U našoj dosadašnjoj diskusiji Freudovskog nagona smrti izostavili smo krucijalni aspekt djela “S onu stranu načela ugode”, aspekt, odnosno pitanje koje je navelo Freuda da uopće i napiše to djelo: pitanje ponavljanja (repeticije), a pogotovo onoga što nas prisiljava da ponavljamo neke posebice traumatične situacije. Osim onoga što analiza često susreće u tretmanu neuroze, Freud nam nudi i mnoštvo različitih primjera ovoga fenomena iz svakodnevnog života. Susrećemo ljude, piše Freud, kojima svi ljudski odnosi okončavaju isto: dobročinitelj koji je u ljutnji napušten od svojih protežea, bez obzira koliko se oni razlikovali; ili čovjek čija prijateljstva završe tako da ga izdaju prijatelji; ili čovjek koji iznova i iznova tijekom čitava života uzdiže neku drugu osobu na razinu velikog privatnog ili javnog autoriteta, a onda, nakon određenog intervala, on ruši taj autoritet koji je sam postavio i zamjenjuje ga s novim; ili ljubavnik čije avanture prođu kroz iste faze i dosegnu isti kraj. Također postoji i notorni slučaj pod imenom fort-da (negdje-ovdje; izgubljeno-nađeno), riječi korištene od strane malog djeteta dok se igra s komadom drveta zavezanim za komad užeta koje ponavljajući baca od sebe, a zatim privlači sebi. Zanimljiviji slučajevi su pak oni gdje se čini da subjekt ima (doživljava) pasivno iskustvo nad kojim nema nikakvu kontrolu, ali u kojemu susreće ponavaljanje iste fatalnosti. Postoji slučaj žene koja se tri puta uzastopce udala za uspješnog muškarca, od kojih su svi ubrzo nakon sklapanja braka oboljeli i za koje se ona onda morala brinuti i njegovati ih na njihov samrtnoj postelji. Čak i na razini snova, koji su navodno potpuno pod vlašću principa ugode i vođeni „ispunjenjem želje“, psihoanaliza je otkrila začuđujuću kompulziju da se ponavljaju neke posebice traumatične situacije.
Osnovni problem koji je kompulzija za ponavljanjem postavila psihoanalizi može se izraziti na sljedeći način: ako se krene – kako to radi i Freud – od primarnih obilježja principa ugode, koji stremi maksimiziranju ugode (gdje se ugoda definira kao smanjenje tenzije) ili minimaliziranju neugode, onda fenomen kompulzije za ponavljanjem proturječi takvom viđenju stvari. Zašto bi netko bio primoran da ponavlja izrazito neugodno iskustvo?
Freudovo objašnjenje je sljedeće: ono što pronalazimo u začetku ponavljanja je potiskivanje traumatskog događaja – ponavljanje se javlja na mjestu sjećanja; ponavljamo ono čega se ne možemo sjetiti. Ponavljanje je stoga u svojoj osnovi ponavljanje (pod drukčijom krinkom) konkretnog, originalno traumatskog događaja ili iskustva. Iako je Freud zadržao osnovne konture ovog objašnjenja, također je uvidio da ono svejedno ostavlja nekoliko problema i pitanja otvorenim te se tim pitanjima konstantno vraćao. Praktično sva interesantna i produktivna čitanja Freuda o ovome problemu naglašavaju nužnost jednog drugog okreta koji komplicira gore navedenu shemu i problemu ponavljanja pristupa iz druge perspektive. Unatoč nekim bitnim razlikama sva se ta čitanja slažu u vezi jedne točke, koju je nedavno opet naglasio Ray Brassier u kontekstu svojeg obračuna s negativitetom i nihilizmom: ono što kompulzija za ponavljanjem ponavlja nije neko traumatično i stoga potisnuto iskustvo, već nešto što se nikad niti nije moglo registrirati kao iskustvo. Trauma koja se ponavlja stoji izvan horizonta iskustva ( i zapravo konstituira samo iskustvo). Ovo treba posebice naglasiti: trauma je stvarna, ali nije doživljena. Upravo je taj naglasak ono što pomiče debatu s uobičajenog okvira, koji se u glavnini sastoji od pitanja (ili alternative) o stvarnom vs. Imaginarnom (fantaziranom); odnosno o razlici između materijalne stvarnosti i psihičke stvarnosti (fantazije).
Brassier bazira svoje čitanje upravo na taj dio „S onu stranu načela ugode“ gdje Freud raspravlja o odnosu nagona smrti i „povratka neživom“. S obzirom na to da Freud također naglašava, u maniri realista, da su nežive stvari prethodile živima, onda ne možemo prosto pretpostaviti da je „neorgansko“ kao „inicijalno stanje“ i „cilj“ života, ujedno i unutarnji uvjet za razvoj života. Kao što stvarnost neorganskog nije puka funkcija postojanja organskog, tako ni stvarnost nagona smrti nije puka funkcija životne prošlosti, ali ni budućnosti.
Stoga, ponavljanje koje je vođeno smrću ne ponavlja smrt kao da je bila neko prijašnje stanje stvari doživljeno od strane života ili svijesti, već trauma kao ono što nagoni na ponavljanje je upravo ono što ne može biti proživljeno ili svjesno zahvaćeno. Iako je trauma stvarna, njezina stvarnost ne može biti kalibrirana od strane života organizma, isto kao što ne može biti sumjerljiva s resursima svijesti. Trauma može biti samo registrirana kao disfunkcija organizma, ili kao ometenost svijesti, i upravo je ta disfunkcionalnost i ometenost ono što se ponavlja. Stoga, baš se radi te „izvornosti“ traumatsko javljanje jedino moglo registrirati u nesvjesnom, radije nego da se moglo doživjeti; i da zbog toga postoji ta opsesija da se „ponovo“, iznova iskusi (proživi). No, može se jedino iznova (ponovljeno) doživjeti kao nešto što nikada niti nije bilo proživljeno i doživljeno, s obzirom na to da trauma označava devastaciju života i iskustva. Ipak, činjenica da iskustvo ne može devastirati samo sebe ukazuje na realnost traume koja može jednostavno biti konstruirana kao funkcija iskustva. (Brassier, 2007, 236.)
U osnovi „traumatsko iskustvo“ upravo nije iskustvo, već nešto (negativitet ili „ožiljak“) što dolazi, da tako kažemo, kao nešto što je već unaprijed ugrađeno u same uvjete našeg iskustva i konstituira uvjet našeg iskustva koje ćemo poslije doživjeti kao nešto „traumatično“ (u snažnom smislu riječi). Objektivnost traume (njena neovisnost od našeg psihičkog života) je sam uvjet toga da mi imamo „psihički život“ (i doživljavamo nešto kao traumatično). Ovo je bitan argument u odnosu na Malabouinu kritiku psihoanalize (Malabou, 2007.) Malabouina kritika psihoanalize je u tome da ne može percipirati traumu kao realnu, nego jedino kao (nužno) „psihološki posredovanu“. Najjednostavniji odgovor na ovu kritiku je da ukoliko je svaka trauma „psihološki posredovana“ utoliko je tome zato što je upravo ta sama „posredovanost“ ono što „dolazi izvana“, tj. odnosi se prema Realnom neovisno od nas. Posredovanost nije ekran koji nas dijeli od Realnog, nego i sama sudjeluje u Realnom. Mogli bi to reći i na ovaj način: posredovanost jest trauma (trauma kao realno). Rane koje nisu psihološki traumatične, nego koje jednostavno i direktno oštete naš mozak ili tijelo, jasno da postoje; no pitanje je hoće li koja od tih rana također funkcionirati i kao „traumatična“ (u psihološkom smislu) ovisi o jednoj drugoj „rani“ koja je, striktno govoreći, izvan našeg iskustva (polazeći od našeg psihičkog iskustva) zato jer je jedno s konstitucijom samoga iskustva.
Da se vratimo na Brassiera – on dalje potkrjepljuje svoje čitanje referirajući se na odlomak iz Freudovog eseja u kojem Freud luta u intrigantne spekulacije o genezi organske individuacije koja se također odnosi na našu prethodnu diskusiju o živom i neživom. Prema tim Freudovim spekulacijama, primitivan organski mjehurić (odnosno, mali mjehur, jezgra, ćelija ili šuplja struktura) postaje sposoban da filtrira kontinuiranu i potencijalno smrtonosnu bujicu vanjskih stimulacija tako što će žrtvovati dio sebe kako bi podigao štit protiv pretjeranih navala nadražaja. Radeći to, provodi se definitivna separacija između organske unutrašnjosti i neorganske izvanjskosti. Separacija između organske unutrašnjosti i neorganske vanjštine je stoga postignuta po cijenu smrti jednog dijela primitivnog organizma samog. Kako Brasseir kaže:
Stoga, individualizirani organski život je postignut po cijenu te starosjedilačke smrti gdje organizam prvotno postaje sposoban odvojiti se od neorganske vanjštine. Ta smrt, koja porađa organsku individualizaciju, stoga uvjetuje mogućnost organske filogeneze, kao i seksualne reprodukcije. Posljedično, ne samo da ta smrt prethodi organizmu, već je i sam preduvjet za mogućnost organizma da se reproducira i umre. Ako je nagon smrti kao kompulzija za ponavljanjem izvorna, primordijalna motivirajuća sila koja nagoni organski život, to je zato što motor ponavljanja – ponavljajuća instanca – je taj trag starosjedilačke traume organske individualizacije… nagon smrti je trag tog rascjepa: rascjepa koji nikada neće biti uspješno spojen zato što on ostaje upravo kao nespojivi eksces koji uopće omogućava spajanje (Brassier, 2007, 237-238).
Ovo je ključna točka i vratit ćemo se na nju. Brassier izolira i treći element u odnosu na distinkciju između života i smrti (organskog i neorganskog, živog i neživog), i „locira“ nagon smrti u tom elementu. Postoji smrt koja je suprotnost života, ali postoji i smrt koja „preduvjetuje“ samu tu opoziciju i koja je u njoj samoj već pretpostavljena. Drugim riječima, nagon smrti je „iščašen“ kako u odnosu spram života, tako i odnosu spram smrti. On nije opskurna želja da se vrati u neživo, nagon smrti je trag traume koja se ne može kao takva iskusiti zbog toga što prethodi svakome iskustvu. Nagon smrti je primordijalni gubitak (minus) koji se upravo nije mogao pojmiti kao gubitak – i u tom smislu ne postoji ništa „psihološko“ u vidu te traume. Podsjetimo se da Freudova originalna „dedukcija“ nagona smrti zapravo uključuje sličnu konfiguraciju: prijelaz od neživog ka živom sadrži gubitak (homeostatskog stanja), a ipak ne postoji ništa, odnosno nitko tko bi taj gubitak mogao doživjeti/iskusiti kao gubitak: kada život dođe u život on je već konstituiran na gubitku homeostatskog stanja (neorganskog), iako nikada ne proživi (kroz) taj gubitak. Iz te perspektive, koju Freud ne eksplicira, postoji dakle gubitak u centru nagona smrti koji nikada nije mogao biti doživljen kao gubitak… Jedino iz te perspektive ima smisla kazati da se „život želi vratiti u neživo“; jer, strogo govoreći, jedino je (ne ometano) neživo to za koje se može reći da se želi vratiti neživot (kao stanju koje je nekoć znalo). Život se, s druge strane, nema gdje vratiti osim, upravo u ono što nikada nije imao, ali ga je svejedno izgubio. Odnosno, život se nema gdje vratiti osim u ono preko čijeg je neimanja (kao već ugrađenog, „usuđenog“) došlo u život.
Ipak, s ovim izlaganjem važnog Brassierovog usmjerenja, njegovo čitanje i dalje ostaje u klasičnoj Freudovoj shemi koja pozicionira princip zadovoljstva (kao smanjenja tenzije) kao primarnog principa. U Brassierovom istinski Freudovskom čitanju, kompulzija za ponavljanjem je u službi ovladavanja neukrotivim ekscesom (nadraživanja) koji je povezan s izvornom traumom iako se ona nije mogla iskusiti kao takva. Kompulzivno ponavljanje je stoga objašnjeno kao mehanizam preko kojega „psiha nastoji da ovlada tjeskobom koja je potrebna kako bi se sprovelo uspješno spajanje (Besetzung) ekscesa nadražaja otpuštenog traumatičnim probojem svojih obrana. Upravo je to spajanje ono koje leži „s onu stranu načela ugode“ (Brassier 2007., 234.) Drugim riječima: kada uobičajeni mehanizmi obrane (uključujući potiskivanje) – koji i dalje mogu ovladati pretjeranu nadraženost unutar registra načela ugode – više ne rade, tjeskoba je onda ta kao zadnje utočište kako bi se sproveo taj rad spajanja koji se u tom slučaju odvija s „onu stranu načela ugode“. U tom je slučaju onda uloga kompulzivnog ponavljanja (neugodnog iskustva) da stvori pojavljivanje tjeskobe. Jer, unatoč njenom neugodnom karakteru, tjeskoba je i dalje oblik obrane (protiv još veće neugode); a, ponavljanje koje osigurava funkcioniranje takve obrane je u krajnjoj liniji i samo u službi načela ugode kao smanjenja neugode – to je paradoksalni produžetak samog načela ugode. I stoga je jedan od tih produžetaka i nagon smrti. Ako to ne bi bilo tako onda bi netko morao napraviti razliku između samoga nagona smrti i kompulzije za ponavljanjem ovog ili onog (empirijskog) traumatičnog iskustva. Ukratko, moralo bi se jasno odvojiti nagon smrti od ponavljanja. Ono što sugerira pokret u tom smjeru u Brassierovom radu je pokret da odvoji samo ponavljanje od viška nadražaja i da ih stavi, tako govoreći, na dvije različite strane: višak (ili nagon smrti) je trag izvorne traume prije svakoga iskustva, a kompulzija za ponavljanjem je empirijski traumatično iskustvo koje je sredstvo za pobuđivanje tjeskobe kako bi se ovladalo i spojio taj višak (eksces). No, to bi onda impliciralo da nagon smrti nije sam intrinzično povezan s ponavljanjem. (Također, nije potpuno jasno u toj situaciji kako izvorna trauma postaje, javlja se kao nespojiv višak, eksces (nadražaja) koji tada mora biti pripojen putem tjeskobe koja je probuđena ponavljanjem neugodnog iskustva.)
Ova razmatranja i poteškoće mogu biti dobra polazna točka od koje možda treba pogledati u smjeru začuđujuće blizine Lacana i Deleuzea u njihovom čitanju Freuda vezano za ova pitanja. Ta blizina seže prilično daleko, iako u jednom trenutku se njihove putevi jasno razilaze: oni se razilaze oko pitanja moguće „ontologije“ nagona smrti.
Alenka Zupančić
Iz knjige “Što je to sex” (The Mit Press, Massachusetts, London, 2017.)
Preveo s engleskog Patrik Weiss
