Art

Heroji

polyommatus-icarus-16625

Polyommatus icarus

Širom svijeta rasprostranjena porodica. U svim djelovima svijeta teško da se može izaći iz kuće za toplih dana, a da se ne vide razne vrste plavih i bakrenastih leptira. Mali, krhki leptiri. Donje strane krila obično su ocrtane sa jednim ili više nizova finih tamnih mrlja. Obično po rubu imaju niz narandžastih ili iskričavo plavih mrlja, koje se nekada nalaze i na gornjoj strani. Odnos sa mravima je izuzetno razvijen – gusenica leptira se hrani mravljim leglima, a zauzvrat daje mravima kapljice medne rose. Mravi obezbjeđuju gusjenicu sve dok se ne preobrazi u lutku. Odrasli leptir napušta mravlje gnijezdo i odlazi da traži partnera i biljke majčine dušice na koju će položiti jaja.

Sanjao sam insekte. Vezan za stolicu, krpa mi je u ustima, shvatam da sam u ćeliji, i da su insekti – moja kazna. Ne znam tačno odakle dolaze, ne mogu mnogo toga da vidim jer je mračno, ali mogu da osjetim. Itekako da osjetim. Ulaze ispod farmerica, osjećam ih na rubu čarape, na koži, kako se probijaju kroz dlake, osjećam jednog na vratu, preznojavam se i želim da vrisnem, a ne mogu….i onda se probudim. U znoju, uključim lampu pored kreveta. Razbijam tišinu tako što uključim radio – kroz sobu se probija hrapavi glas Boba Marlija koji govori o nekoj pobuni.

Živjela je sa ocem i znao sam cijelu priču – ispričala mi je sve. Bili smo tada već godinama bliski. Kaže mi: Težak je to razgovor bio. Ali znaš kako mi je rekao: Nijesmo svi heroji. Da, pričala mi je o svemu i dok je govorila u glavi sam vidio slike – kakav bi to bio scenario! Ovako bi išlo: bogata porodica, vrijeme prije Drugog rata, sin intelektualac, student koji postaje komunista, onako iz mode, ne shvatajući da dolaze vremena gdje usne neće biti samo sredstvo ubjeđivanja i vatrenih riječi nekoj djevojci kojoj govori da će svjetska pravda za par godina pobijediti i da će i on biti na čelu kolone, naravno u zagrljaju s njom, već da usne moraju biti i okrvavljene i razbijene pesnicom ili pendrekom, da će stradati i zubi i kičma i bubrezi, da će i životi da nestaju poput kapljica kiše na površini jezera. U filmu se odvija paralelna radnja: prvi segment – pratimo događaje iz života mladića iz bogate porodice koji postaje komunista iz mode i želje za pobunom, rat koji počinje i njegov angažman, noć u kojoj ga hvataju, njegovi drugovi su brže trčali i bili spretniji – sapleo se i pao na sred ulice (tu će kamera da se podigne, par trenutaka u potpunoj tišini, dok on leži licem položenim na asfalt, a onda, dok u kadar ulazi pun mjesec čuće se topot čizama i vika progonitelja). Paralelno sa događajima iz rata pratićemo i događaje iz sadašnjeg vremena – mladić iz rata je već star, živi sa ćerkom koja je asistent na fakultetu, i koja jednog dana saznaje strašnu istinu. Scena u njenom kabinetu, kada nepoznati čovjek razgovara sa njom, nakon najave i njegovog ulaska u kabinet, nakon što ona podigne pogled sa nekog dokumenta, pogleda ga i kaže – izvolite, mogu li vam pomoći, scena se mijenja i kamera prati let jednog leptira – leptir se zadržava na simsu prozora, čuje se buka automobila spolja, žagor studenata, ali se ne čuje o čemu par u kabinetu razgovara.

Ah, kakav sam scenario tada zamislio! Dok mi je pričala oduševljavao sam se budućim filmskim scenama – njegov strah, patnja što je popustio, njegovo tijelo – nikada ga ni roditelji nijesu tukli, koje se savija pod udarcima, njegovi jauci, podsmješljivi policajci koji znaju da će ga slomiti i da će sve reći. Kakve emocije, kakve slike!

Naravno, potreban je samo impuls. Potreban je dio priče – za ostalo se pobrine imaginacija.

Svi su pobijeni nakon što je progovorio – provaljena je cjelokupna partijska organizacija, sve je rekao – imena, stanove, šifre – rekla je.

Kako se osjećaš? – pitao sam je.

