Jasan Pogled

Tolstoj: Jedino zlo je kad ljudi čine nepravdu

230px-L.N.Tolstoy_Prokudin-Gorsky

Grof Lav Nikolajevič Tolstoj, ruski romanopisac, religijski i moralni mislilac, rođen je na porodičnom imanju na Volgi, u Jasnoj Poljani, gdje je vođen ovaj intervju. Tolstoj je studirao pravo i orijentalne jezike na Kazanjskom univerzitetu, nije uspio diplomirati, vodio je dekadentan život i zatim stupio u artiljerijski puk na Kavkazu. Upravo dok je služio vojsku počeo se baviti pisanjem i dovršio je autobiografsku triologiju. Služio je kao oficir u Krimskom ratu i o sukobu u tom ratu napisao je nekoliko kratkih pripovijetki prije nego što je otputovao u Petrovgrad i Evropu. Godine 1862. oženio se Sofijom Andrejevnom Bers s kojom je imao trinaestoro djece. Poslije toga živio je u Jasnoj Poljani i napisao svoje glasovite romane Rat i mir (1863) i Anu Karenjinu (1874). Osim tih djela napisao je mnogo religijskih i moralnih traktata, ali je nakon toga bio isključen iz crkve zbog svojih heretičkih teorija; 1901. napao je hrišćanstvo. Odrekao se svojih romana, sav novac je dao supruzi i živio oskudnim životom sluge na vlastitom imanju gdje su hodočasnici dolazili u potrazi za prosvjetiteljem. Nakon svađe sa suprugom napustio je kuću, nazebao i umro na sporednom kolosijeku željezničke stanice.

Harold Wiljems (Harold Williams), sin metodističkog sveštenika, rođen je na Novom Zelandu. U jedanaestoj godini znao je latinski, grčki, hebrejski, francuski, njemački, maorski i talijanski. U tridesetoj se zaposlio uTajmsu(The Times) i izvještavao o ruskim liberalnim izgnanicima na njihovom peripatetičkom obilasku evropskih glavnih gradova. Godine 1904., nakon što je nešto više od godinu dana radio u Tajmsu, Mančester Gardijan (The Manchester Guardian) ga je imenovao za svog dopisnika u Petrovgradu što je bilo prvo dopisničko mjesto sa stalnim namještenjem u stranoj prestonici, pa je za vrijeme slijedećih nekoliko godina bio očevidac raznih liberalnih pokušaja da se sprovede politička reforma. On je bio nešto poput Tolstojevog sljedbenika i razočarao se kad je ustanovio da se romanopisac i mislilac udaljio od političkih zbivanja.

U borbi i nemiru koji sada potresaju Rusiju Tolstoj često izgleda da pripada dalekoj i šutljivoj prošlosti. Zna se da je pri snazi i da radi; primjećuje se da svi izgovaraju njegovo ime s dubokim poštovanjem; svugdje se vidi njegova slika ili bista, u stotinama porodica ponovo se čita Rat i mir s novim i živim interesom. Tolstoj je siguran izvan svih struja koje ugrožavaju ugled sadašnjeg vremena i baš ta velika sigurnost diže ga, izgleda, na neku vrst olimpijske izdvojenosti od utjecaja nada i strahova onih koji se bore za političku slobodu. Štaviše, Rusija je dosegla fazu kad neće da sluša Tolstoja. Nekada su njegova naučavanja ovdje bila popularna – u vrijeme kad su represivne mjere, koje su uslijedile nakon smrti Aleksandra II, paralizovale svu političku i društvenu aktivnost i prisilile veoma odvažne Ruse da potraže utjehu u doktrinama apstinencije i neopiranja. Ali sad, kad je nada slobode probudila političku energiju svakog mislećeg čovjeka u zemlji, Tolstoj je postao glas vapijućeg u pustinji. Sjaj njegove umjetničke nadarenosti je poznat ali nijedan liberalan vođa ne misli da od njega zatraži savjet za vođenje političke agitacije. Stranci imaju drukčije gledište. Za nas je još uvijek važno da saznamo šta Tolstoj misli o velikim događajima tadašnjeg vremena, i kad nasilje digne glavu, kao što je to bilo nedavno u Petrovgradu, čovjek se, prirodno, obraća najvećem Rusu za njegovo objašnjenje ove tragedije.

