Toga podneva se osjećao užasno loše – ono stanje kada čitavo tijelo boli bez vidljivog razloga i bez ikakvog smisla, jednostavni razarajući udari bola kroz mišiće koji, kada uminu, ostavljaju hladnu, neodređenu slutnju teške nesreće. A nesreća je već bila tu i kao da je bol dolazio od sjećanja na raskomadana tijela dvije njegove sunarodnice koje su juče pronađene na zapadnom polju, grozne povrede koje im je On zadao svojim dugačkim, sjajnim pipcima.
-Ja mislim da je u potpunosti njihova krivica te da zajednica nije dužna da plaća za propuste pojedinaca i da mi ne snosimo nikakvu odgovornost za glupost koju su platile… Uostalom postoji Zakon o Njemu…
Odlomci su stizali do njegovih čula, razumijevao je smisao i odobravao motive koji su pokretali govornika, ali svoja obadva pogleda na okolinu , i spoljašnji i unitrašnji, nije mogao koncentrisati u pravcu zvuka.
-Ipak je to užasno… takav kraj… i da ste samo vidjele…
Ova razmišljanja su njemu bila bliža mada je sve više bio uvjeren da od danas sebi ne smiju dopuštati trenutke slabosti i da će svaki takav trenutak koji im promine neminovno dovoditi do veće propasti, ali, nekako su draga i ganutljiva , razmišljao je dok mu je unutrašnji pogled lutao za izvorom bola kao i za bilo kakvim znakom koji bi mu ukazao na početak njegovog pojavljivanja kako bi se pokušao, na neki način, izboriti sa njim ili makar ublažiti posledice koje za sobom ostavlja.
-Nebitno, potpuno nebitno, i nemojte svaki put da se ponavljamo do besvijesti. Ovdje se danas samo postavlja pitanje: šta smo mi dužni uraditi?
Praktičan duh uvijek nastupa svadljivim tonom, rijetko se ima strpljenja sačekati da vrijeme donese neke odgovore i rješenja, praktičari imaju čak i strah od vremena – pomisli dok je spoljašnjim pogledom prelazio kamenu pustinju tražeći Njega.
Kamenje je igralo u neizdrživo prijatnoj podnevnoj jari i vazduh je mirovao potpuno, na najmanji pokret vretenastih tijela rijetka trava je pucketala u strasnoj spremnosti za samospaljivanjem, drveće je opažao kao tamne masive, daleko i visoko, lijevo od skupa. U žuto – zelenoj perspektivi u najtamnijem dijelu u hladu drveta ugledao bi zatim i predmet današnje rasprave u stanju potpunog mirovanja, tako da je bilo strahovito naporno povezati jučerašnje događaje u vezi kojih je prinuđen da sluša šareni skup okolo, sa tom nepomičnom, tamnom gomilom. Uopšte, nejasno mu je zašto Oni toliko vole tamne sjenke i izbjegavaju svjetlost sunca koje svojim vrelim zracima tako blagotvorno zagrijava svaki atom njegovog tijela.
-Koliko smo mi kao zajednica odgovorni i dužni preduzeti odgovarajuće korake protiv počinioca ovoga zlodjela…
Okrenu glavu u pravcu novog zvuka. Znao je šta će ga sresti – uplašeno ulagivački, a ujedno pun mržnje pogled čitavo vrijeme upravljen na sebe. On uvijek gleda u mene dok iznosi mišljenje, pomisli, obraća se svima ali gleda mene, lovi mi reakcije, mimiku mišića glave, radost ili ljutnju u očima i onda, prema viđenom, usmjerava dalji tok svoje priče. I najgore od svega je da sam i ja potpuno svjestan toga ali, ma koliko mi je ta njegova odvratna navika smetala, ipak nikada nijesam mogao savladati sebe i svoje oči da ne odlutaju na izvor toga odvratnog glasa.
„Mogao bih ga jednom ugristi za oko“ – pomisli, „ baš bi bilo interesantno kakav bi mu bio nastavak priče nakon toga…“
Da priguši poriv, jer iskušenje odjednom postade isuviše snažno a sama pomisao na možda nadolazeći bol u tijelu držala ga je u uvjerenju da bi to zaista uradio, lagano kliznu pogledom ponovo na Njega.
Ružna proširenja Njegovog tijela, koja su ga činila toliko drugačijim od jednostavne ljepote valjkastih, izduženih oblika pripadnika vrste koja se danas okupila, sada nijesu bila primijetna; gledan iz ove perspektive više je ličio na bezobličnu gomilu nego na skladno Božije stvorenje. Prosto je nevjerovatno kako i koliko štete može da nanese jedno takvo nezgrapno biće. Pa ipak je osjećao neki nerazumljivi ali poštovanja dostojni respekt prema svakodnevnoj promjenljivosti ka kojoj je sklono to biće. Nikakav sistem u postupcima, nepredvidljivost interesovanja i usmjeravanja sopstvenih potreba i želja činila ga je nesumljivo opasnim ali utoliko i zanimljivijim bićem. Razlog za neprijateljstvo među njima u suštini nije ni postojao: lanac ishrane jednih i drugih nigdje se nije susretao (ekstremne slučajeve ne bi smjeli računati, njih je , uostalom, bilo u odnosima sa svim bićima), međutim, teorija o slučajnosti njihovih međusobnih sukoba ne može se ozbiljno uzimati u obzir. Slučajnosti u stvarnosti nije bilo, jednostavno, može se reći da je na Njegovoj strani pokretač sukoba bila iracionalna ubilačka mržnja koju je on iskaljivao prilikom svakog, makar i slučajnog, susreta sa njima. Sa druge strane, učesnici današnjeg skupa su izbjegavali otvorene sukobe i ako su imali priliku uklanjali bi se na vrijeme, prije susreta, pokušavajaći da kontakte svedu na najveći mogući minimum. Ali morali su izlaziti da se hrane, u Zapadnom polju većinom, i onda bi se on pojavio sa svojim sjajnim pipcima koji su fijukali , obarali travu a njih komadali bez ikakvog razloga.
Pogleda dolje u šareni skup, svjestan da čekaju njegovu odluku – ipak je on znao Zakon, ali udar bola ga ukoči, osjećao je svaki djelić svoga tijela kao nešto strano i neprijateljsko i to mu isključi sva ostala čula osim unutrašnjeg pogleda kojim je opet panično jurio duž ćelija tražeći mu izvor. Tama i hladnoća u koju potonu u momentu užasnuše ga. Pomisli da će sigurno pokazati slabost što bi, znao je, bilo pogubno za njega, to se nije opraštalo, naročito ne Prvima i zato poče da sikće prve misli koje preskočiše moždane zidove podignute bolom.
-Došlo je vrijeme da konačno pokažemo kako stojimo iza svakog svog člana kao i da smo spremni kazniti onoga koji nanese ma i najmanje zlo nekome od nas.
Oštrina misli i riječi u koje iste bijahu pretočene u momentu ga uplaši kao i tišina koja je nastala kada ih je prosiktao. Bola nestade istom brzinom kojom se pojavio. Svi su gledali u njega, svi pokreti bijahu zamrznuti, u vrelom zraku je lebdjelo očekivanje, napeto i jasno i usmjereno ka njemu. Morao je nastaviti.
-Ne postoji način da izbjegnemo svaki susret sa Njima, ne zato što mi to ne želimo, nego zbog toga što Njih ima posvuda. Ali Njihovi napadi na nas, i ubijanje, i sakaćenje, to mora prestati.
Siktavo odobravanje se proširi kao talas ka ivici skupa i vrati se natrag, jednostavnost manipulacije nesigurnom gomilom uvijek ga je dovodila do mržnje prema istoj toj gomili kao i u napast da u momentu kada izazove željenu reakciju odobravanja počne potpuno suprotnu priču i da zatim posmatra reakciju. Znao je , međutim, da je nemoguće da to stvarno i učini.
-Događaj od juče svojom pretjeranom brutalnošću doveo je dotle da se pitanje naše osvete više ne postavlja – ona mora biti izvršena.
Kratko i oštro siktanje do maloprije uspavanih pojedinaca sada pretvorenih u krvožednu ratničku rulju i u njegovim receptorima proizvede lagano uzbuđenje koje je u suštini volio ali ga je strogo kontrolisao, zarad očuvanja sopstvenog dostojanstva. Položaj koji je zauzimao među Prvima, iskustvo i godine nijesu mu dopuštali da jurca unaokolo sa ratničkim piskovima: odluku donosi on, izvršioci su oni.
-I ona mora biti izvršena sad dok su još svježi naš bol i naša ljutnja.
A i dok on i njegov sjajni pipak spavaju, pomisli ne bez zlobe, mada ne sumnjaše da bi sada poslušali poziv na osvetu čak i da je On budan i spreman za odbranu.
Zatim se sve pretvorilo u talase i vijuganje, u sunčeve odbljeske, sve praćeno laganim šumom ne jačim od zvuka proticanja mirne vode u ravnici. Sa uživanjem je dopustio da ga nose sa sobom u savršenom skladu pokreta kada stijene i brda i drveće unaokolo i sitno žbunje i trava i rijetki sparušeni cvjetovi – svi oni glatko otklizavaju unatrag, samo plavo nebo stoji nepomično. Svjestan da je njegovo prisustvo samom činu potpuno izlišno, da je mogao ostati sklupčan na svojoj stijeni i posmatrati ali eto nije, nešto ga je vuklo ka Njemu i on je znao šta je to. Nije to mržnja, nije niti pravedni bijes osvetnika, bilo je to nešto iskonskije, bilo je to znanje koje se prenosilo izabranima u njegovoj vrsti a što ostali nijesu smjeli znati: naime, nije istina ono što tvrde Oni u svojim zapisima da je naša Pramajka nagovorila onu dosadnu glupaču koja se golišava motala po Vrtu da nešto jede, niti je ista bilo šta pojela, naročito ne nekakvo zabranjeno voće, jer takvog nije ni bilo. Jednostavno Njima je trebalo odgovor i opravdanje, tačnije prvome Njemu, tome impotentnom gologuzanu, na pitanje zašto je ubio našeg Praoca debeljuškastog i senilnog dobričinu sa kojim su se igrale sve ženke u vrtu dopuštajući mu da klizi po i u njihovim međunožjima darujući im ciliktavo zadovoljstvo praćeno njegovim dobrodušnim siktanjem.
***
Pojavivši se iza ugla kuće ispustila je najužasniji vrisak koji se može zamisliti, vrisak koji joj je oduzeo svu snagu i mogućnost da se pomjeri i pobjegne, vrisak od kojeg je njihov trogodišnji sin u snu osjetio kako život ističe na mah iz njegovog malenog tijela.
Ogroman talas zmija kretao se ka njoj i u njegovom centru se grčilo tijelo njenog muža, kao u noćnim morama usporenim pokretima njegove ruke su skidale zmije koje su odnosile djelove kože i mesa, visile sa svakog santimetra tijela, sa njegovog lica, iz njegovih očiju koje su već bile samo prazne duplje.
Nesvjesna apsolutne tišine koja je nastupila nakon vriska osjetila je prodiranje prvog zakrivljenog zuba u meso svoje lijeve potkoljenice.
Bato Perović
