Piše: Patrik Weiss
Pustimo da nas obuzme ova misao, da nas obuzmu ove riječi i nemojmo ih shvaćati politički, već ljudski. Budimo u istini, i nastojmo doći do Biti. Budimo rado-znalci.
Ne dođe li do izlaska iz ove epohe, bilo bi naivno da će doći do kraja povijesti, ali zasigurno će doći do kraja povijesti jednog dugog i temeljnog civilizacijskog kruga. Jasno je da postoje određeni ciklusi i da se ne može očekivati vječno trajanje određene civilizacije, ali zbog čega napustiti vlastite sebe, ako još uvijek postoji iskra i snaga koja bi mogla vratiti život i to bolji, jednoj tradiciji koja ipak u dubini nije potpuno izmorena. Zašto isključiti aparate našoj civilizaciji i nama samima ako još uvijek postoji život koji buja i koji može obasjavati, stvarati; koji na kraju krajeva još uvijek može zaraditi vrijeme da poravna svoje stare račune i dođe do novih vrijednosti i spoznaja koje bi trajno mogle urediti probitak Sljedećima. Zašto ne revitalizirati vlastitu kulturu za probitak nadolazećeg. Zašto se ne uzdići i hrabro pokazati uzvišenost i snagu da nas nije strah jednom prevazići i sagorjeti same sebe. Zbog čega ne ustrajati i zbog čega ne završiti tragično. Tragedija je sama istinska i iskonska Bit zapada. Zašto se ne otvoriti mišljenju i Tragično okončati naš put.. Zašto završiti ponižen i uvrijeđen. Zašto se poraziti, ako (se) možemo pobijediti?
Pogledajmo ove riječi što slijede vezane za kraj i prazninu koje izriče Mario Kopić u svom eseju o Blanchotu.
Dijalektika propasti u kojoj nema sukoba, u kojoj ono što uništava hoće sama uništiti, a uništeno otkloniti uništenje i u aktu sjećanja sačuvati ga i obnoviti, rađa mišljenje koje ne može poroditi nikakvu Misao, nikakav Smisao, jer je samo pitanje Smisla besmisleno, nego je neprekidno kazivanje nekazivog, predstavljanje nepredstavljivog, produbljenje ponora, kopanje u praznini u kojoj je nestalo ono posljednje, kad je sve rečeno, ono što ostaje da se kaže jeste još samo katastrofa sama. Ruine riječi, bljeskovi, tragovi, fragmenti…
Blanchot iskušava krajnje mogućnosti jezika, što se najbolje manifestira u suočavanjusa šutnjom i smrću. ( Mario Kopić iz eseja Enigma Blanchot )
No, ovo što ovdje izriče Mario Kopić je jedan individualan hod, kretanje čovjeka; tu –bitka ka svojoj istini. Kretanje prema suštini svoga bića u svijetu. Ovdje se radi o okretu spoznaje čovjeka; te o sukladnom djelovanju/pisanju pojedinca zaronjenog u ono Ništa. Ovdje se tu – bitak pita o Biti katastrofe, praznine i na posljetku uvijek smrti. Smrt je u svojoj Biti, uvijek već i nikada još ( puni/vječni ) život. Život i smrt se opiru događaju, oni su zajedništvo protjecanja. Život i smrt nisu trenutci koje se treba i može iskusiti. Oni su Bit bitka čovjeka – proces ( vječnost ) postojanja u ( ne ) – suštini / neizvjesnosti izvjesnosti neizvjesnog. No, moramo shvatiti da je ovo hod „ pojedinca „ – „ individue “. Taj hod, takav okret ne može biti u srcu jednoga društva, jer smrt u i kod pojedinca nije i nema isti „ značaj “ kao u jednom društvu. Društvo kao cjelina ne može se okrenuti is – pisivanju šutnje i praznine. Hod duha prema neizvjesnom i mogućnosti nemogućnosti se uvijek događa na osobnom planu. Društvo kao društvo jedino može prisvojiti/stvoriti diskurz katastrofe/propadanja ( ili s druge strane cvjetanja, bujanja ), a taj diskurz je uvijek odnos moći i nikada ne doseže samu Bit koji može dosegnuti pojedinac. Na tragu psihoanalize mogli bi tvrditi, ne da društvo ne postoji, već da je društvo uvijek nekako lažno ( no, ta laž može biti pozitivnije univerzalna ili negativnije partikularna, jer bujanje osvaja, dok propadanje uništava ). Kolektivno uronjenje u prazninu je ništa drugo nego jačanje institucija kojima odgovara promicanje tog sveopćeg straha, neizvjesnosti i predaje. Mogli bi sve to sažeto izraziti ovako – promicanje kolektivnog nihilizma sa svrhom lakše dominacije. Ovo nametanje i danas prešlo u hegemoniju – u potpuni konsenzus i prihvaćanje svoje sudbine.
Sudbina propasti ( za Zapadni kolektiv ), međutim, još nije došla. Diskurz katastrofe treba se shvatiti u svojoj Biti, a ta bit je ideološko/političke prirode. Ona rezultira pojavom totalitarizma i fašizma, što se nedvojbeno sve više uočava u današnjoj Europi.
Ono što se događa na individualnom planu, i ono što se događa na kolektivnom je potpuno drugačija stvar. Kolektivno je nužno političko; a osobno ( čovjekoliko ) nužno to nije. Glava razlika je što tu – bitak kada is – pisuje katastrofu i prazninu nužno pita o njihovoj Biti, on su – pripada u i ka njima. On ih egzistira. Naše Zapadno društvo je nesumnjivo u praksi i djelovanju uronjeno u diskurz propadanja, ali moramo shvatiti da je to samo pozicija ( ne )moći. Kolektiv ne pita o Biti katastrofe/kraja/propasti. Kolektiv je izgubljen, a to je i cilj nametanja „ prakse „ kraja koja izvire iz tehničke epohe i mišljenja. Ono što slijedi je jedan pokušaj tematiziranja problema i isto tako jedan skromni pokušaj prijedloga rješenja.
Budimo na oprezu.
Neka ne dođe do kraja prije nego što je početak. Neka ne bude glas, ako ga ne čuva tišina.
No, prije nego što zakoračimo u daljnju razradu, bitno nam je istaknuti poveznicu između prethodno rečenog i onoga što slijedi ( prvenstveno se ovo odnosi na Intuiciju ). Ono što sam htio izreći citirajući Maria Kopića i njegov esej o Blanchotu je to, da se mogu razlikovati „ visoki i uzvišeni – filozofi/pjesnici – Čovjek u svojoj svjesnoj egzistenciji “ i oni drugi – odnosno većina/građani/ljudi u prosjeku, te da „ istinu, odnosno osluškivanje pojedinca/uzvišenog nikada ne treba izjednačavati sa istinom društva. Nadalje, bio u krivu ili ne, duboko vjerujem da je ono što može dotaknuti Čovjek kao osamljeni bolesnik istina, dok je nužno sve društveno u najboljem slučaju samo izokrenuta slike te ili neke druge istine. Međutim, to nikako ne znači da se može i mora bez društva, da društvo ne posjeduje svoj vitalni element. Ovaj esej želi biti apel Zapadnom društvu, da i ono može, ukoliko ne želi propasti, voditi živi život. Također, ovaj tekst je prvenstveno namijenjen ovim posljednjima, tj. preciznije Zapadnom društvu. Htio bih naglasiti da razlika koju ću u nastavku iznijeti je nužna kako bih prikazao da je moguća sloboda ( a sloboda je najbliža suštini ) na osobnom planu, odnosno da društvo nikada ne može u potpunosti razoriti Čovjeka, kao jedinku zagledanu u sebe – sve – mir. Tom razlikom htio sam naglasiti da se oni što dodiruju Bit nikada ne moraju bojati, dok bi se ovi koji ju ne dodiruju upravo trebali uplašiti, jer postoji mogućnost da ukoliko puste/imo Zapad da se surva u propast, nikada se neće ostvariti mogućnost da većina stupi „ u “ Bit.