Putujući iz Moskve i Tule stigao sam u Jasnu Poljanu u četvrtak ujutro. Mećava je prestala i sunce iz vjetrom očišćenog neba je sijalo na uzvišenje na kojem se nalazi plantaža koja okružuje dobro poznati salaš. Nakon nemira u Petrovgradu i mračnih slutnji Moskve, Jasna Poljana je izgledala kao prava luka mira. Iz Tolstojeve ličnosti kao da je stalno zračila atmosfera mira. On je veoma miran sa spokojnošću čovjeka čije je vrijeme borbe prošlo i premda je govorio slobodno o tekućim zbivanjima i bio ljubazan i uglađen po uzoru na gracioznost ruskih plemića stare škole, osjećalo se da je njegov život skriven u nekom svijetu mirne kontemplacije.

Ne moram ponovno opisivati poznato lice. Godine i bolest su učinile svoje; lice i izgled su suhonjavi i kosa se jako prorijedila iako nije tako sijeda kao što se očekivalo. Tolstoj hoda žustrim korakom i malo je pognut. Nije se odrekao navika energičnog vježbanja, provodi skoro svako popodne u jahanju ili šetnji a u slobodno vrijeme igra s kćerkom neku vrstu badmingtona ili se sam zabavlja jednom drugom igrom hvatanja lopte pomoću štapa s kupom. Odličnog je zdravlja, premda me doktor koji živi u istoj kući uvjerio da je Tolstoj jako podložan prehladi. Čvrsto vjeruje kao i uvijek u vrijednost vegetarijanske ishrane i govorio je s velikom pohvalom o radovima dr. Hejga (Haig) i o uspjesima sportista vegeterijanaca u Engleskoj. Što se tiče njegovog književnog rada bio je prilično razočaran što je roman, o kojem se toliko mnogo čulo u posljednje vrijeme, sada napustio i što ga možda neće nikad završiti. U toku jeseni i početkom zime Tolstoj je bio zauzet pripremanjem brevijara misli velikih ljudi koji se sastojao od kraćeg teksta za svaki dan u godini. Oči su mu zasjale kad je opisivao zadovoljstvo koje mu taj rad pričinjava. Nada se da će brevijar završiti serijom pripovijetki i to po jednu za prvi dan u mjesecu, no glavnina ovog rada je već u rukama izdavača u Moskvi. Odnedavno bilježi svoja gledišta o ruskom liberalnom pokretu kako bi odgovorio na opetovana pitanja iz Engleske i drugih zemalja i baš kad sam to jutro stigao on je završio članak o toj temi koja će se pojaviti u engleskoj štampi. Sada piše pamflet u kojem će ponovo izložiti svoje poglede na državu i političku aktivnost uopšte.

Naš razgovor je počeo, prirodno, o Ustavnom pokretu. Tolstojevo mišljenje o tome je bilo vrlo sažeto.

„Ovaj pokret je opasan – izjavio je – i nekoristan jer odvraća aktivnost ljudi od pravog puta. Ustav ne može popraviti stvari; on ne može da donese slobodu. Sve vlade se održavaju nasiljem, a nasilje se suprotstavlja slobodi. Čovjek je slobodan kad ga nitko ne prisiljava da radi ono što smatra da je krivo, i pravi tok akcije za svakog čovjeka jeste da se uzdrži od ma kojeg učestvovanja u odlukama vlade, da odbije služiti vojsku i da odbije prihvatiti položaj pod nadzorom vlade i svaki dan i uvijek da čini dobro. Agitacija za Ustav može samo dovesti do lažnih rezultata.“

Jako ga je zanimalo da čuje o nedavnim događajima u Petrovgradu i naročito je želio da sazna više o ocu Gaponu. Postojala je veza između njega i ovog radničkog vođe po tome što je Fajnerman (Fienermann), jedan od Gaponovih učitelja u crkvenom sjemeništu, bio Tolstojev učenik i prijatelj i samo prije nekoliko dana Tolstoj je primio pismo od Fajnermana u kojem potonji opisuje svoje veze s Gaponom. Osudio je masakr i bio užasnut detaljima, ali je rekao da je to jedino što se može očekivati od vlade koja se mora održavati nasiljem.

