Branka Bogavac Lekont: Napisali ste: Ljudi neće izgraditi raj na zemlji sve dok su obilježeni prvobitnim grijehom. Šta je u vašim očima grijeh?
Sioran: Ono čime je počela ljudska katastrofa. Početak je bio poguban, ali je u isto vrijeme mogao biti polazište duhovnog uspjeha. Znači, radi se o tome da li je čovjek mogao da iskoristi tu pozitivnu stranu ili nije. Ako je neefikasan, početni sukob je fatalan. Ne treba zaboraviti da je većina ljudi promašaj.
Branka Bogavac Lekont: Oni koji nijesu znali da iskoriste tu mogućnost? Je li to prvobitni grijeh?
Sioran: Ne, prvobitni grijeh je suština, to je samim rođenjem, neka vrsta biljega. To je početak katastrofe, ali čovjek može iz toga da izađe, ili, naprotiv, da potone. To je vrlo čudno kod ljudskih bića, odmah vidite da li su to tipovi koji imaju unutrašnjeg sadržaja ili nemaju, da li su tipovi brbljivaca, nez unutrašnje dubine, promašeni. Isto tako, odmah vidite da li su to ljudi koji imaju sudbinu, koji imaju taj unurašnji sadržaj.
Branka Bogavac Lekont: Šta je to sudbina?
Sioran: Sudbina, to je ići naprijed ili ne. Zato što, obično, većina živih je sterilna.
Branka Bogavac Lekont: Odnosi se i na intelektualce?
Sioran: Da, to su automati. To znači das u sasušeni, dok drugi imaju sudbinu, imaju unutrašnji zov, dakle, idu naprijed i tako izbjegavaju poraz. Čovjek koji ga je savladao i ide naprijed nije običan, prosječan čovjek, nije rob.
Branka Bogavac Lekont: Da li to znači izaći iz prvobitnog grijeha?
Sioran: Da, da, jer većina ljudi ne nadvisi poraz.
Branka Bogavac Lekont: Ali odakle taj prvobitni grijeh, ko ga je izmislio?
Sioran: On ima dubok smisao, mi ga osjećamo unutar sebe, niko nam ga ne pokazuje.
Branka Bogavac Lekont: Bog šta je to za vas?
Sioran: To je granica do koje čovjek može da ide. Krajnja tačka. Ono što daje sadržaj, smisao. Život nije pustolovina, on je nešto mnogo bolje od toga. Sve u životu zavisi od iskustava koja smo stekli, da li imamo sadžaja ili ne. Ako je to samo intelektualno, to nema vrijednosti. Francuski intelektualac, to vam je pomalo to. Sve zavisi od unutarnjeg sadržaja, ne od inteligencije. Jer, inteligencija kao sama, to je ništavilo. Ako nema unutarnjeg sadržaja, inteligencija ne može da spozna iskustvo.
Dio intervjua koji je objavljen u književnoj reviji Književna reč, u Beogradu, aprila 1992. godine