Kako bi sve ovo pojasnio, nije potrebno previše okolišati. Dovoljno je da citiramo jedan fragment Nenada Obradovića kako bi pokazali koji osluškuju ( one koji dodiruju Bit, koji misle intuitivno ).
„ Ko nije spoznao samoću, taj nije osetio život. Jer osetiti život može neko ko u samoći zadržava pogled pri sebi. Povlačenje posreduje izuzetnom. Samovanje, kaže Hajdeger, ima iskonsku moć – ono ne odeljuje već čitav opstanak izbacuje u široku blizinu biti svih stvari. U pismu Ernestu Jingeru, leta 1949, Hajdeger piše da je ,,najviša sloboda, izdržati samotnost”. Beket samoću vidi kao utočište, kao mogućnost preživljavanja. Društvenost ograničava, samoća podstiče. Kafka, takođe, nastoji biti sam, jer svedoči: ,,Sve što sam uspeo da učinim, samo je rezultat osame. Strah da se vežem, da se pretočim. Onda više nikada nisam sam”. Krleža samoću vidi kao jednu opasnu, ali – za opstanak čoveka – sudbonosnu snagu. Samoća nije praznina u pravom smislu te reči, ona se otvara ka praznini jer se tako otvara ka mnogostrukosti pitanja koja vode svesnosti o rasparčanosti egzistencije, ne-ukorenjenosti. Pogled iz čistine otvara horizont. Samo je praznina kadra da proizvede smislenost i pozitivnu društvenost. Tek prema praznini čovekovog bitka možemo govoriti o punoći čovekovog života.
Ovo prethodno što je Nenad Obradović tako lijepo izrekao vezano za istinu Čovjeka, ja ću sažeti pod pojam Intuicija. Ona je nematerijalna stvarnost – ( osluškivanje onoga što Jest i kako Jest u svojoj Biti ). Utoliko, intuicija se razlikuje od ideologije. Štoviše, ona je njena dijametralna suprotnost. Misao, ne Mišljenje ( koje je strepnja k nadolazećem, otvorenost za mogućnost razrješenja očajavajućeg i tjeskobnog osjećanja kroz samo očajavanje i tjeskobu, odnosno otvorenost za sjedinjenja ) se može podijeliti temeljno na dvoje: intuiciju i ideologiju. Kao suprotnost intuiciji, ideologija je praksa, odnosno materijalizirana svijest. Svijest okrenuta ka „ konkretnom “. Svako mišljenje ima pripadajući medij – izaslanstva, ( iz ) slanja u postojanje kao sebe postojanje uronjeno u ( uvijek ) su- postojanje. Tako, na primjer intuiciji odgovara Jezik – kao ( ob ) jedinjenje. On je hermenautički ( otvoren sebe tumačenju za sve(t), tumačenje onog istinitog ). Jezik je (op) koračenje pojedinačnog ka općem samo kao nužni preduvjet vračanju razumijevanja sebe samoga kao onoga ( nikad još ) po sebi. Ideologija kao misao konkretnosti, u tom slučaju čak i kao misao politike, potražuje drugi medij, tj. govor. Govor je uvijek već i nikad još u potpunosti realizirana performativnost. Nakon što ideologija interpelira (objekt) spoljašnost ( koji se interpelira samo radi drugih ( tu – bitaka ) s ciljem manipulacije radi ostvarenja užitka ) ona se koristi metodama deskripcije kako bi održala svoju prvotnu performativnost. Njezina deskriptivnost nije istinski opis iz razloga što opis kao takav može biti jedino hermenautičko – fenomenologijski ( u “području” Jezika ), a ideologija ne zalazi u područje otvorenosti, već ( na ) slagivanjem zamagljuje istinu i Ništa ( koje inače nikada nije “ samo” ništa) te ih povodi pod „ prisutnost “. Ideologija nikada nije stvaralačka, već rušilačka snaga. Jedino je ( putem i u ) intuiciji dana moć stvaranja koja također ne isključuje niti stvaranje putem de-struiranja. Ideologija je najčešće primarna, odnosno učestalija snaga mišljenja jer ne zahtjeva disciplinu i Obrazovanje u smislu oblikovanja. Disciplina ovdje mora biti pojmljena kao samoreflektivnost i (sa)znanje posibilnosti trpljenja hoda ka sebe-jednom-ukinuću. Disciplina je stanje duha nužno (pred)uvjetno za Mišljenje da dođe do svoga izražaja. Disciplina je stanje duha koji očajava, a svako očajanje je poezija; pro – izvođenje. S vremenom je Zapad sve više upadao u krizu koja je uvjetovana novim (iz)dankom mišljenja čovjeka nihilizma, a to je pojavom tehničkog načina raz-umijevanja i raz-tumačenja. U svojoj biti tehnika je način otkrivanja, a ona od – kriva samo na način da ( paradoksalno) skriva, odnosno razjedinjuje samo razumijevanje i tumačenje. Ona ih iscrpljuje, jer ih obuhvaća i prema njima se odnosi kao prema nečemu zamjenjivom, tj. ne- trajnom, privremenom. Tehnika, odnosno Tehničko mišljenje i samim time mišljenje tehnike ( jer u tehnici, u njenoj epohi ona postaje ta koja misli, a ne čovjek) baca čovjeka u više ( no potrebnu ) rastrganost odvlačeći ga od užitka. Činom odvlačenja od užitka, odnosno nastupom epohe ( Zapada) zaborava užitka, čovjek je lišen mogućnosti ideologije – čiji je jedini pozitivni element djelovanje ( bez obzira na etičke vrijednosti ); znači lišavanjem ideologije čovjek je lišen djelovanja, a samim time nastupa duboko razočarenje, depresija i dolazi do pojave impotentnog društva – društva u čijem se zadahu osjeća zamor. ( Tu je bitno shvatiti Užitak kao noseći stup čovjekovog djelovanja kao djelovanja uopće, a tehničko – nihilističko „ društvo “ kao epohu koja odvlači od „ nužnog“ užitka potrebnog čovjeku kako ne bi „ pro – pao “ ). Moramo napomenuti da negativna stanja u epohi tehničkog mišljenja nipošto nisu negativna stanja koja se javljaju kod tu-bitka u Mišljenju, kod tu-bitka koji osjeća svoju egzistenciju. Tada su negativna stanja nužan uvjet njegova egzistiranja ( istupanja ) i posjeduju bitni karakter, tj. Karakter Biti. Također, nužno je za napomenuti da je Intuicija veoma rijetka pojava ( rezervirana ) samo za hrabre i uzvišenje duhove, odnosno disciplinirane ( Disciplina je uvijek proces sebe same – proces sebe-obogaćenja ). Time želim reći da bez obzira na epohu u kojoj se nalazi veći dio čovječanstva, uvijek za Uzvišene postoji mogućnost iskonskog ( intuitivnog – Jezičnog ) Mišljenja; premda nikako ne treba isključiti utjecaj i kontekst koji će ipak u određenoj mjeri utjecati ne neki dotični ( uzvišeni ) tu – bitak. Ukoliko je epoha otuđenija, utoliko će, jasno, biti manje Intuicije.
No, što sam svime ovime zapravo želio reći? Htio sam vas upitati za užitak. Osjetite li ga? Mislite li ga? Htio sam pokušati doći do bitnih značajki same Biti užitka.
