Notes

Voljena mržnja

„U zemlji mržnje najviše mrze onoga koji ne umije da mrzi“

Ivo Andrić

Šta bismo mi ovako humani i pravedni, ovako slobodni i čovjekoljubivi da nam nije naše voljene mržnje…

Bili nas uopšte i bilo ukoliko bi mržnje nestalo…i da li bismo to bili uopšte mi ako se oslobodimo mržnje koja nas hrani…

Da bismo mi bili mi, a ne neki drugi koji će doći poslije nas-čuvajmo i njegujemo našu najvoljeniju mržnju kao zjenicu oka svoga.

Naša postojbina u kojoj buja sve, a posebno korov i mržnja, odrekla bi se svojih sinova ukoliko bi se ovi u trenucima strašnog prosvjetljenja odrekli mržnje koja ih mrakom obasjava.

Dobro to znaju vjerni sinovi naše mrzoljubne postojbine i zato će se odreći svega, sem mržnje. Prije će se odreći čak i onoga što su mržnjom sticali, nego mržnje kojom su sticali sve što su stekli…

Takav je to soj, takva je to postojbina i zato će se o nama tek pjevati pjesme. Pjesme pune mržnje i praznih srca među ljuđima i junacima koji su se odmetnuli od svega osim od ljubavi prema mržnji…

Šta bi, recimo, bio jedan najobičniji neprskani montenegrinac (iliti arhaično-Dukljanin), kada bi se odrekao mržnje prema najobičnijim autohtonim Srbima…

Koliko god dumali i mućkali polupraznom tikvicom nećemo doći ni do jednog odgovora, osim do ovoga: najobičniji neprskani domaći i organski montenegrinac (iliti arhaično-Dukljanin), kada bi se odrekao mržnje prema najobičnijim autohtonom Srbima bio bi-najobičniji Srbin…

Zato je montenegrinska ljubav prema mržnji prema Srbima nešto čega se montenegrinci ne mogu odreći ukoliko žele da ostanu to što jesu.

Montenegrinac koji ne mrzi Srbe po sili identitetske logike opet postaje Srbin.

Stoga je montenegrinska ljubav prema mržnji najvažnije identitetsko pitanje i jedini garant nacionalnog opstanka.

Oprostite, dakle, montenegrincu koji vas mrzi, jer da vas ne mrzi: ne bi ga bilo…a da ga nema, bila bi to jedna nijansa manje u našoj NATO- đul-bašti u kojoj cvjeta na tisuće različitih cvjetova…

Zapitajmo se i šta bi bio jedan najobičniji autohtoni prirodni velikosrbin (arhaično- Srbenda), ukoliko ne bi tako strasno volio da mrzi na primjer jednog sasvim običnog organskog i neprskanog montenegrinca…

Odgovor se podudara sa prethodnim: dakle velikosrbin (arhaično Srbenda), koji bi prestao da mrzi jednog sasvim običnog malog neprskanog i organskog montenegrinca bio bi, naravno-Srbin…

Oprostite, dakle, velikosrbinu koji vas tako strastveno mrzi u svojoj ljubavi prema strasnoj mržnji, jer da nema njegovog strasnog mrzoljublja-ni njega ne bi bilo…a bila bi to još jedna nijansa manje u našoj NATO- đul-bašti u kojoj cvjeta milion različitih cvjetova…

Preskočimo li tarabicu naše NATO-đul- baštice u kojoj cvjeta milion različitih cvjetova, vidjećemo da se ljubav prema mržnji zanosno rascvjetava i u svim komšijskim đul-baštama i ovog maja kao i svih onih majeva.

Dok ima maja, biće i naših rasnorascvjetanih ljubavi prema mržnji…

Jer šta bi bio jedan najobičniji autohtoni organski i neprskani ‘Rvat kada ne bi mrzio jednog sasvim običnog malog i prirodnog Srbina. Pa naravno, da bi bio Srbin, a šta bi drugo…

Pa šta bi bio jedan sasvim mali obićni neprskani organiko- Aljbanac kada ne bi mrzio jednog sasvim običnog i nadasve malog Srbina: naravno da bi bio Albanac, ali nedovoljno Albanac…a to je gotovo kao da bi bio Srbin…

Pa šta bi bio, tandara-mandra broć, jedan mali organski drugosrbijanac ukoliko ne bi volio da mrzi jednog malog sasvim prirodnog prvosrbijanca: bio bi niko i ništa, a to mu je gotovo isto kao da bi bio jedan sasvim mali pristojni i dostojanstveni Srbin…

I tako. Dolazi maj. I naše bašte cvjetaju. I to što miriše nije krv, već naša voljena mržnja koja može biti i naša poslednja jazbina…

Ostavite komentar: