Piše: Filip Švarm
Za Vladimira Iljiča Lenjina krvoproliće započeto 28. jula 1914. bilo je u dotadašnjoj istoriji najveći imperijalistički obračun oko preraspodele kolonija zarad pljačke i kao takav – apsolutno neprihvatljiv i nepravedan. Međutim, svako pravilo ima izuzetak. Ovde je to slučaj Srbije i Crne Gore; za ove dve države Lenjin je smatrao da vode pravedan, odbrambeni i oslobodilački rat. I bio je u pravu.
Dok je 28. jula 1914. sjedio za kafanskim stolom u Nišu, Nikola Baja Pašić je saznao da je Austrougarska objavila rat Srbiji. Kafana se zvala “Evropa”. Četiri i po godine kasnije, od te Evrope, znane predsjedniku vlade Kraljevine Srbije, neće ostati ni crno pod noktom. Car Nikolaj II završiće u podrumu u Jekatarinburgu ispred boljševičkog streljačkog stroja zajedno sa caricom, sinom i četiri kćerke; kajzer Vilhelm II pobjeći će od pobunjenih mornara u Holandiju gdje će u Dormu kao hobi otkriti cijepanje drva; ćesar Karlo, nakon što je na prestolju proveo svega dvije godine, jedva će se dokopati Portugala. Njihova carstva srušiće se poput kula od karata: Rusija, makar nominalno, postaće zemlja radnika i seljaka, Njemačka – republika u permanentnoj političkoj krizi, a Austrougarske jednostavno više neće biti na mapi; od devet novih država u Evropi, četiri će nastati na njenoj teritoriji. U Francuskoj i Velikoj Britaniji neće biti većih promjena, ali više ni snage za globalnu “veliku igru” – na folirantski i operetski način u nju će se bezuspješno pokušati ubaciti Italija…
Sam Baja Pašić, četiri i po godine nakon što mu je prisjeo ručak u “Evropi”, postaće premijer prve države ujedinjenih Južnih Slavena, nezavisne i bez velesile na granicama sposobne da joj kroji budućnost. Da li je postojao majčin sin koji je ovo mogao zamisliti u trenutku kada je Austrougarska agresijom na Srbiju započela Prvi svjetski rat?
STARA DOBRA VREMENA: “Ne iznenađuje to što je katastrofu svjetskih razmjera konačno izazvala kriza (Sarajevski atentat – op. aut.) koja je bila mnogo jednostavnija od mnogih što su do tada prevaziđene, već što se na njeno izbijanje toliko dugo čekalo”, piše bivši američki državni sekretar Henri Kisindžer u svojoj knjiziDiplomacija.
Brojke objašnjavaju: udio vojnih rashoda u društvenom bruto proizvodu skočio je između 1889. i 1913. u Rusiji sa 3,5 na 4,4 posto, u Austrougarskoj sa 6,5 na 7,6 posto, u Velikoj Britaniji sa 2,1 na 2,8 posto, u Njemačkoj sa 2,6 na 2,7 posto i u Francuskoj sa 2,8 na 3,9 posto (Sava Živanov, Pad Ruskog carstva).
Što je osnova ovog ubrzanog naoružavanja evropskih naroda i podijeljenih na dva vojnopolitička bloka – Antantu i Centralne sile? Zašto je u krizama poput austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine 1908. ili francusko-njemačke zategnutosti oko Agadira 1911. falila dlaka pa da prerastu u svjetski sukob? I to u zlatnom dobu belle epoque u kome mnogi vide Austrougarsku sa svim svojim narodima kao neku vrstu preteče Evropske unije, industrijsku revoluciju i vladavinu prava Velike Britanije za uzor planiranja nacionalnog razvoja na duge staze, a intelektualni život i kulturu Francuske zajedno sa dostignućima Njemačke u nauci, ekonomiji i organizaciji – za temelje trajnog progresa?
“Zamislite da jedan robovlasnik koji ima sto robova ratuje sa drugim robovlasnikom koji ima dvije stotine robova oko ‘pravednije’ podjele robova”, piše Vladimir Iljič Uljanov Lenjin u svojoj brošuri Socijalizam i rat. Drugim riječima: temelji čitave te Evrope sa svim njenim neospornim dostignućima na raznim poljima stajali su na sistematskoj pljački kolonija, perifernih područja oko velikih sila i, u tom kontekstu, na bjesomučnom ratu za sva tržišta i sirovinske baze. A kako svi ti resursi nisu neograničeni, borba za i oko njih morala je prije ili kasnije dovesti do oružanog obračuna i krvoprolića. I to je otprilike to o uzrocima Prvog svjetskog rata.
