Ždralovi lete (Letjat žuravli, 1957), SSSR, c/b, 97 min, Mosfilm, r.: Mihail Kalatozov, sc.: Viktor Rozov, prema vlastitoj drami Vječni život, df.: Sergej Urusevski, glazba: Mojsij Vajnberg, ul.: Tatjana Samojlova (Veronika), Aleksej Batalov (Boris), Vasilij Merkurjev (Fjodor Ivanovič), A. Švorin (Mark), S. Haritonova (Irina).
Nakon što joj zaručnik Boris odlazi u rat, osamljena Veronika započinje ljubavnu vezu s Borisovim polubratom Markom te se naposljetku i udaje za njega. Ubrzo se ispostavlja da je Mark neodgovorni alkoholičar. Još uvijek zaljubljena u Borisa, Veronika odbija povjerovati vijestima o njegovoj smrti. Po završetku rata odlazi na kolodvor noseći cvijeće za Borisa, ali njega nema.
Jedno od reprezentativnih ostvarenja kratkotrajnog razdoblja poetskog realizma u sovjetskoj kinematografiji potkraj 1950-ih, nagrađeno je Zlatnom palmom (ex aequo) u Cannesu 1958. Film raskida s dominantnom praksom socijalističkog realizma na više razina: prikazom bojišta dominiraju motiv straha i scene pustara s truplima, temeljni je ugođaj u opisu pozadine bojišta onaj iscrpljenosti i rezignacije (s likovima ratnih profitera), a junakinja je zaokupljena ponajprije potragom za osobnom srećom. Film je u cjelini podvrgnut red. koncepciji krajnjeg lirizma, što osobito naglašava retorički vizualni prosede – spoj koncepcije slikovnosti zasnovane na postekspresionizmu i tradic. rus. emocionalnom naturalizmu sa snimateljskim inovacijama u uporabi dinamične i subjektivne kamere(što su redatelj i snimatelj poslije do vrhunca doveli u filmovima Neposlano pismo, 1960. i Ja, Kubo, 1966), dok je spontana izražajnost interpretacije T. Samojlove učinila Veronikin lik jednim od najpopularnijih u povijesti sovj. kinematografije.
B. Kragić
https://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2113
