Slavoj Žižek: Najveća prijetnja Evropi je njena inertnost (Der Spiegel, intervju)
Intervju za njemački nedjeljnik Der Spiegel (12. 03. 2015.)
Prevod sa engleskog: magazin Disput.me
Slavoj Žižek ne voli da ga nazivaju “profesorom”. Šali se da kada ga ljudi oslovljavaju tom titulom, osvrne se da vidi gdje se taj profesor nalazi. Zaista, rijetko je predavao na univerzitetima. Svojom nevjerovatno plodnom stvaralačkom aktivnošću knjigama, esejima, člancima i kolumnama, Žižek je postao svjetski uticajan intelktualac. Njegova predavanja i gostovanja širom svijeta donijela su mu reputaciju jednog od najpoznatijih savremenih mislilaca i kulturnih teoretičara u svijetu. Uprkos njegovom uticaju, teško je odrediti njegova politička i filozofska stanovišta. Rođen je u glavnom gradu Slovenije, Ljubljani, gdje i danas živi, bio je član komunističke partije dok je nije napustio 1988. Njegov odnos sa zvaničnim partijskim kanalima bio je komplikovan budući da se njegove ideje nisu smatrale ortdoksno marksističkim u dovoljnoj mjeri, i na univerzitetu u svom rodnom gradu nikada nije dobio profesorsku katedru. Ipak, bio je u mogućnosti da na univerzitetu u Parizu, između 1981. I 1985. godine studira psihoanalizu Žaka Lakana. Uprkos svom ekstremno kritičkom stavu prema političkom liberalizmu, za koji smatra da mu nedostaje suština i snaga, uoči raspada Jugoslavije, bio je predsjednički kandidat slovenačkih Liberal-demokrata za predsjednika Slovenije.
Žižekovo razmišljanje, koje je određeno njemačkim idealizmom, Hegelom i Marksom, fokusira se na razvoj slobodnog subjekta i načinu na koji je on zarobljen promjenljivošću ideologija i identiteta. Od Latinske Amerike pa do Azije, cijenjen je prevashodno zbog svoje kritike globalnog kapitalizma i kao ključna intelktualna figura ljevičarskih protestnih pokreta. Šok zbog terorističkih napada u Parizu, inspirisao ga je da napiše filozofsko-polemički esej o islamu i modernizmu. U njemu, apostrofira jaz između tolerancije zapadnog svijeta i fundamentalističke mržnje radikalnog islama i apeluje na Zapad da insistira na nasljeđu Prosvjetiteljstva, i njegovim univerzalnim vrijednostima. Tvrdi da je istinska suverenost moguća jedino kroz obnavljanje Ljevice.
Špigl: Gospodine Žižek, finansijsko-ekonomska kriza je pokazala koliko je sistem slobodnog tržišta ranjiv. Kao svoj izazov postavili ste ispitivanje protivrječnosti savremenog kapitalizma. Da li predviđate novu revoluciju?
Žižek: Ne, nažalost.
Špigl: Ali ipak voljeli biste da se to dogodi? Jeste li još uvijek komunista?
Žižek: Mnogi me smatraju ludim marksistom koji čeka kraj vremena. Možda sam veoma ekscentričan, ali nisam ludak. Ja sam komunista koji traži rešenje za izlaz iz očajne situacije u Evropi. Prije šest mjeseci, bio sam u Južnoj Koreji kako bih govorio o krizi svjetskog kapitalizma, uobičajeno znate, bla, bla, bla. A onda je publika počela da se smije, rekavši mi: O čemu govorite? Samo nas pogledajte – Kina, Južna Koreja, Singapur, Vijetnam – ekonomski nam ide veoma dobro. Dakle, ko je skliznuo u krizu? Radi se o vama u Zapadnoj Evropi, tačnije – nekim djelovima Zapadne Evrope.
Špigl: Pa, nije to baš tako jednostavno.
Žižek: Ipak, u tome ima neke istine. Zašto mi Evropljani imamo osjećaj da je naša nesrećna situacija široko rasprostranjena kriza? Mislim da ono što mi osjećamo ne postavlja pitanje za ili protiv kapitalizma, nego budućnosti Zapadne demokratije. Nešto mračno se nazire na horizontu i prvi olujni vjetar već je došao do nas.
