Iz knjige Na rubu pameti (nastavak)
Zločin i kazna (1)
Dvorana u kojoj je gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay otvorio raspravu da mene kazni zbog četverostrukog umorstva gospodina Domaćinskog ličila je toga dana više na koncertnu salu nego na sudnicu. Skupila se tu krema najodabranije kreme da prisustvuje prvom nastupu jednog paranoika za koga nitko nije nikada mislio da će se baviti davanjem takvih javnih priredbi koje same po sebi predstavljaju zagonetnu sablazan, a osim toga se – kao posve neuspjeli pokušaj zbunjivanja javnog mišljenja – kažnjavaju po pozitivnim zakonima, i to prilično strogo.
U sudnici našli su se na okupu svi, kao na senzacionalnoj premijeri: Sandineta i Pipa, Boby i Roby, Muki i Kuki, Buki i Čuki, Tedy i Medi, Baby i Lady, Tekla i Mirni, Dagmar Varagonska sa starom Aquacurti-Sarvaš-Daljskom i mladom Aquacurti-Mencetić-Maksimirskom, u jednu riječ, elita koja o nepokolebljivim načelima udobnog građanskog života ima svoje ustaljeno konzervativno mišljenje, igra ustrajno bridž i, skraćujući tako svoju dosadu krezubim vicevima, kuha sapun, vara na markama, kuje noćne lonce, lokote, lance, prodaje krzna, mirodije, djeluje ukratko konstruktivno na korist nižih narodnih slojeva.
Čitave noći prije te neugodne rasprave, priznajem, nisam usnuo ni trena. Nisam mogao da predstavim sebi kako ću proći kroz špalir tih trgovačkih agenata koji prodaju kravate, pišu latinske gramatike, mole se bogu, pare se kao opice, nezakonita su djeca u najzakoniti-jim brakovima, te se kao bastardi ponose time što im otac nije zakoniti otac nego nekakav barun ili nosilac historijskog pridjeva koji opet nije ni historijski ni pridjev nego narodna sramota! Prema tim samoživim bludnicima i ustrajnim neženjama, koji se poženiše u drugoj polovini šestog decenija s mladim djevojkama, a danas se kao uvaženi rogonosci kreću svijetom u ime predstavnika najuzornijeg bračnog života, prema tim ćelavim liferantima dinamita i gradonačelnicima iz provincije koji dižu sebi nadgrobne spomenike u starogrčkom stilu, spram tih Huna, Tatara, Štajeraca i Tirolaca, pred tim Otokarima i Eulalijama nisam nikada osjećao nikakvog naročitog poštovanja. Bili su mi podsvijesno strani i onda kada sam se s njima miješao u poslovnom besmislu i kad sam ih posluživao svojim takozvanim stručnim znanjem kao neka vrsta njihovog boljeg, za vršenje izvjesnog posla kvalificiranog namještenika. Ali kako se dogodilo te sam se odbio od ove kreme u svoju vlastitu samoću, što je moglo da znači meni u tome momentu to uzrujano jato papiga i brbljavih šojki, kada sam već imao pred sobom svoj uspon, svijestan toga da letim već po tome što tada doista nisam više osjećao zemlju pod nogama. Pojavivši se na dnu dvorane na ulaznim vratima, kao čovjek koji je zakasnio na koncerat te ulazi posljednji, prošao sam kroz tu kremu svojih ličnih znanaca kao što se prolazi srednjim prolazom između nagomilanih i okupiranih stolica, po sagu, do svoga mjesta u prvome redu, u fotelji pred podijem, čak – moglo bi se reći – do nekog naročito počasnog mjesta, ispred čitave te uznemirene publike koja je prestala da žamori kad se na ulazu u salu pojavilo lice koje predstavlja najglavniju atrakciju ove jedinstvene priredbe.