Zamislite. Vani je noć. Osjetite prozorsko okno kako podrhtava pod sve jačim naletima vjetra. Gledate napolje kroz male rupice na roletama. Čujete mrak. Čujete kako svijet nemilo podrhtava. Vidite svoje ruke kako se lagano potresuju. Okrećete se. U sobi je toplo. Sigurno. Lagano se opuštate i ponovno stišćete. Znatiželjni ste i opet gledate kroz te male rupice. Počinjete osjećati robusnost postojanja. Hvata vas strah pred grubošću svijeta. Želite se utopliti. Uroniti u ljubav. Čučnuti u sigurnost. Ustajete i odlazite u tuš. Skidate se i počinjete zalijevati veoma toplom vodom. Gledate kako voda klizi niz vaše tijelo, kako priljubljuje dlake jednu uz drugu, gledate kako voda pokriva svaki centimetar vašega tijela i počinjete se osjećati sigurno; osjećate punoću samostalnosti. Znate da svi ti osjećaji naviru zbog topline, ali vi se ipak ne osjećate toplo, već sigurno. Doma ste. Nalazite se u sebi. I dalje puštate da se po vama sliva ta mekana, svilena vrela voda, puštate da ( vam ) godi. Ne želite završiti. Ne želite nigdje otići. Osjećate da vam je tu mjesto – da je oduvijek i trebalo biti tu; ispod te meke, tople, sigurne vode. Osjećate kao da nema više strahova i da je ovo osjećanje dovoljno da se stope subjektivno i objektivno, da postanete jedno sa spoljašnjošću. Ako poznajete ovaj osjećaj, onda poznajete i da bi ste zauvijek željeli ostati u milosti toga osjećaja, da nikada ne želite izići iz te kade. Također znate kada se sva topla voda potroši da ćete opet ostati sami, jadni i tužni. Tu se zapravo radi da u tom trenutku želite uskrsnuti. Da je uskrsnuće jedini način da se taj trenutak potpune milosti ne izgubi.
O čemu je riječ? Radi se o tome da je za potpunu realizaciju osjećaja prethodno opisanog potrebno da ga se ovjekovječi, da taj osjećaj postane besmrtan i vječan. Kada bi to postao onda bi dosegnuli istinski užitak, užitak po sebi, jednom riječju Užitak. No, da bi se Užitak ostvario potrebno je uskrsnuti. S obzirom da je zapadna civilizacija duboko ideološka, znači prožeta traganjem za užitkom i nesumnjivo uskrsnućem, jasno je što je njena glavna preokupacija i dosadašnja bit. Bit zapada sastoji se u njegovoj potrazi za užitkom, i za uskrsnućem kao metodom užitka. Užitak i uskrsnuće su vezani jedno za drugo, oni su skoro pa istovjetni. Međusobno se ne isključuju, već potražuju/pronalaze. Uskrsnuće kao metoda ( za postizanje) užitka funkcionira na principu transcendencije – u smislu dosadašnje metafizike. ( Mišljenje „ i “ Jezik transcendenciju „ shvaćanju ” kao temeljno raspoloženje tu – bitka, kao otvorenost sebe sama za ( realizaciju ) sebe samog, kao otvorenost ka i za mogućnost – „ odnošenja ” -. Transcendencija je želja za i nemogućnost inkorporiranja sebe sama u sve(t) – istinu, te podnošenje očaja kojeg takvo stanje „ uzrokuje “ ). U Ideološkoj sferi mišljenja i djelovanja – transcendirajući, zapadni čovjek pokušava uskrsnuti kako bi ostvario užitak, odnosno kako bi postao kompletan, totalan, univerzalan. Ova činjenica objašnjava sve ostale „ luđačke ” karakterne crte zapadnog čovjeka, njegova nasilja, manipulacije, ratove, podlosti. Na kraju krajeva ova silna želja za užitkom i opsjednutost za uskrsnućem nužno dovode do stanja