Špigl: Hoćete da kažete kako ekonomska kriza može dovesti do političke krize?
Žižek: Kina, Singapur, Indija ili, nama bliža, Turska, nisu predskazanja svijetle budućnosti. Moje je uvjerenje da se kapitalizam razvija u pravcu u kom će bolje funkcionisati bez potpuno razvijene demokratije. Uspon takozvanog azijskog kapitalizma u proteklih 10 godina naposletku otvara neka pitanja i podstiče sumnju. Šta ako je autoritarni kapitalizam po modelu Kine indikator da liberalna demokratija onako kako je mi shvatamo, nije više preduslov, niti garant ekonomskog razvoja već njegova prepreka?
Špigl: Demokratija ne postoji da bi utrla put kapitalizmu. Ona je brana protiv svih latentnih opasnosti kapitalizma, što demokratiju, sve više, čini nezamjenljivom.
Žižek: U tom slučaju, moralo bi postojati više od principa slobodnih izbora. Sloboda izbora može odvesti društvo u bilo kom pravcu. U tom smislu, ja sam lenjinista. Lenjin se često ironično pitao: Sloboda – da, ali za koga? Za šta?
Špigl: Sloboda samoopredjeljenja. I, prije svega, sloboda govora i mišljenja kao dio toga.
Žižek: Sjajno! Nisam staljinista koji negira građanske slobode tvrdnjom da je linija partije jedina istinita, stvarna, sloboda. U ličnoj i privatnoj sferi, sloboda izbora se povećava čak i u Kini. Kada to kažem, mislim na seksualne slobode, slobodu putovanja, slobodu trgovine i slobodu da se obogatite. Ali pitam se da li je to dovoljno, i da li možda takva vrsta lične slobode izbora nije nešto što sadrži zamku. Napredak u ličnoj slobodi izbora je maska za gubitak socijalne slobode. Klasična država blagostanja je uništena. Gubimo svijest o tome gdje nas socijalni procesi vode I u kom tipu društva želimo da živimo. Moramo redefinisati polje mogućnosti unutar koga možemo da živimo naše individualne slobode.
Špigl: Drugim riječima, nedostaje nam ozbiljna sistemska debata. Jednu smo vidjeli tokom studentskih protetsa 1968. godine, ali ona nije postigla nikakve realne rezultate, izuzev liberalizacije građanskih sloboda. U poređenju sa žudnjom za individualnom slobodom, vreba li nas totalitarno iskušenje u mobilizacije kolektivne želje da se postojeći sistem prevaziđe?
Žižek: 20. vijek je završen. Totalitarni režim dugoročno nije održiv. Ukoliko želimo da zadržimo sliku koju na Zapadu imamo o sebi, moramo revidirati pitanja širenja demokratskih sloboda i procesa samo-emancipacije. Evropa je tu najviše ugrožena. Ja sam evrocentrični ljevičar. U ljevičarskim krugovima postalo je pomodno da se evrocentrizam kritikuje u ime multikulturalizma. Ali ja sam ubijeđen da nam je Evropa potrebnija nego ikada! Samo zamislite svijet bez Evrope. Imali biste samo dva pola USA, sa njenim brutalnim neoliberalizmom i takozvani azijski kapitalizam, sa autoriutarnom političkom strukturom. Između njih, postojala bi još Putinova Rusija, sa njenim ekspanzionističkim aspiracijama. Izgubili biste najvredniji dio evropksog nasljeđa, gdje demokratija i sloboda podrazumijevaju kolektivni angažman, bez koga su jednakost i pravda nemoguće.
Špigl: To je nasljeđe Prosvjetiteljstva, transformacija od samonametnute nezrelosti do autonomnog samoopredjeljenja.
Žižek: Tačno! Ne spadam u najbliže prijatelje Jirgena Habermasa ali se u tom dijelu sa njim potpuno slažem. Više nego ikada ranije, moramo da se držimo projekta EVROPSKOG PROSVJETITELJSTVA. To je jedini način da promijenimo konture onoga što se čini mogućim i izvodljivim.
Špigl: Želite da kažete kako ne treba previše očekivati od liberalne demokratije?
Žižek: Da. Moramo ići dalje od liberalne demokratije. Uobičajeno demokratija funkcioniše ovako: Većina glasača čini se da uživa u mogućnosti samoopredeljenja, ali u stvarnosti rade kako im se kaže. Tako bi se dalo zaključiti kako je omiljeni izbor njemačkog glasača vlada koju čini velika koalicija. U strahu da će donijeti istinski radikalnu, nesvakidašnju, odluku ljudi se ponašaju kao da odlučuju slobodno po svojoj volji, na osnovu okolnosti, praktičnih ograničenja i prethodno utvrđenih uslova. Ali umjesto što samo vješto anlizirate stvari i prilagođavate im se ponekad je neophodno da promijenite polje značenja. Stvaranje opšte volje, Rusoove volonté générale ne odvija se na taj način. Konstituisanje ove volje postalo je privatizovano i krajnje apolitično. Takvo okruženje pogoduje kapitalizmu, jer liberalno demokratska sloboda i individualni hedonizam mobilišu ljude za sopstvene svrhe pretvarajući ih u radoholičare.
Špigl: U čemu vidite alternativu?
Žižek: Nema povratka komunizmu. U određenom smislu, staljinizam je bio gori od fašizma, naročito imajući u vidu da je vrhovni ideal komunizma, samooslobođenje ljudi, ideal prosvjetiteljstva. Ali to je takođe tragedija dijalektike prosvjetiteljstva. Staljinizam je za mene još uvijek zagonteka. Fašizam apsolutno nije imao prosvjetiteljske ambicije, on je sprovodio isključivo konzervativnu modernizaciju koristeći se zločinačkim sredstvima. U izvjesnom smislu, Hitler nije bio dovoljno radikalna ili nasilan.
Špigl: Šta? Valjda, ne mislite to ozbiljno?
Žižek: Ono što pokušavam da kažem je da je fašizam možda predstavljao reakciju na banalno samozadovoljstvo buržoazije, ali je i sam ostao zarobljen u buržoaskom društvu fiksirajući njegovo samozadovoljstvo. Dijelim viđenje Valtera Benjamina kako je svaki uspon fašizma proizvod neuspjele revolucije. Uspjeh fašizma je neuspjeh ljevice i to dokazuje da je postojao revolucionarni potencijal koji ljevica nije znala da iskoristi.
Špigl: Kakvo je trenutno stanje osnovnih vrijednosti liberalizma: slobode, jednakosti i pravde? Da li je liberalna demokratija dovoljno snažna da sebe zaštiti od iracionalnih napada?
Žižek: Sumnjam da je u stanju da odgovori izazovima. Svjetski kapitalistički sistem se približava svojoj nultoj tački. Četiri jahača apokalipse su, klimatska katastrofa, očigledne posljedice biogenetičkog inženjeringa, nedostatak samoregulacije finansijskog tržišta, i rastući broj isključenih ljudi. Što se tržište više globalizuje, to je sila socijalnog aparthejda snažnija.
Špigl: Opasnosti su prepoznate I o njima se naširoko diskutuje. Ipak, da li mislite da nemoćno teturamo ka ponoru?
Žižek: Nedostatak jasne alternative ne znači da jednostavno trebamo da se uljuljkamo u status kvo. Ukoliko postojeći sistem nastavi da se reprodukuje, onda idemo ka njegovoj imploziji. Jedina stvar koja može spasiti liberalnu demokratiju je obnovljena ljevica. Ako ljevica propusti ovu šansu, opasnost od fašizma ili novog autoritarizma će porasti.
Špigl: Ovi trendovi se već danas uočavaju u – religijskom fundamentalizmu, desničarskom populizmu i agresivnom nacionalizmu.
Žižek: To je tačno, i odgovor na to ne može biti uobičajena tolerancija i razumijevanje. Ne! Na taj način, liberalizam malo po malo podriva samog sebe. Imamo pravo da odredimo granice. U Evropi se previše osjećamo krivima, naša multikulturalna tolerancija je prerađena rđava savjest, kompleks krivice koji može prouzrokovati nestanak Evrope. Najveća prijetnja Evropi je njena inertnost, povlačenje u kulturu apatije i opšte relativizacije. U tom smislu sam dogmatik. Ne želim da sumnjam u sve, niti da sve preispitujem. Liberalni dogmatizam zasniva se na onome što je Hegel nazivao moralnom osnovom. To je razlog zašto sam načelno protiv svake forme političke korektnosti koja pokušava da kontroliše nešto što bi trebalo da je dio moralne osnove sa društvenim i zakonskim zabranama.