Ne znam. Čudno. Razgovarala sam sa njim. Istog dana, nakon dolaska tog čovjeka na fakultet. Kaže da nije mogao da izdrži mučenje. Da su prijetili da će ubiti njegove roditelje. Da nije heroj.

Kako se izvukao, poslije rata?

Stric, njegov brat, je bio neki visoki oficir u partizanskoj vojsci pa je uspio da sve to zabašuri…Proveo je u zatvoru par godina i onda je pušten..S tim da nikada ne obavlja javne funkcije…A onaj čovjek mi je samo rekao da je moj otac morao da se poslije izdaje ubije, kaže da je nepravedno moje postojanje na ovom svijetu i da nikada nije ni trebalo da budem rođena.

Bolje što je sve rekao – nasmiješio sam se. – Da nije, ja bih sada bio sam i nesrećan.

Kako si ti sebičan – kazala je.

Uhvatili su nas u ulici blizu fakulteta i pribili uza zid. Prvi policajac koji je pritrčao udario me je pendrekom po leđima. Takav bol nijesam do tada doživio. Pao sam uz jauk, a onda su počeli da me šutiraju.

Jaja ćemo ti otkinuti – rekli su u policiji.

Ko ti je dao te plakate?

A ja sam se sjećao. Znao sam njenog oca kao ćutljivog čovjeka koji vikendom šeta pored rijeke i lovi leptire. Imao je kolekciju koju sam kao dječak sa strahopoštovanjem gledao, sva ta mrtva šarena tijela probodena čiodama. Zvali smo ga, kasnije, u srednjoj školi, u šali, Nabokov. Je li Nabokov kod kuće, pitam je, pobjegli smo iz škole i lutamo po gradu. Provjerićemo – kaže, iz pošte telefoniramo, i ako se niko ne javi, odlazimo u taj stan na jedanaestom spratu sa pogledom na rijeku, i dugo se ljubimo na krevetu u njenoj sobi, i opet mi ne dozvoljava da joj otkopčam pantalone, ljubim joj grudi do besvijesti…

Na dan kada se navršilo pet godina od našeg prvog poljupca poklonila mi je korpicu od pruća pokrivenu tankim platnom. Kada sam ga podigao, dva divna leptira su izletjela.

Sve sam im rekao. I ko i gdje i kada. Tukli su me – ne pesnicom ni šamarom, već nadlanicom. Kako su mi ruke bile vezane na leđima, lisicama, nakon svakog udarca glavom sam udarao u zid iza sebe. Bolje ti je da kažeš. I rekao sam. Pomislio sam, zar nije svejedno – policija ionako sve sazna, kad tad.

Policajac pita:

Zašto nijesi odmah priznao, ne bi te ovoliko tukli?.

Nije bila fora da sve odmah kažem – rekao sam mu.

Te noći, sanjao sam nevidljive insekte kako dolaze.

Iste noći, nakon njene priče o ocu počeo sam da pišem scenario. U grubim crtama sam pokušao da zamislim kako bi cijeli film izgledao. Na uglu gdje smo se uvijek rastajali, poljubili smo se i onda me je pitala:

Da li bi ti izdržao?

Ne znam – rekao sam.

Gledao sam Nabokova drugačije od tog dana. Kada dođem kod nje, Nabokov se uvijek izgubi negdje, čak i kada napolju pada kiša, izlazi govoreći da mora nešto da kupi. Kada su demonstracije protiv vlasti počele, često smo se sastajali baš u njenom stanu.

Prošli su mjeseci. Sanjao sam insekte koje nijesam mogao da vidim, samo sam ih osjećao na svom tijelu. Svjetlo i muzika, vratili su me u moju sobu. Uzeo sam olovku i rokovnik, koji su svake noći čekali kraj kreveta. Znao sam, te noći, da ću napisati taj scenario, da će se film kad-tad snimiti. I te noći sam zapisao kraj. Jer, shvatio sam – da i moj lik mora da se pojavi, i da sa mojim izubijanim likom treba film da se završi, da krene odjavna špica sa svim imenima.

Film se završava sledećom scenom: Izlazim, iz policije, na ulicu. Jutro je, proljeće. U tramvaju, leptir se spušta na naslon sjedišta ispred mene. Hvatam ga i stisnem jako šaku. Kada je nakon par trenutaka otvorim, samo prah padne po mom koljenu. Na ruci mi ostaje trag – savršeno ocrtano leptirovo krilo.

Iz zbirke priča Heroji

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.