IMA I JOŠ NEŠTO.: Evropa – Austrougarska, Rusija i dobar dio Njemačke, prije svega – bila je carstvo veleposjeda. Samo zahvaljujući dirinčenju odrpanih i bijednih bezemljaša, svi oni grofovi, baruni i junkeri u frakovima i atilama izvezenim zlatom, bez kraja i konca lovili su krupnu i sitnu divljač, gubili milione na ruletu, pili šampanjac iz cipela glumica i pjevačica, đuskali po balovima, izučavali povijest umjetnosti i – upravljali državama… Da bi održali takav životni stil, odnosno izbjegli svođenje računa zbog svog parazitizma, iz godine u godinu su zveckanjem oružja podizali tenzije predstavljajući se kao zaštitnici nacionalnih prava i ponosa, patriotizma, vjere, moralnih vrednosti. Neobjašnjivo je zbog čega, ali vjerovali su im. Pogotovo inteligencija iz srednje klase uhljebljena u sve složenijim državnim mehanizama u čijem je funkcioniranju cjelokupna aristokracija sa svim svojim carevima i kraljevima predstavljala čist višak.
U ovakav poredak savršeno se uklopio i krupni biznis. Ekstraprofiti nisu rasli samo zahvaljujući topovnjačama i ispred obala Afrike, Azije i Južne Amerike, kolonijalnim vojskama i paravojskama u srcima “obojenih” kontinenata, stalnim diktatima malim državama u bližem ili daljem susjedstvu… Mlatila se masna lova i na mizernim nadnicama u tvornicama, rudnicima, brodogradilištima, na vlažnim straćarama gdje odjekuje tuberkulozni kašalj, odsustvu socijalne i zdravstvene zaštite i da se ne nabraja dalje – tko je prošao neoliberalnu tranziciju, zna o čemu se radi. Negdje je bilo bolje, negdje gore, svako izvojevano radničko pravo plaćeno je životima, ali svi ti metalci, rudari i bravari oduševljeno su – na veliko Lenjinovo iznenađenje – u augustu 1914. krenuli u rat. Radno mjesto je radno mjesto; ako gazde izgube tržišta, ako se roba ne bude mogla valjati u Kini, Indiji, centralnoj Aziji, ako se izgubi kontrola nad sirovinama – gdje će se čovjek tada zaposliti i od čega će se onda živjeti? A da se i ne govori o onom osjećaju da topovski plotuni sa sve raspaljenim nacionalizmom i vojničkim bratstvom pružaju priliku da se stajanje za montažnom trakom ili za strugom zamijene sa onom nedokučivom ali tako romantičnom prilikom za novi početak i uspon na društvenoj ljestvici. Kada se svemu ovome doda sveprisutni evropski rasizam na bazi tehnološke superiornosti i osvojenih civilizacijskih tekovina poput vakcina i električne struje, jasno je zbog čega su se vrata pakla širom otvorila.
NAŠ SLUČAJ: Lenjin nije imao dilemu da je Prvi svjetski rat imperijalistički obračun za novu preraspodjelu kolonija i, kao takav, prema marksističkom učenju – nepravedan. Međutim, svako pravilo ima izuzetak. Ovdje je to slučaj Srbije i Crne Gore; za ove dvije države Lenjin je smatrao da vode pravedan, obrambeni i oslobodilački rat.
BIO JE U PRAVU.: Postepenom, ali upornom i neumornom borbom, Srbija i Crna Gora su se od početka devetnaestog stoljeća do Berlinskog kongresa 1878. izvukle iz vazalskog odnosa prema Turskoj. Odmah su, po zakonu vojne, političke i ekonomske sile, ušle u gravitaciono polje Austrougarske. Taj polukolonijalni, rubni položaj na granici sa centralnoevropskom velesilom okončan je 1903. Majskim prevratom u Beogradu; bez tog zaokreta u unutrašnjoj i vanjskoj politici Srbija se naprosto više nije mogla razvijati. Veći izazov teško da se mogao uputiti Beču.
Za razliku od Austrougarske i njene aristokracije, oficirske kaste, ničim ograničenih financijskih i industrijskih krugova, njemačke i mađarske dominacije nad svim ostalim nacijama dvojne monarhije, Srbija je bila homogena država slobodnog seljaštva. Daleko je od istine – kako se danas zna predstavljati – da su se Srbi tada slagali i da je zemljom tekao med i mlijeko. Korupcija i nepotizam konstantno su dominirali političkim životom, oficiri iz Majskog prevrata činili su jedan od vanustavnih centara moći, a vječne intrige prestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića i Nikole Pašića oko vlasti predstavljale su trajni izvor nestabilnosti. Pored toga, više od osamdeset posto populacije živjelo je na selu, prehranjujući se na prosječnom posjedu od oko pet hektara zemlje i kupujući samo najnužnije poput soli i šibica, industrija se nalazila u povojima, u pojedinim dijelovima države sedam od deset ljudi su bili nepismeni… Ipak, u Srbiji je vladalo gotovo opće pravo glasa (važilo je samo za muškarce): cenzus je iznosio svega petnaest dinara godišnjeg poreza što je odgovaralo cijeni jedne svinje ili dva džaka brašna. U Hrvatskoj kao dijelu Austrougarske – na drugoj strani – svega jedanaest posto populacije moglo je da glasa, a u Bosni i Hercegovini još manje.
