Piše: Muharem Bazdulj
Tekst objavljen u nedjeljniku Vreme u junu 2012.
-Početkom mjeseca mediji širom svijeta objavili su informaciju da je Filip Rot dobitnik književne nagrade Princ od Asturije. Prethodnih godina istu su nagradu dobili, između ostalih, i Pol Oster te Leonard Koen. U obrazloženju stoji da se Rotu nagrada dodjeljuje za njegov izvanredan doprinos američkoj književnosti, odnosno da je Rotov opus već ugrađen u vrhunce najbolje američke romansijerske tradicije, rame uz rame uz opuse Dos Pasosa, Skota Ficdžeralda, Hemingveja, Foknera, Beloua i Malamuda. (Trebalo bi u ovaj niz uvrstiti i Apdajka.) Nisu ugledne nagrade ništa novo u Rotovom životu; kad je o njemu riječ, samo jedna nagrada bi bila velika vijest, makar ni ona već decenijama ne bi bila iznenađenje: mislim, naravno, na Nobelovu nagradu. Još od američke Nacionalne književne nagrade, koju je dobio za svoju prvu knjigu, preko svih Pulicera, Kafki, Nabokova, Foknera do međunarodnog Bukera, Rot je, reklo bi se, pretplaćen na priznanja. Kao i uvijek, kao u onom Sioranovom naslovu uostalom, uz priznanja idu i anateme. Nije to, međutim, ništa zbog čega bi se Rot žalio.
BOLJE BITI PIJAN…: Kad kao klinac zavoliš nekog pisca, a još si premlad da poznaješ draži ponovnog čitanja, razviješ strah od trenutka kad ćeš pročitati sve njegove knjige, kad više neće biti novih. To počinje s klasicima, sa (već) mrtvim piscima, a meni se prvi put desilo s Dostojevskim. U predgovoru svojim (dotad) sabranim djelima što su ih osamdesetih godina u Sarajevu objavile izdavačke kuće Svjetlost i “Veselin Masleša”, Milan Kundera pojašnjava da je napisao (relativno) malo knjiga, jer misli da čitalac treba biti u mogućnosti da pročita sve knjige svog omiljenog pisca. Lijepo to zvuči na prvi pogled, no Kundera zaboravlja da su neki čitaoci u boljoj, a neki u lošijoj čitalačkoj kondiciji. Nekima je, naime, dovoljno da im omiljeni pisac napiše pet, a nekima je malo i trideset pet knjiga. Dobar je osjećaj, rijetko dobar, kad znaš da makar si pročitao više od dvadeset Rotovih knjiga, ima još barem tuce nepročitanih. Jer kod Rota nema slabih knjiga. Ima odličnih, dobrih i manje dobrih, ali slabih nema. Dobro je znati da ćeš kad dođe onaj trenutak da ti se čita nešto dobro, a ne znaš šta bi ti tačno sjelo, u knjižari, antikvarnici ili biblioteci moći naći nekog još nepročitanog Rota. Ne bi to trebalo biti ništa čudno, čovjek je prvu knjigu objavio 1959, prije pedeset tri godine, dakle, ali opet jako je danas u svijetu malo pisaca koji pišu i tako mnogo i tako dobro. Nema ovdje smisla birokratsko-CVjevski nabrajati Rotove knjige (Jebo vas CV, rekla bi Milena Marković). Ono što eventualno ima smisla jest da se probaju opisati efekti Rotove proze. Jer mada u njegovom opusu ima i apartnih knjiga, bizarnih čak i za njegove standarde, klasični rotovski (umalo rekoh: roto) roman je uvijek i lako prepoznatljiv. Ima Rot više alteregovskih figura, Natana Cukermana, Dejvida Kepeša, pa čak i Filipa Rota, ali i te figure generalno imaju najmanji zajednički sadržilac. Tu je jevrejstvo, naravno, ali ono je manje bitno. Ono na šta mislim zgodno je zbijeno u jednoj frazi iz knjige Profesor žudnje (prevod Svetozara M. Ignjačevića objavljen početkom osamdesetih u Komnenićevoj ediciji Erotikon): P’jan od pičke i štamparske boje. Opsesija pičkom i štamparskom bojom, ženama i književnošću – tu je ključ i srž Rotove proze. Bolje biti pijan nego star, reklo bi se, a da to čak i ne bude besmislena asocijacija. Narator Profesora žudnje na jednom mjestu kaže: “Vidite, ja sam nekad išao kroz život uobražavajući da je seks svetinja.” Uostalom, taj Profesor žudnje je u mnogo čemu paradigmatičan kad je riječ o dvije Rotove opsesije. Kad Dejvid Kepeš, narator Profesora žudnje, stigne u Prag, na neku vrstu medenog mjeseca, on je tu, naravno, i zbog Kafke, ali ga njegov interes za Kafku vodi u posjetu staroj kurvi kod koje je Kafka, navodno, dolazio. U ovom su romanu Rotove opsesije koliko-toliko ujednačene. Sabatov teatar, međutim, iz 1995. godine u tom je smislu bitno drukčiji. Knjiga o muškarcu koji je došao u dob “kad se prostata povećava, a hormonalna aktivnost smanjuje” rimuje se na neki način sa četvrt vijeka starijom Portnojevom boljkom koja je Rotu, poslije jedanaest godina ozbiljnog pisanja, prva donijela ozbiljnu, široku, masmedijsku slavu.
REKE I CIGARE: Erotomanija Portnojeve boljke, makar se i pojavila sedam godina nakon one Larkinove cezure smještene između skidanja zabrane sa Lorensove Lejdi Četerli i prve ploče Bitlsa, bila je ponešto skandalozna. Dvije i po decenije kasnije, skandal se sklanja pred umjetničkim dojmom. Roman o fascinaciji čvrsto građenom ženom “na provokativnoj granici pretilosti”, ženom hrvatskog porijekla po imenu Drenka Balić, ženom koja se udala za konobara “kojeg je srela na odmoru u odmaralištu sindikata željezničara, na otoku Braču, nedaleko od Splita” za mnoge spada u Rotov najuži best of. Porijeklo glavne protagonistkinje u kontekstu cjeline romana više je ornamentalno nego esencijalno, no to ne znači da Rot ne obraća pažnju na, što bi rekao Henri Miler, “male stvari koje sve to čine psihološki stvarnim”. U moru takvih primjera, neću se zadržavati na referencama na Goli Otok ili Tita, nego ću tek citirati duhansku digresiju o socijalističkoj Jugoslaviji: “Cigarete nisu bile skupe. (…) Imale su imena rijeka, te jugoslovenske cigarete. Drina, Morava, Ibar.” To je također karakteristično za Rota, skoncentrisanost na faktografiju, bez sterilno-kvazielitističke potrebe da se u pozersko-lirskim pasažima stilistički umire u ljepoti. Ipak, u romanima u kojima glavni muški protagonist nije lutkar (kao Miki Sabat iz Sabatovog teatra), Rot više vremena i prostora posvećuje životu, literaturi. (By the way, kad smo kod linkova Danilo Kiš – Filip Rot, valja reći da Rot ima roman pod naslovom Čas anatomije, a da Kiš, onako usput, dok polemički mezeti Dragana Jeremića kompleks Rotovih dominantnih književnih interesa efektno i vješto sažima u frazu “tragično-ironična erotska zebnja”.) Mikroesejistički pasaži koje Rot u svojim romanima posvećuje Čehovu ili Džozefu Konradu školski su primjer dobre romaneskne esejistike, lucidnih i zaigranih partitura životnog razmišljanja o literaturi, unutrašnjih monologa osobe koja život skoro do kraja identifikuje sa literaturom, ne u smislu bivanja knjiškim moljcem, nego u smislu samjeravanja života književnošću. U tom je smislu Rot sličan Apdajku, kao i po literarnoj plodnosti uostalom, mada je što se tiče opsesivnih tema Rotov svijet kompaktniji i jednoličniji. I kad piše veliki alternativnoistorijski roman (Zavjera protiv Amerike) i bizarnofantastičnu novelu Dojka(“priču o čovjeku koji se pretvorio u žensku dojku”), Rot ostaje vjeran svom prepoznatljivom jevrejsko-američkom miljeu u kojem se odvija radnja skoro svih njegovih djela.
STARI MAJSTOR: Međutim, čak i ako ta fraza zvuči kao kliše iz kakvog estradnog šlagera koji teško može biti doslovno istinit, Rot je pisac koji je istovremeno i uvijek isti i uvijek različit. Dobar primjer je niz kratkih romana koji je objavio u posljednjih nekoliko godina, u ritmu jedan roman godišnje, koji za njega, uostalom, i nije neobičan. To su, dakle, knjige koje piše pisac što je debelo prevalio sedamdesetu, a u kojima, rečeno žargonom sportskog novinarstva, nema ni traga pada forme ili gubitka kondicije. Uzmimo, samo primjera radi, dva susjedna naslova u njegovoj bibliografiji: Duh izlazi (Exit Ghost) iz 2007. godine te Ogorčenje (Indignation) iz 2008. Roman Duh izlazi dio je sage o Natanu Cukermanu i mogao bi, po svoj prilici, biti njen posljednji dio. Ipak, unutar pomenute sage, ovaj se roman ponajviše nastavlja ne na svog hronološkog prethodnika, nego na roman u čijem je (originalnom) naslovu također riječ Ghost, na roman Ghost Writer, dakle, kod nas nekoć preveden kao Pisac iz sjene. Kao jedan od lajtmotiva u romanu Duh izlazi javlja se Cukermanovo sjećanje na pisca Lonofa, svog (nekadašnjeg) književnog uzora, a Lonofova muza Ejmi Belet, ona za koju je Cukerman u Piscu iz sjene (is)fantazirao da je zapravo preživjela Ana Frank, ovdje se ponovo pojavljuje, bolesna i stara. I sam Cukerman je bolestan i star. Otvoreno i skoro naturalistički bešćutno Rot opisuje impotenciju i inkontinenciju Cukermanovu, posljedice operacije prostate kojoj se podvrgao. Duh izlazi zapravo je priča o Cukermanovom suočenju s Njujorkom nakon godina i godina seoske izolacije. Roman je fascinantan na nekoliko nivoa: od sučeljavanja starca s promjenom tehnološke paradigme (Cukerman je šokiran mobilnim telefonima i sjeća se vremena kad su jedini ljudi koji su na Brodveju hodajući pričali sami sa sobom bili ludaci, pa ovako meditira: “Kud god sam krenuo uvijek mi je neko išao u susret razgovarajući na telefon i neko je išao iza mene razgovarajući na telefon. (…) Meni su ovakve ulice bile komične, a ljudi smiješni. U isto vrijeme činilo mi se nekako tragičnim. Iskorjenjivanje iskustva odvojenosti neizbježno mora imati dramatičan efekat. Kakve će biti posljedice? Znaš da možeš doći do druge osobe kad god želiš, a ako ne možeš postaješ nestrpljiv – nestrpljiv i ljutit kao glupi mali bog.”) do spoznaje (tragične ili utješne?) da je eros neuništiv usprkos propasti fiziološke mehanike. Također, radnja je smještena u 2004. godinu, u vrijeme “Bušovih laži”, kako kaže jedan od protagonista, što Rotu pruža mogućnost da se, ponešto u pozadini, bavi još cijelim nizom tema: od politike do promjene percepcije književnosti, gdje je akcenat sve manje na djelu (opusu), a sve više na biografiji (životu). I tako, samo godinu dana nakon romana posve uronjenog u savremenost, Rot objavljuje Ogorčenje, smješteno nasred prethodnog stoljeća, u početak pedesetih, vrijeme Korejskog rata, priču o Markusu Mesneru, mladom studentu, sinu košer mesara, i njegovim intelektualnim, moralnim i erotskim priključenijima. Iz rodnog Njujorka u državi Nju Džerzi (što je rodno mjesto i samog Filipa Rota), Markus odlazi da studira u šervudandersonovski Vajnsburg, Ohajo. Vrijeme je to prije seksualne revolucije, vrijeme u kojem čitanje Bertranda Rasela i otvoreno iskazivanje ateizma imaju okus pobune. Ogorčenje je uvjerljiv i sugestivan period piece, što se, ne samo zbog pojedinih biografskih podudarnosti, može čitati i kao neka vrsta alternativnog životopisa. Taj koncept alternativnog životopisa pomaže nam zapravo, na tragu one Kamijeve ideje (iz Mita o Sizifu) da stvarati znači dva puta živjeti, da naslutimo šta je za Rota, šta je za pravog pisca, književnost; ne žudnja za slavom, posthumnom ili bilo kakvom drugom, ne kujundžijsko sterilno kuckanje i beskrajno tesanje svakog retka u ključu iskvarene kvazifloberovštine, pogrešno shvaćene ideje o traženju prave riječi, ne govornica za lažnog proroka i političkog vizionara, nego alternativna planeta prevladanog neiskustva, poligon na kojem, uz svijest da je život samo ovaj jedan, demonstrira kako bi se živjelo i kako bi se voljelo i kako…