Špigl: Zar svaka kultura nema sopstveni prag podnošenja netoleranicje?
Žižek: Postoje stvari koje je nemoguće tolerisati. l’impossible-à-supporter, kao što je Žak Lakan rekao. Šta ako neki magazin otvoreno počne zbijati šale sa Holokaustom? Šta je sa šalama koje su seksističke i rasističke? Lijevi-libertarijanci ili libertarijanska stanovište o ironiji i humoru uopšte ide u suprotnom smjeru – ka povećanoij osjetljivosti za bespomoćnost drugih. Znate, nepristojne šale dobar su test za prag tolerancije između različitih grupa.
Špigl: U iskušenju sam da pitam, ozbiljno?
Žižek: U bivšoj Jugoslaviji ,svaka republika je imala šale na račun ostalih. Na primjer, Crnogorci su smatrani lijenima. U Crnoj Gori zemljotresi nisu rijetkost. I zašto Crnogorac drži svoj penis u svakoj rupi ili pukotini? Čeka da naiđe sljedeći zemljotres jer je isuviše lijen da masturbira. Ili uzmite viceve na račun Jevreja- oni mogu biti divni kao vid šale na svoj račun. Znate li ovaj? Jevrejska žena poljskih korijena – za koje se smatra da su prilično ozbiljne po prirodi – sagnuta je čisteći pločice. Kada je muž, vraćajući se sa posla, zatekne u tom položaju, priđe joj sa leđa, zadigne joj suknju, i uzme je otpozadi. Nakon što je završio, pita je da li je i ona takođe postigla vrhunac. Ne, kaže, ona. Imam još tri pločice do kraja. Bez ovakvih nepristojnih razmjena mi nemamo stvaran kontakt jedni sa drugima, tek hladno poštovanje.
Špigl: Ne bih previše vjerovao u validnost takvih tekstova.
Žižek: Naravno, postoje granice. To može postati gorući problem ukoliko dvije etničke grupe žive zajedno u neposrednoj blizini, i ukoliko imaju nepomirljive načine života, tako da se ovakve stvari doživljavaju kao kritika na račun svoje vjere ili kao napad na svoj identitet.
Špigl: Postoji li takva opasnost u nedavno popularizovanoj izjavi kako je islam dio Evrope?
Žižek: Tolerancija ovdje ne može biti opcija. Ono što nam treba je nešto što Njemci nazivaju Leitkultur, razvijena vodeća kultura koja reguliše način potkulturne interakcije. Multikulturalizam, sa obostranim poštovanjem za osjećanja drugog, ne funkcioniše kada se nađete u fazi „impossible-à-supporter„. Posvećeni musliman smatra nemogućom toleranciju prema našim blasfemičnim slikama I sablažnjivom humoru, što je sastavni dio naše slobode. Ali ni Zapad, sa svojim slobodarskim praksama, ne može tolerisati prisline brakove i segregaciju žena koja je dio muslimanskog načina života. Zato ja, kao ljevičar, smatram da nam je neophodna naša sopstvena rukovodeća kultura.
Špigl: Ali šta bi to moglo da bude? Kako bi ta rukovodeća kultura trebala da izgleda? Čak se I univerzalna primjena ljudskih prava ponekad dovodi u pitanje u ime kulturnih razlika.
Žižek: Vodeća evropska kultura je univerzalnost prosvjetiteljstva u okviru koje pojedinac samog sebe vidi kroz ovu univerzalnost. To znači da se treba isprazniti od sopstvenih specifičnosti i ignorisati svoja partikularna, socijalna, religiozna ili etnička stanovišta. Nije dovoljno da jedni druge tolerišemo. Moramo izgraditi sposobnost da sopstveni kulturni identitet doživimo kao nešto kontigentno, nešto slučajno, nešto što može da se promjeni.