Vertikalna društvena prohodnost u Srbiji bila je za ono vrijeme ogromna: uz nešto para i malo sreće, seljački sinovi su sticali obrazovanje i potom činovničke, ministarske ili vojne karijere – od četvorice srpskih vojvoda iz Prvog svjetskog rata, trojica su sa sela. Također, uspjeh u trgovini ili rudimentarnoj industriji bio je prije svega ograničen stupnjem vlastite sposobnosti i visinom raspoloživog početnog kapitala, nipošto društvenom ili klasnom pripadnošću. Teško je iz današnje perspektive govoriti o građanskim slobodama u Srbiji pred Prvi svjetski rat, ali stoji činjenica da se na sve strane psovala vlast, da su oficiri znali izazivati urednike na dvoboj “zbog jezičine”, da se u stranačkim borbama nije prezalo od pominjanja i familije i svetaca ma o kome da je riječ… Ako je i cijena ovog seljačkog egalitarizma u kome nije bilo klasične klasne dominacije plaćena očuvanjem patrijarhalnog načina života i s time skopčanom relativnom zaostalošću, na drugoj strani se nalazio polet obilježen sviješću da se budućnost i sve njene mogućnosti drže u sopstvenim rukama. Kao što srpski seljak nije prihvatao da itko u zemlji ima veća prava od njega, tako nije pristajao ni da Srbija vegetira kao podređena polukolonija moćne imperije na svojim granicama.
Sve ovo je i te kako moralo da se osjeti i osjetilo se. Dovijajući se i manevrišući na sve strane, sklapajući savezništvo sa Francuskom i prije svega – s Rusijom, Srbija je uz ekonomsku stekla i političku samostalnost u Carinskom ratu (1906–1911) sa Austrougarskom. Uspjeh je teško precijeniti: svrstavajući se uz jedan vojnopolitički blok daleko od svojih granica, Pašiću i Aleksandru pošlo je za rukom da izvuku zemlju od neposrednog domašaja onog drugog. Iz ovog iskoraka nužno je slijedio drugi. Na opće evropsko iznenađenje, Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka formirale su savez i 1912. u Prvom balkanskom ratu izbacile Tursku sa poluotoka. Ključni problem ovog, bez ikakve sumnje oslobodilačkog pohoda, izbio je na svjetlo dana već sljedeće, 1913. godine: dojučerašnji saveznici Bugarska i Srbija dohvatile su se za gušu oko podjele plijena; rušeći jednu imperiju, obje ove države nisu nalazile za shodno da sa područja odakle su protjerale Tursku utvrde volju tamošnjeg naroda u što, svakako, spada i pravo na samoopredjeljenje.
POČETAK KRAJA: Ovdje, ipak, postoji jedna olakšavajuća okolnost. Gotovo svi tadašnji – u pozitivnom smislu riječi – nacionalni politički i kulturni prvaci u južnoslavenskim zemljama smatrali su da je najvažniji cilj oslobađanje od tuđinske, imperijalne vlasti; vjerovali su da samo udruženi južnoslavenski narodi mogu da održe svoju nezavisnost i samostalnost; bili su i ubijeđeni da ih toliko mnogo toga spaja, a toliko malo dijeli da su se jedva bavili formama budućeg ujedinjenja i svim njegovim posljedicama. U tom kontekstu, Srbija je djelovala kao primjer i oslonac.
Beč je savršeno prepoznao ovaj trend. Češka, Slovačka, Slovenija, Bosna i Hercegovina postajale su sve nemirnije i sve glasnije u isticanju svojih nacionalnih prava. Nije glatko išlo ni sa Mađarskom; Budimpešta je svakog dana širila listu svojih zahtjeva. Iz te perspektive, postojanje Srbije – pogotovo nakon Carinskog i balkanskih ratova – postalo je za Austrougarsku neodrživo. Jer, Beč jednostavno nije imao nikakav suvisao odgovor na dva jednostavna pitanja: prvo – zašto se Hrvati, Srbi, Slovenci, Bošnjaci, Česi, Slovaci i ostali silom drže unutar monarhije kada primjer Srbije pokazuje da su sloboda, samostalnost i nezavisnost mogući i dostižni; i drugo – zašto svi ovi, toliko srodni i bliski južnoslavenski narodi ne bi mogli da žive zajedno u okviru vlastite državne zajednice umjesto one pod njemačkom ili mađarskom dominacijom?
