo, a larva ga zatim u potpunosti isiše. Jedini način na koji mogu međusobno da se privuku je svijetleći organ, smješten u poslednjem segmentu trbuha. Ovaj organ je izuzetno djelotvoran jer skoro 100% upotrebljene energije pretvara u svjetlost, dok najdjelotvorniji sistem koji je čovjek izumio za proizvodnju svjetlosti najvećim dijelom proizvodi toplotu, dok se u svjetlost pretvara manje od 10% utrošene energije. Elitre svitaca su veoma meke, a pronete (gornje površine grudi) veoma velike.

 

Kako je samo kiša jako padala tog dana, kada me je tata vozio u školu. Po tome se i sjećam baš tog dana – zbog tate, i zbog kiše. Ušla sam u kola, mama je bila na prozoru, a tata je pričao sa nekim čovjekom koji nije imao kišobran. Držao je, sjećam se, novine iznad glave. Moj tata je imao kišobran. U autu je bilo prijatno i udobno, svirala je muzika. Napolju je padala kiša, slivala se niz prozore automobila, i njih dvojica, tata i taj čovjek, vikali su, vidjelo se to po pokretima lica. Vikali su jedan na drugog, a ja nijesam ništa čula. Samo neku muziku, onako, što nosi, odnosi. Kada je tata ušao u auto mišići na vilici su mu se grčili.

  • Šta je bilo, tata? – pitala sam ga.

  • Ništa – rekao je.

Auto je pravio vodoskoke i ljudi su pokušavali da se sklone. Tata je brzo vozio.

Nekog drugog dana vjetar je jako duvao. Dva drveta pred kućom, velike krošnje, zvuk vjetra u njima. Mama je bila na verandi. Vjetar joj je dizao kosu, skupljala je veš. Zvala me je. Govorila: dođi, pomozi mami. Nijesam izlazila iz sobe, sakrivena iza vrata, uživala sam u sopstvenom strahu.

Kada neko kuca uveče i danas se preplašim. Ah, on to dobro zna, kako ga zagrlim jako, dok me miluje i govori mi – ništa, ništa to nije, komšije opet bježe jedno od drugog. Kad neko uveče kuca uplašim se, sjećam se, da, tata već dugo nije bio tu, i taj čovjek koji je dolazio, nikada se nije smijao, a kucao je jako u vrata, rekla sam mami da se plašim, ona mi je rekla da to nije ništa. Ništa to nije, rekla je mama.

Šta osjećam kad tako viču oboje, kada se čupaju za kosu, kada vrište, i govore ružne riječi? Šta osjećam tada? Kasnije, neko mirno predvečerje, čujem opet buku u komšiluku, opet se tuku, sama sam i nakon nekoliko minuta tišine (da, čula sam samo lepet krila, gore je na terasi golubarnik) čujem prvo slabo, zatim malo jače kucanje na vratima, zadrhtim, i iako nije ni nalik onom nekadašnjem, oštrom, odsječnom kucanju, uplašim se, u trenu mokra ispod pazuha, uplašenih koljena prilazim vratima i pitam ko je, komšinica sa sprata iznad, kaže: komšinica sa gornjeg sprata, plačni glas, i lice uplakano kada otvorim vrata, iz nosa joj curi krv i ona ulazi, kapi krvi na sjajnom parketu.

Svitac se prvi put pojavio na verandi one noći kada se majka pojavila na vratima, sa krvavim usnama. Pratila sam opčinjena let te male svjetlosti i tako jako željela da priđe bliže. Osvijetlio bi verandu, i ljuljašku, i cijela kuća bi dobila novu boju. Tada je majka izašla, vidjela sam krv na njenim usnama, i rekla mi da uđem u kuću. Prošla sam pored njenog uplakanog lica i u predsoblju vidjela čovjeka koji oblači sako. Nije me ni pogledao, prošao je pored mene, izašao napolje. Čula sam iz sobe, kako automobil odlazi. Prišla sam prozoru – svitac je još bio u dvorištu. Čeka me – znala sam.

I od tada me nije napuštao. Prošle bi i godine, ali se uvijek pojavljivao. Kada me je poljubio na mračnom igralištu, pa zatim zagrlio, nijesam vidjela samo zvijezde, i mjesečev srp, vidjela sam i svica kako leluja iznad košarkaške table. Da, govorile su mi prijateljice. Imala si sreću da se udaš za takvog čovjeka. Kakvog, pitala sam, više šale radi. Odgovornog. Staloženog. Sigurnog. Sve tako. Pričaju. O mom mužu.

Vozim automobil kao da sam muškarac – bar tako moj muž kaže. Voziš brzo i oštro – kaže, kamion trubi i kreće u preticanje, pada kiša i opreznije vozim, usporavam, kamion trubi i pretiče, stakla su u trenutku preplavljena vodom tako da ništa ne vidim, brisači ne pomažu i želudac se skuplja, isto kao onoj djevojčici koja čeka tatu u autu dok kiša pada.

Kapljice vode se slivaju niz staklo automobila. Jedna zastane, pomisliš da nema snage da nastavi dalje, ali nova, koja se spušta istim tragom, pomaže i zajedno stižu do dna prozora, i, moguće i dalje, niz vrata automobila, padnu na asfalt.

  • Ludak, on je ludak – plače komšinica u mojoj dnevnoj sobi, pitam je hoće li da zovem policiju, odgovor je negativan, kaže da bi je tek tada ubio.

  • Ne smiješ da trpiš to – rekla sam.

  • Imaš li kod koga da odeš – pitala.

  • Gdje je djevojčica – i tada mi je rekla da ima sestru na selu, kod koje ostavlja ćerku, jer nema ko da je čuva.

Mužu sam rekla:

  • Moramo joj pomoći. Sve sam smislila. Djevojčica je na selu, skoro nikada je ne dovodi u stan da ne bi slušala sve to. I mislim da je u pravu. Dijete ne treba da gleda sav taj pakao…Reći ću joj da stvari, malo po malo, prenosi kod sestre. Onda ćemo jednog dana poći do tamo, i odvesti ih u prihvatilište. Moja prijateljica radi u organizaciji za sprečavanje nasilja nad ženama. U ovih nekoliko dana sve ćemo se raspitati u vezi sa razvodom. Ti bi to mogao da obaviš u sudu. Šta misliš?

  • Mislim da ne bi trebalo da se miješamo.

Pogledala sam ga.

  • Ali, ako baš toliko želiš, u redu.

Djevojčica je držala teglu i u tegli svica.

  • Šta ti je to? – pitala sam.

  • Svitac – rekla je.

  • Zašto ga držiš u tegli? Zar nije bolje da leti, napolju – čučnula sam pored nje. Moj muž i njena majka ubacivali su stvari u auto.

  • Nije bolje – rekla je i čvrsto prigrlila teglu.

  • Ostavi je – kaže komšinica – ona tako – voli da hvata insekte, stavi ih u teglu pa je napuni vodom, do vrha. Kaže: hoće da vidi koliko mogu da izdrže – smiješi se dok to priča.

Čekali su nas ispred kuće. Kako su saznali ne znam, ali su saznali. Izašla sam prva, farovi su me zaslijepili. Smrkavalo se, nebo je skoro bilo ugašeno, osim tanke crvene trake na zapadu.

  • Izlazi, droljo!! – povikao je njen muž – Izlazi inače ćeš dobiti svoje!! Brzo!!

Disala sam ubrzano, kao da ću da dobijem napad, a pumpicu ne koristim već godinama, doktor je rekao: nije ti više potrebna.

  • Ako odmah krenemo neću te ni pipnuti!! Kunem ti se u sve najmilije!!

Pojavila se iza mene.

  • Nemoj ići – zaustavila sam je rukom – zvaćemo policiju.

  • Moram – rekla je.

  • Hajdemo – sasvim mirno je uzela djevojčicu za ruku i krenula niz stepenice. Djevojčica je čvrsto držala osvijetljenu teglu.

I kada su njih dvoje već ušli u kola, jedan od njih je izašao iz svjetla farova, i pritrčao, u dva koraka, mom mužu, koji je sišao pokušavši da kaže nešto, i udario ga palicom po ramenu. Moj muž je pao. I dok sam u šoku posmatrala kako ga šutiraju ne mogavši nijednu riječ da izustim pojavili su se. Iz šume, iz mraka, potpuno osvijetlivši dva automobila, nekoliko ljudi koji su se zaustavili, kao pred iznenadnim bljeskom blica foto-aparata, kuću, put.

  • Bože – rekao je jedan od napadača i ispustio bejzbol palicu. Stotine svitaca su se kretale kroz mrak oko kuće, ka nama.

Zvuk motora automobila čuo se sve slabije. Pomogla sam mužu da ustane. Njegovo lice je bilo obasjano, podigao je glavu, zagrlio me je. Neko vrijeme smo ostali zagledani u svjetlost. Sve dok se mrak opet nije vratio.

 

Iz zbirke priča Heroji

Ostavite komentar: