Bolovi u rebrima i zamagljene oči,
Jedva otvorene.
Prašina u njima,
Izlazi iz tijela.
Predajem se, posustajem,
Udaram kamenjem u dušu.
Ona ječi, zveči bolovima,
Pljujem ih na ploče.
Zatvaram ih u kutije,
Palim plinom.
Smrde bolne ruke,
Ne čujem svoj stvarni glas.
Pramenovi kose su ostali,
Preostali.
Smetaju ustima koja nikako da progovore,
Izgovore
Tugu što se grana, raste i ne nestaje,
Obuzima me.
Nedostatak je vremena i tišine
Koja bi pomogla i liječila.
Nema me u raspadanju,
Nema ni u životu,
Ništa živi.
U sobi mrtvoj životom
Jedva izdahnuh živ.
Milijana Božović