Nije zato iznenađenje što je Baja Pašić – da se parafrazira Kisindžer – primio objavu rata 28. jula 1914. u “Evropi”; čudo ogromno je što nije stigla ranije.
Vrhovna komanda Srpske vojske sa nevjericom će saznati da glavni austrougarski napad ide iz Bosne, preko Drine i teškog terena, a ne “prirodnim pravcem”, dolinom Morave. Razlog je jednostavan: plan je napravio general Oskar Poćorek u vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine vjerujući da na taj način sprečava tamošnji ustanak u slučaju rata sa Srbijom. A koliko je Austrougarska sa svojih pedeset i pet miliona stanovnika vidjela slom male balkanske države sa četiri i po miliona ljudi kao svoj ključni zadatak, svjedoči i činjenica da je na Drini angažirala dvije armije (u vrijeme Cerske bitke i treću iz Srema), iako je elementarna vojna logika nalagala da tu ostane u defanzivi i da veći dio ovih divizija pošalje u Galiciju, protiv Rusije…
Mada reklamirana kao “ljetnja vojna šetnja do Niša”, agresija na Srbiju u samom je startu krenula naopako. Sa prednošću ratnog iskustva iz balkanskih ratova, srpski vojnik – a njih devet od deset bili su seljaci – imao je ogroman motiv da brani toliko teško stečenu slobodu, samostalnost i svoj način života; ta njihova odlučnost da se odupru po svaku cijenu opredijelila je rat mnogo više nego umješnost oficira i generala. A oni su bili sve samo ne nedorasli ili nesposobni.
Marširali su zato srpski vojnici 1914. u poderanim cokulama i opancima; nedostajalo im je i oružja i municije; odrpani i vašljivi smrzavali su se i kisnuli po rovovima na Drini; gladovali su, zaticali porodice u zbjegovima, sahranjivali djecu po jarcima; ginuli su u borbama, umirali od tifusa i dizenterije u blatu… Ponekad je u pojedinim jedinicama bilo panike, dezerterstva, maroderstva i otvorene pobune, ali u cjelini uzeto, nikad nisu poklekli niti odustali: u prvih šest mjeseci rata – na Ceru i na Kolubari – razbili su austrougarsku vojsku do te mjere da ona samostalno više nije mogla pokrenuti ofanzivu na Srbiju. Koliko su ti obični vojnici, seljaci, sebe doživljavali kao slobodne ljude svjedoči i američki novinar, potonji Lenjinov istomišljenik, Džon Rid. On je početkom 1915. zabilježio da se u Srbiji na svakom mjestu raspravlja slobodno o politici, da je vozar taljiga jednog svog vola zvao Radomir po načelniku Vrhovne komande, a drugog Pera po kralju, i da nitko s kim je razgovarao ne sumnja da ratuje za pravednu stvar i da će na kraju pobijediti. Jednostavno, rat za preraspodjelu kolonija i globalnu nadmoć nije bio stvar srpskih seljaka – sve što su mogli oni su uradili da Srbija ne postane kolonija.
Iz stogodišnje perspektive, aktualno je pitanje da li je Srbija trebala podnijeti tolike žrtve – i austrougarske zločine u Mačvi i pomor od tifusa i povlačenje preko Albanije i Crne Gore do Krfa i Solunskog fronta, sve u svemu, više od milion mrtvih tokom Prvog svjetskog rata? Da li je možda mudrije bilo leći pod rudu, prihvatiti zahtjev moćnika i kao mantru zapjevati da pokornu glavu sablja ne siječe? Problem sa ovim pitanjem je što pretpostavlja mogućnost izbora, a njega nije bilo ni 1914, a ni kasnije. Kao što su sve zaraćene strane vjerovale da će pobijediti do Božića, tako su i srpski vojnici ratovali i ginuli sa uvjerenjem da je Cerska, Kolubarska ili svaka sljedeća bitka mogla biti ona posljednja u kojoj će konačno obraniti sve ono do čega im je toliko stalo. Nikad se zaista nisu osjetili poraženima, pa ni u snježnim vrletima Albanije, a zbog svega što su do tada prošli, morali su osjećati obavezu da nastave dalje. U suprotnom, ništa ne bi vrijedilo i sve te žrtve bile bi pale uzalud.
Bogate, sretne i uspješne zemlje pod tuđinskom vlašću ne postoje. Kome nije jasno zbog čega, neka se zapita zašto su vođeni Američki i svaki drugi rat za nezavisnost. Cijena slobode nije bez razloga toliko skupa.