Špigl: Univerzalni pojedinac je apstrakcija. On ne postoji u stvarnom životu. U stvarnosti, svako pripada nekoj grupi ili zajednici.
Žižek: Univerzalni pojedinci su itekako stvarni u našem životu. Nezavisno od jabuka, krušaka i grožđa, trebalo bi da postoji mjesto za voće kao takvo. Volim ljepotu ove platonističlke ideje. Ljudi pripadaju specifičnim grupama, ali istovremeno oni su dio univerzalne dimenzije. Ne ostajem isti tokom čitavog života, ali ipak ostajem, ja. Zajednice takođe nisu zatvorene. Čovjek može napustiti jednu i pridružiti se drugoj. Naš identitet je sačinjen od nekoliko identiteta koji mogu postojati sukcesivno i paralelno.
Špigl: Dani se smjenjuju, ali ne i ja, kaže pjesma Gijoma Apolinera.
Žižek: U hrišćanskom kontekstu: Sveti duh je u svima nama – svi ga dijelimo nezavisno od našeg identiteta koji je povezan sa konkretnom zajednicom. Ja sam ateista, ali priznajem emancipatorsku srž hrišćanske nauke: Ostavi svoga oca i majku, i pođi za mnom, kaže Hristos. Ostavi svoju zajednicu iza sebe kako bi našao svoj put do univerzalne čovječnosti.
Špigl: Emancipacije je čin nasilja – rastanka i iskorjenjivanja. Islam ne dozvoljava ljudima da napuste zajednicu vjernika.
Žižek: Ne postoji sloboda, barem ne u univerzalnom smislu, bez tog momenta nasilja. Rastanak sa korijenima je prilično nasilan proces, ali ta sila, koja ne mora biti fizička, ima u sebi nečeg iskupljujućeg. Podsjećam vas, ne radi se o tome da uništimo ono što nas čini posebnim. Mi smo vezani za naše osobenosti. Ali moramo prepoznati slučajnost naše posebnosti, tu kontigenciju koja sama po sebi nije važna. Univerzalnost je otvorenost za radikalnu kontigenciju.
Špigl: Kakvo je političko značenje toga?
Žižek: Iranski revolucionarni vođa Homeini jednom je rekao: Mi se ne plašimo zapadnjačkog oružja ili ekonomskog imperijalizma. Ono čega se plašimo jeste moralna pokvarenost zapada. Ekstremni slučaj ovakvog otpora je islamska država ili čak Boko Haram. Kako čudan fenomen! Socijalni i politički pokret kome je glavni cilj da žene liši obrazovanja I drži u zapećku. Stari moto iz 1960-ih, da sve što je seksualno ,istovremeno je I političko, ovdje dobija novo značenje: očuvanje striktne seksualne hijerarhije postaje najvažniji politički imperativ. Zar sličnu stvar u nešto slabijoj formi nismo vidjeli od strane Rusije tokom Evrovizije kada je pobijedila bradata Končita Vurst. Ruski nacionalista Žirinovski prošlog maja je rekao: „U Evropi više ne postoje muškarci i žene, samo ono.” Čak i naša Katolička crkva diže sličnu paniku iskazujući otpor prema istopolnim brakovima.
Špigl: Da li je nesputani hedonizam pojedinca jedina stvar koju možemo suprotstaviti ovakvom fundamentalizmu?
Žižek: Ne, iz dva razloga. Prvi je taj što naš stvarni neprijatelj nije religija. Živko Kusti, hrvatski katolički sveštenik, nacionalista, izjavio je kako je katoličanstvo simbol kako ljudi nisu spremni da se odreknu svog nacionalnog i kulturnog nasljeđa – “čitavog Hrvatstva”. Ova izjava nam govori da to nije stvar vjere i istine, nego političko-kulturnog projekta. Religija je tu samo instrument, pokazatelj našeg kolektivnog identiteta. Riječ je o tome koliko će javne kontrole naša starna ostvariti, koju količinu hegemonije ćemo prepustiti. Zato Kusti blagonaklono citira italijanskog komunistu koji za sebe kaže: „Ja sam katolik ateista”. Takođe, iz tog razloga norveški masovni ubica Anders Brejvik, koji nije religiozna osoba, pominje hrišćansko nasljeđe kao temelj evropskog identiteta. Drugi razlog, koji je još važniji, jeste taj što se nesputani hedonizam pojedinca uklapa savršeno sa današnjim kapitalizmom u smislu da globalni socijalni i ekonomski procesi sve više i više postaju nepropustljivi. Individualni hedonizam i fundamentalizam međusobno se podstiču. Svrsishodna borba protiv fundamentalizma podrazumijeva nov kolektivni projekat radikalnih promjena. I u tome nema ničeg od hedonističke trivijalnosti.