„Pa, mislite li – rekao sam – da je do ovoga došlo zbog agitacije među radnicima?“

„Ne, ne! – uzviknuo je. – Tako nešto ne bi mogao reći. Samo kažem da je cijeli pokret za Ustav krivo usmjeren. Narod ne želi ustav i oni koji za njega agituju ne poznaju narod. Sa svim njihovim ispovijedanjem ljubavi za narod oni stvarno ne mare za njim, oni ga jednostavno preziru. Narod želi samo jednu stvar, a to je zemlja. Da li ste čuli djela Henrija Džordža (Henry George)?“

Jer Tolstoj je, uprkos svom gnušanju političkih metoda, veliki ljubitelj Henrija Džordža i živo se raspitivao u kojoj su se mjeri njegove teorije primijenile u praksi u Novom Zelandu. Sad, to je bio samo jedan primjer očigledne nepomirljive nedosljednosti između teoretske i političke strane njegove prirode. Vraćajući se na pitanje Ustavne agitacije rekao je:

„Mislim da bi Državna staleška skupina bila prava stvar.“

„Ali kako –zapitao sam – pomiriti to s onim što govorite o nepravednosti svih političkih sistema?“

„Oh – rekao je – hoću samo da kažem da je car nepromišljen sa stanovišta njegovih interesa zato što ne saziva Državnu stalešku skupinu.“ Dodao je da je njegov najstariji sin podnio caru hitan zahtjev za Državnu stalešku skupštinu i da je jedan njegov prijatelj iz Njižnjeg Novgoroda uradio u istom smislu nacrt o čemu je govorio s odobravanjem.

Nije priznao da naročit oblik vlade koji prevladava u nekoj zemlji bitno mijenja stvar u životu građana.

„Zar ne mislite – upitao sam – da je, recimo, bolje živjeti pod engleskim političkim sistemom nego ruskim? Pogledajte, na primjer, kakav je ovdje pasoški sistem, cenzura i progonstvo političkih prestupnika.“

„Nije nimalo bolje u engleskoj – odlučno je potvrdio. – Gdjegod je nasilje, ljudi su lišeni slobode. Zašto moj prijatelj Čertkof (Tchertkoff) koji živi izvan grada Krajsčerić (Christchurch) mora plaćati taksu za održavanje glazbe koja svira u gradu i koju on radije ne bi nikad slušao. A što se tiče progonstva, ono čovjeka malo pogađa. Ja već čekam progonstvo dvadeset godina i ako do toga dođe neću se uzrujati. Progonstvo ne može spriječiti čovjeka da živi istinskim životom. A sloboda štampe! Da li je ljudima potrebna sloboda štampe? Ova gospoda mogu imati slobodu štampe, ako hoće, da objave svoja gledišta, ali to je sitnica.“

Treba dodati da sam Tolstoj jako pati zbog djelovanja štampe. Čak i ovako proslavljeni pisac kao što je on, nije pošteđen ponižavanja precrtavanjem mastilom mnogih odlomaka u knjigama i novinama koje mu se šalju iz inostranstva. A postojanje cenzure sprečava da prima primjerke mnogih svojih djela koja se objavljuju u Engleskoj i Njemačkoj.

Govorio je o štrajkovima i rekao da će najdjelotvorniji štrajk biti onih koji narod snadbjevaju hljebom. Spomenuo sam vijest koju sam čuo u Moskvi o tome da ljekari u seoskim krajevima namjeravaju štrajkati.

„Utoliko bolje“, rekao je Tolstoj sa smiješkom.

„Ali onda – rekao sam – svi će seljaci ostati bez ljekarske pomoći.“

„Još bolje – odgovorio je. – Prije četrdeset ili pedeset godina, kad sam bio mlad, među seljacima nije bilo ljekara i seljaci su se vrlo dobro osjećali bez njih. Ne, bolest nije zlo; smrt nije zlo. Jedino zlo je kad ljudi čine nepravdu.“

Uveče, nakon večere, digli smo ruke od trnovite oblasti politike i Tolstoj je počeo govoriti o stvarima koje ga obuzimaju u velikoj mjeri. Govoreći o izboru profesije, rekao je da je čovjekov način življenja posljedica djelovanja dviju suprotstavljenih sila – njegovog napora da dosegne ideal i inercije njegove prošlosti.

„Postoji strašna Kantova izreka – rekao je – izreka koju se dugo nisam usudio prihvatiti, ali za koju sada vidim da je istinita i čiji je smisao da čovjek koji čini dobro jedino iz navike nije dobar čovjek. No to je činjenica. Kad dosegnemo stadijum dobrote ne smijemo se zaustaviti već moramo težiti višem. Vi ste me podsjetili – dodao je, okrećući se porodičnom liječniku, koji je pokraj sjedio – na jednu Šutajevu (Sutaieff) izreku. Nije to bio Šutajev, već jedan drugi seljak koji je, kad mu je rečeno da je razvod bio nehrišćanski, kazao da nastavak življenja sa svojom ženom mora, uostalom, biti nešto što je bogu ugodno, jer je to tako teško.

„Sad sam star – ponovo je rekao – i uskoro moram umrijeti i za mene je važnije razmišljati o vječnom životu nego o sistemima svijeta. I, štaviše, budući da drugi ljudi ne znaju da će uskoro možda umrijeti, čini mi se da je važno da se i oni sami pozabave vječnim životom. Kad me pitaju o budućem životu, gdje ću biti nakon smrti, mogu da se samo ponovo pozovem na dragog starog Kanta koji je istakao da su pojmovi prostora i vremena jedino formativni principi ljudskog intelekta. Pitanje „gdje“ uključuje razmatranje prostora, „da li ću biti“ odnosi se na vrijeme. A u vječnom životu nema ni prostora ni vremena. Svako je dio univerzalnog života koji je iznad prostora i vremena.“

Tolstoj kaže da nije jasno razradio svoj metafizički sistem,ali se uveliko divi Kantu i žali što ga nije češće čitao.

„Danas nema filozofije koja je vrijedna njegovog imena – rekao je. Ljudi poput Kanta i Hegela mogu se poštovati čak i ako se ne slažemo s njima. No što se tiče Ničea on je obični feljtonista.“

Međutim, veoma je postao znatiželjan kad je čuo da je jedan od njegovih učenika, dr. Eugen Šmit (Eugen Schmit) otkrio odlične strane Ničea. O savremenoj ruskoj filozofiji govorio je sa omalovažavanjem i boljelo ga je što članovi nove idealističke škole tragaju za iznalaženjem filozofskog opravdanja za dogme Pravoslavne crkve. O Vladimiru Solovjevu, najpoznatijem ruskom filozofu, rekao je da je stvorio fatalnu intelektualnu naviku poigravanja s velikim idejama.

Tolstojeve književne kritike su uvijek interesantne. Ima loše mišljenje o ruskoj književnosti i, ustvari, o većini ostale današnje književnosti. „Prije – veli – umjetnost je bila poput kamerne muzike, i obraćala se manjini; sad se obraća ukusu velikih trgovačkih i industrijskih slojeva. Ona nikada neće postati svoja ako se ne bude obraćala narodu kao cjelini.“ Za svoju tvrdnju iznio je primjere iz savremene engleske književnosti.

„Pogledajte Rajdera Hagarda (Rider Haggard) – rekao je – on piše najneobičnije basne“ – i produžio je s velikim uživanjem da govori jednom umjetniku iz prisutnog društva o sadržaju djela Ona (She). Njegova ocjena gospođice Mari Koreli (Marie Corelli) i gospodina Hola Kejna (Hall Caine), naročito ovog potonjeg, bila je jako nepovoljna. Dikensu se beskrajno divio i nedavno je ponovo pročitao s užitkom njegovo djelo Childe’s History of England. Ibzen nije po njegovom ukusu i žestoko je kritizirao djelo When We Sead Awake koje se nedavno davalo u moskovskom pozorištu. Među njemačkim piscima obožava Fon Polensa (Von Polens) čiji je Büttner-bauerpreveden na njegov poticaj. Rozeger (Rosegger), austrijski pisac, za čije se opise seljačkog života očekivalo da će se svidjeti Tolstoju nije njegov ljubimac, ali je govorio s oduševljenjem o jednoj pripovijetki od nekog drugog Austrijanca, Ancengrubera (Anzengruber). Crainquebille od Antola Fransa takođe je, izgleda, pobudio njegovo osobito divljenje, divio se perfekciji koja je postignuta pisanjem pripovijetki.

„Eto, ruske gospođe – rekao je – sada odlično pišu, daleko bolje od Turgenjeva ili od nas, samo što nemaju što da kažu.

Novinarstvo – uvjeravao me – loš je posao. Novine moraju braniti određenu partiju dok je suština mišljenja da ono bude nezavisno. I dalje, novinarstvo je loše jer prisiljava čovjeka da radi užurbano i tjera ga da preduhitri druge. Točno je da ono ima dobrih strana i jedna od njih je što omogućava ljudima da se sporazumijevaju. Najhrišćanskije znanje – dodao je – jeste znanje jezika jer zbližava ljude.“

Mnogo više kazao je tokom dana – toliko toga da nisam u stanju da to ovdje iznesem. I u pokušaju da prenesem njegove riječi nisam u stanju da dočaram neprekidnu svestranost njegove ličnosti. Razgovor je često bio prekidan; djelimično se vodio za vrijeme ručka, djelimično u radnoj sobi, djelimično, opet, za večerom i uveče uz šoljicu čaja. Bilo je mnogo pauza. Tolstojevo vladanje često se mijenjalo od ozbiljnosti do nestašnosti i za tren bi prešao od opštih pitanja na ona često lična. Govorio je mirno i prirodno, bez najmanjih pretenzija na dogmatizam i uvijek je bio spreman da čuje mišljenje koje je bilo nasuprot njegovom. Divio sam se njegovom unutrašnjem miru što je krasio čovjeka koji se suočio sa najdubljim problemima našavši mir u njihovom razrješenju.

Otputovao sam u ponoć i sljedećeg jutra vratio sam se u Moskvu gdje sam čuo za uznemirenje u Skupštini vlastele, radikalnim odlukama sa sastanka pravnika i vatrenim raspravama o mogućem sukobu između terora odozgo i terora odozdo. Nehotično sam se sjetio Tolstojevih riječi: „Ustavotvorni pokret je bučan pokret i to nije u njegovom interesu. Božje djelo se radi u tišini. Proroku Iliji bog nije odisao zemljotresom niti vjetrom, već mirnim, tihim glasom.“

I bitka za rusku slobodu, ipak se upravo sada vodi u ovom burnom životu gradova, a ne, mada bismo rado povjerovali, u sretnom, mirnom utočištu Jasne Poljane.

[Razgovor vodio Harold Williams. Objavljeno u novinama The Manchester Guardian, 9. februara 1905.]

Iz knjige Blago nezaborava. Intervjui s poznatim ličnostima, Partenon, Beograd 2010, str. 39-48.

https://filozofskimagazin.wordpress.com/2014/11/11/l-n-tolstoj-jedino-zlo-je-kad-ljudi-cine-nepravdu/

Ostavite komentar: