Predgovor
Alphonse Gallaud de la Pérouse — budući Zo d’Axa — rođen je 24. svibnja 1864. u imućnoj pariškoj obitelji. Nakon završetka gimnazije Chaptal, upisuje vojnu akademiju Saint-Cyr, koja će ga regrutirati u konjičku pukovniju u Africi. Međutim, pustolovina nema očekivane boje; mladiću je užasno dosadno i zato se odlučuje na dezerterstvo, vodeći sa sobom i suprugu starješine. Tokom čitavog života bit će gorljivi antimilitarist i javno iskazivati solidarnost sa žrtvama vojne institucije.
Sklonivši se u Bruxelles počinje pisati za Nouvelle du Jour, ali budući da ne pronalazi zadovoljstvo u tako monotonom životu putuje najprije u Švicarsku, a zatim u Italiju. Nakon pomilovanja 1889. Vraća se u Francusku.
U svibnju 1891. Zo d’Axa objavljuje prvi broj anarhističko-književnog lista L’Endehors (u prijevodu: »izvana«), u šest tisuća primjeraka. Uredništvo lista bilo je smješteno u jednom podrumu pariškoga bulevara Rochechouart, a sačinjavali su ga, osim Zo d’Axe, anarhisti Louis Matha, Jean Grave, Augustin Hamon, Bernard Lazare, Charles Malato i pisac Octave Mirbeau. Među suradnicima isticali su se pisci kao Tristan Bernard, Georges Darien, Lucien Descaves, Camille Mauclair, Pierre Quillard, Emile Verhaeren, kritičar umjetnosti Félix Fénéon te anarhisti Sébastien Faure i Emile Henry. Zo d’Axa je svakom pružao jednu tribinu s koje se mogao »izraziti bez diskretnih eufemizama i plašljivih uzdržljivosti «.
No, ubrzo je L’Endehors postao meta policije. Autor jednog članka, odgovorni urednik Louis Matha i Zo d’Axa kažnjeni su sa tisuću franaka po osobi. Što ih nije obeshrabrilo, jer je već u ožujku 1892., nakon uhićenja Ravachola i njegovih drugova, list pokrenuo kampanju sakupljanja pomoći »kako djeca ne bi umrla od gladi zato što je njihove očeve nemilosrdno pogodilo Društvo protiv kojeg su se pobunili«. Zo d’Axa je uhićen pod optužbom za »zločinačko udruživanje« i provest će mjesec dana u pariškom zatvoru Mazas. L’Endehors će nastaviti izlaziti i u tom razdoblju zahvaljujući nadasve Félix Fénéonu. Nedugo zatim drugi će članak prouzrokovati još jedno gonjene; ovaj put Zo d’Axa ne čeka hapšenje već prelazi La Manche. 1. lipnja i 5. srpnja iste godine osuđen je na osamnaest mjeseci, a zatim na dvije godine zatvora i na dvije tisuće franaka kazne, zbog poticanja na ubojstvo i pljačku.
U egzilu, sa Mathom, pronalazi privremeno utočište kod Charles Malata, jednog od brojnih političkih emigranata u francuskoj četvrti Londona. Njegov ga je domaćin opisao kao »lutajućeg pisca I viteza…obavijenog tamnim plaštem, sa sombrerom na glavi, ispod čijeg su se širokog oboda primjećivali samo čuperci bujne brade. Zo d’Axa je mogao koristiti pero, mač i gitaru kao oružje, budući da je bio istovremeno strašni polemičar, vrstan mačevalac i neodoljiv Casanova«.
Nakon tri mjeseca, umoran od sivila duž obala Temze, kreće na dugi put kroz Europu sve do Bliskog Istoka. U Jaffi će ga, iste godine, uhiti francuski konzul i ukrcati na brod za Francusku. Provest će nekoliko dana u marsejskom zatvoru, nakon čega će biti prebačen u pariški zatvor Saint-Pélagie, gdje će odbiti potpisati molbu za pomilovanje. Oslobođen je 1. srpnja 1894., na dan pokopa francuskog predsjednika Sadi-Carnota, kojeg je u Lyonu (24. lipnja) ubio talijanski anarhist Sante Caserio.
Tijekom zatvorskih dana opisao je svoje putovanje u kratkom djelu Od Mazasa do Jeruzalema. Djelo je dobilo brojne pozitivne kritike, koje su napisali i pisci kao Jules Renard, Octave Mirbeau, Laurent Tailhade.
Ne osvrčući se na moguću književnu karijeru, Zo d’Axa će kratkotrajno uređivati anarhoidni dnevni list La Renaissance, za koji će pisati i kritičari kao Félix Fénéon, Mécislas Golberg, Bernard Lazare, Laurent Tailhade, Michel Zévaco. Nakon ove epizode nastavit će svoj putujući život.
U listopadu 1897., usred slučaja Dreyfus, Zo d’Axa pokreće novi list, La Feuille, kojeg savršeno opisuju riječi jednog članka:
»I mi ćemo se obraćati narodu, ali ne da bi mu laskali, da bi mu obećali brda i doline, rijeke i prirodne granice, a ni časnu republiku ili poštene zastupnike; ni revoluciju koja nagoviješta ostavarenje zemaljskoga raja…Sve ove antifone pažljivo se pjevuše — mi ćemo ovdje govoriti jasno. Nikakvih obećanja. Nikakvih prevara. Govorit ćemo o različitim stvarima, iznosit ćemo glavne uzroke, ukazivat ćemo na razloge. I otkrit ćemo trikove, izreći imena prevaranata, političara pljačkaša, književnika — sve velike gospode. Govorit ćemo o jednostavnim stvarima na jednostavan način.«
Novine će sačinjavati samo jedan list papira, na kojem će se s prednje strane nalaziti crtež Maximilien Lucea, Steinleina, Wilettea itd, a na pozadini članak Zo d’Axe. Njegov će najznačajniji tekst, i inicijativa, biti izborni kandidat La Feuille: bijeli magarac zvan Nevaljan, koji će na dan izbora biti postavljen na zaprežna kola i obići Pariz uz usklike prolaznika. Pri intervenciji snaga reda Zo d’Axa će izjaviti: »Nećemo insistirati, sada je službeni kandidat«.
Na prijelazu u novo stoljeće, Zo d’Axa umoran od borbi gasi La Feuille i vraća se svojem lutalačkom životu na tri kontinenta. Svoje putopise šalje različitim novinama i piše za L’Ennemi du peuple, urednika Emile Janviona. U SAD-u odlazi u Paterson (nazvan i »metropola anarhizma« zbog velikog broja anarhista, nadasve talijanskih) gdje, po njegovim riječima, »bjegunci iz Staroga Svijeta oštre noževe i žvaču barut protiv bezbrižnosti kraljeva«. Na periferiji Jersey Citiya posjetio je udovicu anarhista Gaetana Brescija, koji je 30. srpnja 1900. ubio talijanskog kralja Umberta I. Revue blanche, književnoumjetnički časopis braće Natanson, objavit će njegovu priču u rujnu 1902.
Pri povratku u Francusku nastanjuje se u Marseilleu. Kad mu je 1917. urednik L’Ordre, Emile Buré predložio da napiše svoje memoare, Zo d’Axa je odgovorio: »Nije slučajnost što više ne pišem, a i kad bih se želio odati zadovoljstvu glasnog razmišljanja, ne bih bio retrospektivan. Govorio bih o sadašnjici i izvan, vjerujte mi, slatkorječivosti Svetog Saveza, zato što sam ostao uvijek isti, unatoč sjedoj kosi i tišini…«. Ostat će svojevoljno izopćen, neće odobravati ni rat 1914.—1918. ni boljševičku diktaturu.
Nakon prvog pokušaja samoubojstva 1927., Zo d’Axa će si oduzeti život 30. kolovoza 1930. u Marseilleu.
Neposredno prije spalio je gotovo sve svoje papire…
(Predgovor napisan na temelju članka Charlesa Jacquiera, objavljenog u talijanskom izdanju De Mazas à Jérusalem, Gratis Ed., Firenze)