Špigl: Ko određuje šta je kontigentno a šta je supstancijalno? Za ortodoksnog muslimana, marama je suštinska a ne ne nešto uzgredno.
Žižek: Tu se skriva žarište problema. Djevojka, žena mora sama da odluči o tome. Da bi bila u mogućnosti da to i učini, mora biti oslobođena pritiska porodice i zajednice. I to je situacija u kojoj je emancipatorsko nasilje primjenjivo: jedina mogućnost nezavisnosti je raskid sa korijenima, uklanjanje pojedinca od pritiska zajednice da joj se potčini. Zato je jedan od mojih heroja Malkolm X. „X „se zalagao za ovakvo iskorenjivanje. To ga nije odvelo dublje u potragu za svojim afričkim korijenima. Naprotiv, on je to vidio kao priliku za ostvarenje nove univerzalne slobode.
Špigl: Vi odobravate ovo nasilje?
Žižek: Prihvatam nasilje zato što je to cijena istinske kontigencije i samooslobođenja. To je kao sadomazohistička seksualna igra. Oni koji u njoj učestvuju mogu se prepuštati raznim perverzijama. U bilo kom trenutku, svako ima pravo da kaže: „Stani ,to je to, ovdje se zaustavljam i odlazim” Progres u liberalnoj demokratiji počiva na stalnom proširenju univerzalnih vidika i, na taj način, takođe diversifikaciji slobode izbora između potencijalnih odluka. Ali kontigencija ne znači trivijalnost.
Špigl: Da li je neumorno proširenje granica javne slobode posao intelektualaca poput vas? To više podsjeća na otvoreno društvo Karla Popera nego na Marksovu proletersku revoluciju?
Žižek: Moj Bože, sve samo ne Poper! U tom smislu, još uvijek sam marksista zato što mi je važna infrastruktura slobode inherentna institucijama. Specijalisti – idioti u izvornom značenju te riječi – vode računa o rešenjima konkretnih problema. Intelektualci se brinu o postavljanju pitanja na nov način i razmišljanju o društvenim uslovima ostvarenja ličnih građanskih sloboda. U svom eseju “Šta je prosvjetiteljstvo”, Kant razlikuje privatni I javni um. Danas je ovo aktuelnije nego ikada. Prema Kantu, javni um znači slobodno mišljenje nezavisno od bilo koje političke ili religiozne prisile, dok bi um u službi države bio privatan. Naša borba danas, a ovo uključuje i Vikiliks, jeste očuvanje javnog prostora živim.
Špigl: Dakle, kako možemo razviti emancipatorsku solidarnost između grupa koje su kulturno različite?
Žižek: Moj odgovor je da treba da se borimo. Puka univerzalnost definitivno nije dovoljna. Kulturni sukob ne bi trebalo prevazioći kroz osjećanje globalne humanosti, već radije kroz potpunu solidarnost sa svima koji se u nekoj kulturi bore. Naša borba za slobodu trebala bi biti udružena sa borbom protiv kastinskog sistema u Indiji i radničkim otporom u Kini. Sve zavisi od ovoga: borba za Palestinu i protiv anti-semitizma, Vikiliks i Pusi Rajot – sve su to djelovi iste borbe. Ako ne, onda svi možemo samo da se ubijemo.
Špigl: Gospodine Žižek, zahvaljujemo vam na ovom razgovoru.
Izvor: http://www.spiegel.de/international/zeitgeist/slavoj-zizek-greatest-threat-to-europe-is-it-s-inertia-a-1023506.html
http://disput.me/slavoj-zizek-najveca-prijetnja-evropi-je-njena-inertnost-der-spiegel-intervju/