nihilizma – do epohe tehnike. Pomoću tehnike čovjek je htio manipulirati uskrsnućem da bi došao do Užitka. Teren za to je stvorila/otvorila smrt Boga ( krivo, ideološki shvaćena ). Bog inače predstavlja ograničenje Užitku. On funkcionira kao superego. Boga se nužno mora transcendirati kako bi se moglo uskrsnuti. Bog je spoljašnjost koja se ne može inkorporirati. U stvari ( na prvu paradoksalno ) Bog bi bio istinski užitak ( Užitak kao preostatak, nikada ostvariva Stvar – Das Ding ). U osnovi Bog je užitak par excellence, no on kao takav ne odgovara i ne može odgovarati ( Zapadnom ) čovjeku. Ubivši Boga otvorile su se ( tj. Raspale ) granice morala i dozvoljenosti koje su dopustile tehnici da se razuzdano „ razvija ” prema načinima ovladavanja svime, tj. kao posljednji cilj ovladavanjem života – uskrsnuća. Zapadni čovjek je patološki vezan za užitak. No, s obzirom da je pretjerao u tehnici, da je tehnika preuzela Zapadnog čovjeka, on je izgubio mogućnost ostvarenja ( ikakvog ) užitka. Izgubivši nadu u mogućnost užitka, Zapadni čovjek je zapao u nihilizam.
S obzirom da „ stupiti ” u Intuiciju nije nešto što se može „ dogoditi “ samo tako – od sebe, moramo potražiti neko drugo rješenje, prijedlog rješenja. Ovdje bih napomenuo da Intuicija –Mišljenje – Jezik kao „ cilj ” imaju sagorijevanje tu – bitka pomoću „ punoće ”. Jezik do – kida čovjeka, izručujući ga Krčenju i istovremeno Čistini – to izručenje je mogućnost punoće kod i za čovjeka. No kao rješenje ove tehničko – nihilističke epohe Zapada, a s njime i cijeloga globusa, možda se nameće pitanje o povratku Boga. No taj Bog, vjerujem, nikako ne bi trebao biti antropomorfan niti bi trebao biti kastracija Užitka. On također ne bi trebao biti shvaćen niti kao Užitak sam, kao užitak koji je odmetnut i otuđen čovjeku, već kao uz – njega ( čovjeka ) prijanjajuć. Potreba za re – konstrukcijom Boga možda je trenutno jedno od najtemeljnijih pitanja koje uopće možemo postaviti. Postavljavši to pitanje nipošto ne trebamo niti ne smijemo odbaciti našu dosadašnju kulturu, našu tradiciju. Time bi samo još ažurnije dokinuli nas same – Zapad, a time i svijet. Možda bi ovaj put problem trebalo sagledati iz pozicije prijateljstva. Možda – i trebamo biti svjesni da nad tim „ možda “ – još uvijek visi itekako veliki upitnik; ali možda, možda bi trebali ovaj put pristupiti Bogu kao shizofreniji. Kao podjeli nas samih, našeg sebstva na dvoje. Možda bi ovaj put trebali pristupiti Bogu kao ljubavi. Bogu kao nama samima koji imamo i jesno satkani od ljubavi. Možda je vrijeme da dostojanstvo i blagost uđu u društvo i nas same kao pripadnike tog društva; i možda nije vrijeme da sve ovo olako shvatimo.
Ovaj tekst nema kao svoju namjeru reći da je Zapad bolji ili uzvišeniji od ostalih civilizacija i kultura, već ima za reći ono bitno: Da ako pustimo da Zapad propadne, da ne-bude; onda nikako ne možemo i nećemo moći pustiti druge da budu. Ovdje odnos predstavlja nužno univerzalni i sve – važeći odnos.
Ovom prilikom i ovim tekstom želim zahvaliti osobama koje su duboko potaknule moje mišljenje, koje su veoma utjecale na moj rad i koje se nikada ne boje izreći ono Bitno: Nenadu Obradoviću i Mariu Kopiću. Hvala.
Patrik Weiss