Na svome mjestu što ga zovu vulgarno optuženičkom klupom našao sam tri primjerka “Gazete”. Na drugoj strani te “Gazete”, pod uredništvom Zvonimira Tihomira Pavlasa, pod senzacionalnim naslovom: “Što misli o sebi jedan moralist”, bila je moja slika i fascimile one prijavnice zbog koje sam bio globljen i u kojoj tvrdim za samoga sebe da sam: bludnik, klevetnik, priležnik, razveden vlastitom krivnjom, po svjedocima utvrđeni preljubnik, zasada neporočan, problematična ličnost, moralnobolesna pojava.
Stvar nije bila neduhovito postavljena. Ispod jedne moje davne fotografije (po svoj prilici s kakvog mladenačkog krabuljnog plesa, s gitarom kao klaun) na kojoj držim u ruci čašu šampanjca djeluje fotografija prijavnice sama po sebi kao nesumnjiv dokumenat o potpunoj neuravnoteženosti lica koje želi da sudi drugima. U najvećoj tišini, promatrajući to remek-djelo gospodina Zvonka Tihomira Pavlasa, čuo sam iza svojih leđa kako mi se čitava dvorana smije. Svi su šuškali novinama koje je netko razdijelio po sudnici kao program prije početka predstave.
Gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay otvorio je raspravu te je nakon toga pročitana tužba koju je u ime gospodina Domaćinskog potpisao doktor Hugo-Hugo kao pravni zastupnik gospodina generalnog: da sam izjavljivao za gospodina Domaćinskog, da je bandit, kriminalan tip, zločinac, rođeni zločinac, ponovno bandit, moralnobolesna pojava, da je povukao revolver i da me je htio ustrijeliti, a budući da sam to izjavio pred raznim licima u više navrata, kao i to da je Domaćinski problematično lice, da je bludnik, da živi u nedopuštenim odnosima istodobno sa sedam žena, a ima tri metrese, budući da sam tvrdio da je gospodin generalni Domaćinski imao apsolutno sigurnu namjeru da me ustrijeli kao psa, jer mi je to prijetio revolverom, itd., itd., pak budući da sam po svemu citiranom učinio izvan svake sumnje niz krivičnih djela protiv časti, po paragrafima kaznenog zakona tim i tim, to nesumnjivo slijedi, i tako dalje, i tako dalje… Da, svakako, i tako dalje, kako bi se kabalistički izrazio doktor Werner.
Kao zastupnik uvrijeđenog, oklevetanog, ruglu i preziru izvrgnutog i poniženog gospodina generalnog direktora Domaćinskog, poslije svršenih formalnosti, uzeo je riječ gospodin doktor Hugo-Hugo. Da bi djelovao na sud i na auditorij kontrastima, da bi tako reljefno prikazao svu moralnu pokvarenost i zlobnu perfidiju moga postupka, gospodin doktor Hugo-Hugo, kao briljantan i rutiniran govornik, najprije je u nekoliko jakih poteza dao portret uvrijeđene ličnosti.
Samo po markantnom i dominantnom profilu tog odličnog predstavnika naše elite može se – Slavni Sude – stvoriti ispravna i istinita predodžba o nevjerojatno razornom značenju ovih kleveta, insinuacija i difamacija, koje naš Kazneni zakon tako logično definira, te ne može biti nikakve sumnje da se tu radi o teškim i o odgovornim deliktima što ih zakon s pravom kažnjava odlučno i strogo. Jus est ars boni et aequi, pravo je ravnoteža dobrote i harmonije, pravo je savršen sklad ukusa i uvjerenja, pa se upravo iz toga razloga treba razmatranju tog mračnog i duboko nezdravog slučaja posvetiti sa svim onim potrebnim mirom s kakvim se gledaju pitanja i stvari s one visine s koje se izriču osude, u ime morala, u ime dostojanstva ljudskog, u ime onog ideala koji vlada nad prostorima i nad vjekovima, a zove se pravda.
Tko je oklevetani i uvrijeđeni Domaćinski? On je jedan od najviših i najuglednijih dostojanstvenika domaće privrede, on je jedan od dalekovidnih osnivača i upravo clairvoyantnih upravljača, guvernera, inženjera, one podloge, koja u današnjoj utakmici materijalnih dobara predstavlja preduslov svakog narodnog gospodarstva, a to je naša nada, naš, upravo u ekonomskome smislu, jedini raison d’etre: naša domaća industrija, l eto, taj sijedi radnik, u sedmome deceniju svog napornog i teškog života, taj gospodin kome su šezdesetogodišnji jubilej nedavno proslavile sve ustanove, sve korporacije, sva ugledna tijela našeg razgranatog društvenog života, taj među svim jubilarcima najzaslužniji, a istodobno najskromniji jubilarac, koji nije samo oduhovljeni i oduševljeni stvaralac materijalnih dobara nego se kao markantna pojava u ulozi narodnog dobrotvora, dobročinitelja, upravo mecene upisao u srce narodne zahvalnosti: aere perennius, dobročinstvima i humanitarnim radom, kakvih ne poznaju ljetopisi naše novije povijesti, taj uzor-značaj, zaslužni javni radnik i pionir ne samo zadrugarstva, novčarstva, industrije i obrta nego uopće: pionir planskog, smišljenog, karteliziranog rada naše mlade privrede, taj veliki muž doživio je jednoga dana da bude popljuvan, da bude uvrijeđen i oklevetan od jednog lica koje samo za sebe, u službenoj, takoreći javnoj ispravi, tvrdi da je “ličnost problematična i moralnobolesna”!
Oklevetati čovjeka najtežom klevetom kakva uopće može da se dobaci uglednom i neporočnom građaninu, da je rođeni zlikovac, ubojica, delinkvent, da je kriminalan tip koji je ubijao i koji je po svojim prirođenim sklonostima svakoga momenta ponovno pripravan da ubije, tvrditi za jedno otmjeno patricijsko lice da su mu ruke krvave od ljudske krvi, da je predstavnik moral-insanity-pojma, da je bandit, da je nitkov, da je sadist po rođenju, da je brutalan provalnik, da gazi preko ljudskih egzistencija, da je animalan troglodit, razbojnik, varalica, bludnik, nemoralan razvratnik koji živi istodobno sa tri žene u tri nezakonita braka, obasuti čovjeka čitavom kišom sablasnih pogrda od kojih svaka po sebi predstavlja po jedan pojam kakvog ne bi trebalo da bude u rječniku civiliziranih i dobro odgojenih građana, to bi – Slavni Sude – na prvi pogled moglo izgledati neshvatljivom, upravo mračnom zagonetkom, kad sve te pogrde i klevete ne bi bile pale od jednog lica koje je do toga momenta vršilo svoje građanske funkcije, kao namještenik oklevetanog tužitelja, potpuno normalno, te prema tome svaki obzir neuračunljivosti ili živčane poremećenosti otpada uopće i u načelu.
Djelo, životno, stvarno, graditeljsko, altruističko, konstruktivno djelo gospodina generalnog direktora Domaćinskog stoji pred nama. To djelo stoji na uvid svima suvremenicima i svim njegovim suradnicima, u širem i užem smislu, već skoro dva decenija! To genijalno, konstruktivno Djelo može se kritizirati kao svaka ljudska tvorevina, ono, izmjereno sitnozorom zlobe ili zavisti, možda ima i nekih jedva primjetljivih nedostataka, ali nema čovjeka širom naše prostrane i lijepe domovine koji kao objektivan motritelj ovog velebnog napora ne bi osjetio potrebe da se pokloni i da skine šešir pred čovjekom koji je sve te divne rezultate stvorio sam, bez ičije pomoći, često u borbi s predrasudama, takoreći: ni od čega! Jer, gledajte, Slavni Sude, bacite, molim vas, jedan, ma i najpovršniji pogled na pilane, na te električne centrale, na te turbine, na te vlakove krcate kožom, pragovima, daskama, što dnevno prelaze naše granice i tako nam dižu vrijednost našeg vlastitog novca (dakle, logično, našeg vlastitog životnog standarda), gledajte, molim vas, te ugljenokope, te lađe, te izloge pune raznovrsne robe i zapitajte se – čije je to zapravo djelo i kome imamo zahvaliti da sve to postoji tu, kod nas, gdje takoreći još prije decenij-dva nije bilo zapravo ničega! To je djelo jednog jedinog, osamljenog pojedinca koji to nije stvorio iz sebeljublja, jer kad se je već jednoga dana našao u položaju da je mogao uložiti svoju ogromnu vlastitu glavnicu u tako riskantna poduzeća, onda je – izvan svake sumnje – morao biti već lično obezbijeđen, jer da to nije – od čega bi bio mogao investirati svoje vlastite novce u svoje vlastite poslove ako ne na račun svoje vlastite životne sigurnosti, na račun minimuma svoje vlastite egzistencije? Čovjek kao Domaćinski, koji za nas predstavlja tip višeg čovjeka, idealista, koji se bavi privredom ne iz egoizma nego u višem, graditeljskom smislu, iz čiste stvaralačke pobude (iz onoga ljudskog nagona koji sva ljudska stanja podiže već vjekovima), takav čovjek ne smije ostati popljuvan, oklevetan, zaprljan, a da mu se u ime svih nas ne bi dala ona zadovoljština koju takav uzvišeni idealist s pravom očekuje: zadovoljština u obliku stroge i pravedne kazne!
Jer, Slavni Sude, govoreći danas pred ovim visokim forumom, uzvišen iznad svakog neplemenitog uzbuđenja, ja imam potrebu da vas upozorim da teške riječi optuženika, koliko god one bile maglene i neodređene, nisu imale i nisu mogle imati nikakvog drugog, dubljeg smisla, nego da nam tužitelja prikažu u spodobi sebeljubive i grabežljive zvijeri koja strijelja oko sebe nevine ljude kao bijesne pse, koja se prijeti nabijenim revolverom svojim vlastitim gostima, koja zgrče zemaljsko blago uslijed prirođene nezasitne proždrljivosti, koja se valja u blatu i u smradu svog vlastitog porodičnog života zbog primitivne moralne sljepoće, koja je, ako se to uopće može logično shvatiti: simbol egoizma i kriminalnih sklonosti!
O kakvom se egoizmu uopće može raditi u životnom djelu Domaćinskog? Svi smo mi još u srednjoj školi u elementima logike učili da su ljudi smrtni, a kako je Domaćinski samo čovjek, prema tome je i on smrtan, a, kao najobičniji smrtnik, i on će jednog dana predati svoje zemaljske stvari u ruke Onoga koji stoji nad svim sudovima i sudi nad svim osudama. l Domaćinski će, dakle, jednoga dana sklopiti svoje zemaljske oči, ali on ne će umrijeti čitav, jer njegovo djelo ostat će od njegove zemaljske uspomene trajnije! To djelo, koje nam jedan Domaćinski ostavlja kao svoju zemaljsku ostavštinu, ostat će u nasljedstvo onim našim pokoljenjima koja dolaze! Domaćinski kao predstavnik našeg plemenitog ljudskog tipa spada među nezainteresirane stvaraoce materijalnih dobara! Domaćinski je graditelj gradova, cesta, ustanova, hidrocentrala, rasvjetne mreže, štampe, ubožnica, strojeva, on je osnivač dobrotvornih i odgojnih zaklada, on je pokrovitelj našeg bijednog i nepismenog proletarijata, on stvarno uzdiže najniže slojeve našega naroda na viši nivo, on nosi svoj teški teret odgovornosti budno i uzvišeno, on bdi nad narodnim interesima kao budno oko svijesti i savjesti, on je rodoljub u onom višem, idealnom smislu toga toliko zloupotrebljavanog pojma, on ne plače nad narodnim neprilikama, svijestan da se u životu postižu uspjesi samo dubokim naporom volje i inteligencije!
Znajući vrlo dobro da sučustvovati s narodnim interesima ne znači izgovarati prazne i nametljive fraze, nego raditi, raditi tiho, u pozadini, po ozbiljnom i muškom planu, i taj čovjek dobrotvor, taj pomagač sirotinje, taj osnivač pučkih kuhinja, kupatila i dječjih oporavilišta, taj gospodin u pravom i nepatvorenom smislu našao se jednoga dana u položaju da bude popljuvan, uvrijeđen i oklevetan kao ubojica, kao zločinac, kao moralnobolesna pojava?! Dobro kaže naša narodna pjesma, Slavni Sude: sve za obraz, a obraz ni za što! Glavu podaj, a obraza ne daj!
Nije, Slavni Sude, veliki pravednik pred Gospodinom po tome velik što je u životu – poput prave cjepidlake – igrao pretvorljivu ulogu čistunca, nego po tome što je iza sebe, u svom ništetnom životu zemaljskom, ostavio dobra djela! A sijedi taj predstavnik naše najodabranije elite koji nije osijedio u ljenčarenju kao badavadžija, koji se nije priženio nikakvom ljekovitom čaju za probavu (smijeh u sudnici), koji se nije godinama pretvorljivo pretvarao kao najobičniji puzavac, da bi jednoga dana popljuvao svoga dobročinitelja i poslodavca, taj borac par excellence, taj jedinstveni nosilac zasluga i vrlina, taj jednostavni i dobri čovjek sve što je zaradio zaradio je pošteno, svojim vlastitim radom i svojim vlastitim darom, te on po svemu, logično, ima potpuno pravo da od društva (kao od organizirane narodne cjeline) traži zadovoljštinu.
Domaćinski spada među one naše mudre i iskusne javne radnike koji nikada nisu bili politikanti! Domaćinski nije nikada smatrao da je svrha politike nadmudrivanje, dakle preveja-no podvaljivanje, on je oduvijek svoju privrednu misiju smatrao uzvišenom iznad svakodnevne političke konstelacije. Vjerujući da pravi narodni učitelj može biti samo onaj pojedinac koji se je odlučio da istodobno bude i narodni sluga, taj nesebeljubivi član utemeljitelj više od dvije stotine i jedanaest raznih društava, taj član pokrovitelj najuglednijih nacionalnih i rodoljubivih zaklada, začasni građanin gotovo svih naših slobodnih gradova i trgovišta, taj čovjek koji već više od četrdeset godina stoji ustrajno i nepokolebljivo na crti narodne straže, taj prvoborac za narodno gospodarsko jačanje (kad se ubiru hvale uvijek u pozadini), skroman i pobožan vjernik, dobar rodoljub, nabožan i iskreno religiozan donator mnogih božjih domova u našem gradu i po provinciji, čovjek koji nikada nikome nije učinio ništa – sigurno – nažao, koji takoreći nikada ni jedne muhe zgazio nije, zar je taj čovjek takvim svojim javnim i svima nama dobro poznatim životom zaslužio da mu se kaže da je rođeni zločinac, kriminalan tip i ubojica?
Eto, Slavni Sude, toga mentora tolikih hiljada i hiljada naših vrlih trudbenika, tog najistaknutijeg i najustrajnijeg radnika u okviru njegovih vlastitih poduzeća, tog našeg domaćeg sina, Zagorca, Zagrepčanina, Hrvata, Slavena, Jugoslavena, Sveslavena, Evropljanina, tog čovjeka koga je tuđinska vlast svojedobno bacila iz državne službe zbog njegovog političkog – kuražnog i deklariranog – uvjerenja, toga otmjenoga gospodina koji je poznat nadaleko i naširoko izvan granica naše domovine i koji u inostranstvu uživa odličan ugled i reputaciju, tog genijalnog organizatora poznaju hiljade i hiljade naših sugrađana, s njime je bilo u dodiru i u suradnji nekoliko stotina hiljada lica, pa neka se nađe jedno jedino koje može da u svojoj zaslijepljenosti povjeruje kako bi taj i takav Domaćinski mogao da ima zločinačkih sklonosti i kako bi on mogao da prijeti nekome revolverom?
Kroz kuću toga najgostoljubivijeg domaćina prošle su hiljade i hiljade, kod njegovog bogatog stola gostile su se čitave povorke godinama, od njegovog dobročinstva hrane se hiljade egzistencija, njegovo životno djelo ostat će nezaboravan ponos čitavog jednog naroda, i gdje je taj tko tome dobroćudnom donatoru, tome čovjeku koji svakoga dočekuje raskriljenih ruku, tome uzor-kršćaninu ima obraza da kaže da je kriminalan tip, zločinac i ubojica?
Zašto? Da, Slavni Sude, postavljamo ovo logično pitanje da bismo mogli da razmotrimo sve okolnosti, koje su nas dovele u nezahvalnu poziciju, te moramo da se pozabavimo jednom žalosnom epizodom naše davne političke prošlosti za koju bi bilo najbolje da je ostala pod velom zaborava!
Zato što je prije dvadeset godina, jedne burne noći, pucao po provalnicima? Slavni Sude, kako je taj, sam po sebi tragični i žalosni događaj, jedini fakat da se ovaj, nema nikakve sumnje, čitav niz krivičnih djela protiv časti tumači po § 298 k.z., dužnost mi je kao zastupniku tužiteljevih interesa upozoriti Slavni Sud na naročite okolnosti pod kojima se odigrala ta tragedija, jer se je u sveopćem bezglavlju i u anarhiji godine osamnaeste radilo o običnom razbojstvu, o provali oboružanih, zakrabuljenih razbojnika, o napadaju ne samo na tuđe vlasništvo nego na sam goli život koji je trebalo braniti kako je tko znao i umio.
Po § 24 k.z. djelo o nužnoj obrani dakako da nije protupravno! Opravdano je i logično što je svaki građanin ovlašten da od sebe odbije protupravni napadaj! Da li je takva obrana od protupravnog napadaja krivična i da li je time čovjek prekoračio granicu svoje vlastite nužne obrane kad obasut puščanim zrnjem jedne mrkle jesenje noći puca po prostim, zakrabuljenim, naoružanim provalnicima? Da li je u ono vrijeme, Slavni Sude, uopće postojao bilo gdje kakav zaštitnik ili garant pravnoga poretka i zar je u onim danima sulude i odvratne anarhije uopće tko branio ugroženu imovinu?
To iznimno stanje, Slavni Sude, kad su obezglavljene i poživinčene mase palile i robile i uništavale sve do čega su stigle i što im je dopalo ruku, to odvratno anarhično stanje kad je krv oko nas tekla potocima, to, u svakom pogledu, visokouznemireno, buntovno, da, upravo odvratno revolucionarno stanje, samo je po sebi sadržavalo mogućnost, da, ne samo mogućnost nego upravo pravo i ovlaštenje, još više od ovlaštenja: dužnost uspostave građanskog reda i pravnoga poretka! Tko je od građana u tim žalosnim i zločinačkim prilikama izvršio bilo kakvo djelo uspostave građanskoga reda, on ne samo što se ne može ni po kakvom kriteriju morala proglasiti krivim, nego obratno od toga: takav je pojedinac bio u tome momentu, a to je ostao do dana današnjega: zaslužan za narod i za domovinu! l da smo mi, Slavni Sude, u ono vrijeme narodnog i socijalnog rasula imali – kojom srećom – nekoliko desetaka Domaćinskih, ne bi nas suluda i slijepa anarhija onih dana bila dovela u onaj bezizlazan položaj u kome smo se našli godine tisuću devet stotina i osamnaeste! Po kakvoj logici i po kakvom moralu smijemo mi dopustiti da se danas javno pljuje u obraz jednom čovjeku koji je u danima narodnoga brodoloma imao toliko moralne kuraže da se puškom bori za narodne i socijalne ideje u vrijeme kad je gotovo čitava naša inteligencija hrkala svojim pasivnim, nazovinaprednim snom, kao što hrče i danas, kada pod dojmom događaja u svijetu ovakve moralnolabilne figure kao što je optuženi gube svoje živce! Pljesak u sudnici.
Miroslav Krleža
Nastaviće se
